Donosimo vam priču o Iliji Ćeraniću, velikom filmofilu, psihodeličnom hroničaru Banjaluke, planinaru, freelanceru, uzgajivaču povrća i dobrom čovjeku, koga u gradu svi znaju, svugdje ga ima i koji svugdje stiže...
Jedne večeri, nedavno, vraćajući se iz grada, sretoh Iliju, naravno na biciklu. Pozdravili smo se, i ja ga šablonski priupitah - šta ima? On reče - nema ništa...
"U stvari ima - malo prije se desila saobraćajka, auto je udarilo čovjeka na pješačkom prelazu, pomogao sam da ga prenesu u kola hitne pomoći. Iako još uvijek svjestan, bio je teško povrijeđen, a onako krvav i ošamućen, ležeći na nosilima, uspio me je samo upitati - šta se desilo? Rekoh mu - udarilo te auto, biće sve u redu. Sa strahom u očima čovjek me pogledao i rekao - hoće li stvarno biti sve u redu? Hoće, hoće sigurno, uvjeravam ga. Tad glava čovjeku klonu, i on pade u komu... Poslije ga odvezoše", priča Ilija zabrinuto...
Pa dobro, kažem mu, pomogao si koliko si mogao... "Da, ali šta ako sam ga slagao, ako umre?!", reče Ilija i obuzet grižom savjesti produži na biciklu...
Ovo je samo jedan od mnogih čudnih i bizarnih događaja vezanih za Iliju Ćeranića, koga mnogi Banjalučani poznaju iz raznoraznih situacija, a postao je "čuven" i šire nakon što je prije tri godine, pod okriljem "Desperado produkcije" počeo da objavljuje svoje satirično/psihodelične novogodišnje YouTube poruke.
Njegovi video radovi u prvi mah djeluju luckasto i komično, ali ako ih pogledate malo pažljivije shvatićete da su mnogo ozbiljniji i dublji, višeslojni, protkani skrivenim porukama i žestokom ironijom. U njima su prisutne jake refleksije na trenutna društveno- socijalna i politička zbivanja, a među brojnim temama koje obrađuju su i muško-ženski odnosi, represija sistema prema pojedincu, pa čak i neizbježna - smrt...
U razgovoru za MONDO Ilija Ćeranić nam je približio svoj proces rada, motive koji ga pokreću, teme koje ga interesuju...Pitali smo ga da li je tema "smrti", koja se provlači u sve tri novogodišnje poruke, njemu naročito interesantna ili se to desilo slučajno?
"Pa i nije slučajno. U prvom videu sam radio omaž Vudiju Alenu i njegovoj sceni sa poklanjanjem knjiga koje su vezane za smrt. Nije mi ta tema toliko bitna, ali volim crni humor i želio sam da se našalim sa tim. Naravno, ne nosim crno i ne razmišljam o smrti, ali zašto se i ne zezati sa tim.
Obim tema mi je širok, nastojim da skačem sa teme na temu... Osim smrti i muško - ženski odnosi su mi takođe veoma važni", priča Ilija.
Sva tri videa rađena su amaterskom opremom, snimljena jeftinom sony kamerom, a montirana u kućnim uslovima. Od filmskih "škola" Ilija ima kurs fotografije, a svoje umijeće, kaže, duguje tome što je odgledao jako puno filmova, naročito iz evropske i azijske kinematografije.
Pitali smo ga koja je bila inicijalna ideja i kako se desilo da počne raditi svoje novogodišnje video čestitke.
"Prva ideja mi je bila da napravim nešto kao alternativnu banjalučku hroniku. Sve je počelo one večeri kada je bila promocija filma o banjalučkom ćevapu. Išao sam na tu žurku autom i na radiju sam čuo pjesmu od Delče 'Godine najnovije'. Dopala mi se pjesma, a iznenadio sam se jer je nikada prije nisam čuo. Došao sam na žurku, međutim ona nije dugo trajala - oko pola 11 upala je komunalna policija i prekinula je. Ja sam taj 'upad' snimio, a pod uticajem pjesme odlučio sam da napravim novogodišnji video.
U startu sam želio da video bude malo drugačiji, prva publika su mi bili prijatelji, želio sam njih da iznenadim, a mislim da sam i uspio..."
Prva Ilijina novogodišnja poruka bila je prilično dobro prihvaćena kod YouTube publike, a i mediji u Banjaluci su dosta pisali o njoj. Međutim, autor nam otkriva da prilikom njenog nastanka nije sve teklo baš tako lako.
"Kad sam odlučio da pravim prvi video, zvao sam ljude da mi pomognu i odjednom - niko ne želi da se snima. Ljudi toliko kače fotke po fejsu, a odjednom niko ne želi da se nađu u videu. Tokom snimanja ovih videa shvatio sam da je u pitanju teška hipokrizija.
Takođe, nevjerovatno je koliko se ljudi zbune - kad kreneš nešto da uradiš, ljudi te opstruišu... Nakon svih ovih godina 'provalio' sam koliko su ljudi u Banjaluci pasivni i neaktivni, najviše sam se razočarao u ovu nekakvu urbanu populaciju, oni su zapravo najveće ljenčuge koje sam vidio, najlakše im je na fejsbuku pričati i kritikovati..."
Ilija je veliki filmofil, a kaže da zadnjih nekoliko godina pod velikim uticajem rumunske i turske kinematografije. Rumunski filmovi su mu uzor i to je razlog zašto nastoji da scene snima iz jednog kadra...
"Kada snimam uvjek unaprijed u glavi imam neku priču, radi se o nekim fragmentima. Nisu to velike scene, nađem par ljudi i objasnim im šta treba da kažu. Izvještio sam se tokom godina - nema scanarija, ali ima neka osnovna priča koju želim da kažem. Nekada mi je važno ono što ljudi treba da kažu pred kamerom, a nekada je to samo naklapanje, improvizovanje.
Pošto nemam studijske uslove, uvijek moram da se podredim spoljnom faktoru...Kad sam radio prošle godine scenu u kafani kod Ruže, na početku sam htio da sve snimim iz jednog kadra, ali je bila gužva, ljudi su mi smetali, pa sam na kraju morao da snimim tri scene.
U početku, problem mi je bio sa najavama, kako da ih snimim na pravi način da bi bili višeznačni. Dosta ljudi se čudilo što u najavama skečeva pričam jedno, a dešava se nešto sasvim drugo.
Imao sam velikih problema kada sam počinjao, ali sada imam prilično iskustvo, mislim da bih mogao držati predavanje kako snimiti amaterski film", priča nam ovaj filmski desperado.
Najupečatljivija skeč u posljednjoj novogodišnjoj poruci je onaj u kojem prijatelj prijatelja nagovara da se prijavi u dobrovoljce i ode na ratište u Ukrajini, a sve to kako bi mu kasnije "maznuo" djevojku. Pitali smo ga da li ga je za tu scenu možda inspirisao neki slučaj iz stvarnog života?
"Dosta ljudi me je to pitalo. Ne, to je fikcija, to sam izmislio...To mi je bila najteža scena, tražio sam od puno ljudi da mi glume ukrajinskog dobrovoljca, a kada sam im ispričao o čemu se radi većina njih je rekla - 'nemoj brate to, to je antisrpski, ne volim ja to, ajde nešto drugo'. Ja im kažem - 'pa, to je, ljudi - satira', ali me nisu razumjeli. Nekim ljudima se najviše dopala prva poruka u kojoj ne govorim uopšte o politici, ali politika je ta koja dominira našim životima, kod nekih ljudi i previše, pa sam htio da se našalim sa i tim.
Scena je višeznačna. Tu se može raditi o dobrovoljcu u Siriju, Ukrajinu, ili bilo kom dobrovoljcu, može se shvatiti nepolitički. To je moj protest.
U tom videu stavio sam i priče o Gavrilu Principu i Če Gevari koje su istinite - i jedan i drugi nisu vjerovali komisijama koje su ih proglasile nesposobnima za vojnu službu. To se može shvatititi kao neki psihološki, motivacioni govor. Htio sam da se tome narugam, da ukažem kako se sve može upotrijebiti u političke ili usko-privatne ciljeve.
Teme politike, smrti, depresije i psihoze dosta su prisutne kod nas, ali neki ljudi imaju drugačije poglede i zezaju se na sve to.
Ilija Ćeranić rođen je u Banjaluci 1978. godine, završio je ekonomsku školu, studirao filozofiju i sociologiju. Sebe doživljava kao "freelancera", a radi u UG "Bez granica Banjaluka", organizaciji koja je postala poznata nakon što je u centru grada podigla plastenik i počela sa uzgajanjem paprika. Ilija ima gomilu hobija - voli sport, prirodu, planinarenje, putovanja, a jako su mu bitni i muzika i filmovi. Jedan je od osnivača prvog u BiH "ultimate frisbee" kluba pod nazivom "Nezgodne nektarine". Iako nema baš neka naročita primanja, kaže da "čovjek, ako želi, može putovati na alternativne načine, a da ne potroši puno novaca". Kao planinar obišao je mnoge vrhove u BiH i šire, što sa planinarskim društvima, što u vlastitoj režiji, a redovno posjećuje muzičke i filmske festivale i koncerte.
Pričao sam ti kad sam bio svjedok saobraćajke... Poslije toga sam prisustvovao još jednoj saobraćajnoj nesreći u Novoj Varoši - čovjek se prevrnuo autom i na svu sreću izašao nepovrijeđen. Tada mu prilazi jedan slučajni prolaznik i pita ga - 'Jarane, kako si se uspio prevrnuti?' A ovaj mu kaže, pošto je taj što ga je pitao bio malo krupniji - 'Druže, da si ti bio u autu mi se uopšte ne bi prevrnuli!'
To je taj humor kome težim, koji je pun iznenađenja i neočekivanih situacija, višeznačan, htio sam da napravim video da se ljudi malo razvesele... Sva tri videa su svojevrsna društvena satira, umotana u oblandu nekih pozitivističkih shvatanja, a 'sprdam' se i sa tim lažnim optimizmom."
Na kraju razgovora pitali smo ga kakav stav ima prema Internetu i modernim tehnologijama, društvenim mrežama...
"Moderne tehnologije mnogo zaglupljuju ljude, ali istovremeno ti pružaju i veliku slobodu. Ja prije tri godine ništa nisam znao o snimanju i montiranju filmova, ali sam na YouTubeu gledao neke tutorijale i shvatio kako se rade stvari, naučio kako se montira i snima...
O društvenim mrežama imam ambivalentno mišljenje. Mislim da ljudi provode previše vremena na njima, ali je na primjer facebook u mnogim stvarima genijalan, 'manijački' ažurira postove, komentare, slike... "
I na kraju, svim čitaocima koje kopka šta je bilo sa čovjekom sa početka priče koga je udarilo auto, otkrivamo - preživio je, oporavlja se, Ilija ga je obišao u bolnici, odnio mu narandže, sretan je što ga nije iznevjerio...
Najnovije i najzanimljivije vijesti pratite na našoj Facebook stranici - MONDOBIH, kao i na Twitteru @MondoBH.