Radio Oksigen – Svuda oko vas! Ukoliko vam je poznat ovaj slogan, onda će vas naš sagovornik oduševiti!
Krajem devedesetih u Ramićima kod Banjaluke, mali, ali pažljivo odabrani tim pravio je možda i najbolji radijski program u BiH. Na čelu tima bio je Dejvid Bejli, s kojim smo ove kišne nedjelje evocirali neke uspomene iz vremena Oksigen radija, ali i popričali o tome kako je biti Englez na Balkanu i zašto je baš BiH izabrao da mu bude dom.
“BiH sam prvi put posjetio 1993. godine, dok je rat još trajao, a onda sam se vratio pet godina kasnije, kao rezervista NATO-a. Htio sam da uradim nešto korisno za mlade ljude, pa smo došli na ideju da osnujemo radio, jer sam oduvijek bio jako vezan za taj medij. U to vrijeme nisam imao pojma u šta se upuštam – nisam imao ni saradnike, opremu, a ni novac. Ljudi misle da smo imali brdo para i načina da dođemo do njih, ali nismo”, započinje priču Dejvid.
Mi koji smo se budili uz Acu i Ivanu i “Zorinjak”, a ostatak dana provodili uz priče Dijane i Voje, plesali uz “Electronic Paradise” Igora Tadića i učestvovali u raspravama u noćnoj emisiji Dragana Malića, zamišljali smo radio mnogo glamuroznijim nego što je u stvari bio.
“Nedaleko od Banjaluke, u Klašnicama danas se nalaze kontejneri u kojima je bila smještena NATO baza u Ramićima. U jednom ćošku, odmah pored puta, vidjećete plavi metalni kontejner, s logom na njemu – tu je bio Oksigen radio”, kaže naš sagovornik i nastavlja priču o kultnoj stanici.
“Pronašao sam mlade ljude iz Banjaluke koji su bili motivisani i koji su imali viziju bolje budućnosti, uprkos činjenici da se to desilo samo tri godine nakon rata. Ljudi nisu imali nikakvu nadu u bolje sutra, bili su izgubljeni, bilo je mnogo izbjeglica, kao i političkih igara. U takvoj atmosferi mi smo osmislili radio, koji je trebalo da bude mjesto koje će mladim ljudima dati novi pogled na svijet. Tada, kao i danas, malo stanovnika BiH je moglo da putuje po svijetu, što zbog viza, što zbog nedostatka novca. A kada mladi ljudi nisu u dodiru sa novim idejama i iskustvima, to nije dobro za zemlju”, kaže Dejvid.
I tako je nastao Oksigen. Postojao je sedam godina, a za to vrijeme promijenio je muzički ukus brojnih slušalaca, i jako uticao na muzičku scenu u BiH, bar kada je elektronska muzika u pitanju.
“Oksigen je bio multikultuuralan, multietičan i cool. Nije bio politički orjentisan, iako smo imali dvominutne vijesti, a i to samo zato što smo morali. Nama je bila važna samo muzika. Išla samo “strana” muzika, jer smo htjeli da budemo stanica koja povezuje ljude različitih religija i nacionalnosti, a sa domaćom muzikom to bi bilo teško postići u to vrijeme”, ističe naš sagovornik.
Dejvid kaže da je posebno ponosan na činjenicu da je radio bio otvoren za sve stavove i sve slušaoce.
“Sve dok su naši slušaoci bili pristojni i dok nisu upotrebljavali psovke i laži, mogli su u bilo koje doba da nas pozovu i kažu sve što žele. Bilo je to zaista zabavnih sedam godina”, prisjeća se.
Osim za slušaoce, Oksigen je bio inovativan i za ljude koji su ga stvarali. Na primjer, nije bilo tonca i spikera, samo jedan čovjek birao je muziku, razgovarao sa slušaocima, odgovarao na pozive i poruke, a nakon nekoliko godina nije bilo ni stolica, nego se posao obavljao – stojeći.
Zahvaljujući Oksigenu u Banjaluci su održane neke legendarne žurke – dolazili su nam DJ-evi iz Britanije, Francuske i Njemačke, a najpoznatiji među njima je svakako Boj Džordž.
“Taj nastup nas je koštao samo malo truda i vremena oko organizacije. Sam Boj Džordž nije tražio novac, a za troškove se pobrinula vojska”, prisjeća se Dejvid i dodaje:
“Znam da se i danas mnogo ljudi sjeća Oksigena. Često naiđem na neku naljepnicu s našim logom po Banjaluci, postavljenu ko zna kada i uvijek se obradujem. Ali, nismo mi bili toliko uticajni koliko ljudi misle, niti smo postigli koliko smo željeli. Jer da jesmo, stanica se ne bi zatvorila nakon odlaska Međunarodne zajednice. Međunarodna zajednica napustila je, po mom mišljenju, BiH prerano, obećavši svašta, a ispunivši malo toga. Znam i da su ljudi bili veoma tužni kada je radio ugašen, a većina njih se s razlogom osjetila izdanim”, ističe naš sagovornik.
Nakon Oksigena, naš sagovornik je slične projekte pokrenuo na Kosovu i u Avganistanu. Ipak, kaže da je i njemu “naš” radio bio veoma poseban.
“Radio nikad nije samo posao, to je način života. Jako malo radijskih voditelja napravi dovoljno novca za pristojan život, jer se to radi iz ljubavi, a ne zbog para. Interesantno je da je na Kosovu već postojao radio koji je postavio NATO, ali bio je užasno dosadan, ne biste vjerovali koliko dosadni mogu da budu ljudi iz NATO-a… Napravio sam tim, i pitao ih šta misle da treba da radimo. Oni su rekli: “Mi smo slušali Oksigen putem interneta, možemo li to da radimo?”. Kasnije sam otišao u Kabul, ali tamo jednostavno nije bilo moguće napraviti “oksigenizaciju”, zbog mentaliteta i okolnosti koje su tada vladale…”
Dejvid je mogao da izabere da živi bilo gdje na planeti. Ipak, kada ga pitate gdje mu je dom, on kaže – ovdje. Zašto je odabrao baš našu zemlju?
“Moja partnerka, Tamara bi rekla da je ona zaslužna za to, i realno, najvećim dijelom je to tačno”, kaže Dejvid kroz smijeh i dodaje: ”Ali, ima ovdje još ljudi poput mene, koji su izabrali da tu žive, iako dolaze iz Zapadne Evrope. Nema mnogo, ali ima. Zapadni Balkan je jedinstven i veoma poseban.
Kao Britanac, obožavam ovdjašnju klimu i vremenske uslove. Ljudi su, ako ništa drugo, veoma otvoreni i direktni. U mojoj zemlji najviše je onih koji vam se smješe u lice, a onda vam zabodu nož u leđa. Znam da se to dešava i ovdje, ali većina ljudi je iskrena i otvorena. Možete da se ne slažete sa njihovom iskrenošću, ali ne možete da kažete da su licemjeri. Osim toga, porodica je ovdje veoma važna i ljudi nisu toliko otuđeni jedni od drugih. Ima mnogo korupcije, ali ima je i u Britaniji. Ja volim ovdašnje ljude, uvijek se osjećam prihvaćenim i dobrodošlim, svaki dan naučim nešto novo.
U Dejvidovu privrženost našoj zemlji možete se uvjeriti ukoliko pogledate njegov blog “An Englishman in Balkans”.
“Ljudi plaćaju da dođu na odmor na ovakvo mjesto, a ja živim u njemu. Mi stalno imamo goste iz cijelog svijeta, koji nakon posjete shvate zašto sam ostao ovdje”, kaže.
“Kada je hrana u pitanju, posebno mi se dopada što dobar dio tradicionalne kuhinje zasnovan na mesu, koje je uglavnom organskog porijekla. Volim da kuvam, da jedem, da slikam, snimam, pričam o hrani i pokazujem to drugima. Kao što volim internacionalnu muziku, tako volim i internacionalnu kuhinju. Kod kuće imamo običaj da “balkanizujemo” britansku hranu, pa kombinujemo najbolje od oba svijeta”, ispričao nam je.
O ovdašnjem mentalitetu Dejvid kaže da ga beskrajno fascinira.
“Ne postoji osoba koja nije odavde, a da u potpunosti razumije ovdašnje ljude, navike i običaje. Moj život ovdje je baš kao u igrici “Zmije i merdevine” – taman kad pomislim da sam na vrhu, opet se vratim na početak. Ni jedan dan u proteklih dvadeset godina nije prošao, a da nisam naučio nešto novo. Nikad, baš nikad mi nije dosadno. Ponekad je to neka jednostavna gesta tokom obroka, ili načina na koji koristite fraze ili jezičko višeznačje. Jedino što nisam naučio je ovdašnji jezik. Govorim dobro njemački, engleski mi je maternji, ali na ovdašnjem jeziku mogu da psujem, naručim hranu i piće i to je to. Ipak jako dobro razumijem, zbog čega se često šale sa mnom da sam špijun, ali pričanje mi baš i ne ide. Jednom sam umjesto “Strašno!” uzviknuo “Strasno!” i svi su mi se smijali.
Dejvid kaže da živi svoj san.
“Živimo na jednom imanju nedaleko od Laktaša, imamo tri mačke i dva psa. Ustajem rano, tamo imam malu kancelariju, gdje provedem najveći dio dana. Nisam baš u pidžami po cijeli dan, ali sam uglavnom u onome što vi zovete “odjeća za po kući”. Znam da starim, ali moj um i duh svaki dan su sve mlađi.
Ja živim svoj san, jer konačno imam kontrolu nad životom - imam načine da ostvarim sve svoje male projekte, ako želim da putujem i to mogu, imam nevjerovatnu partnerku, divne ljubimce, sjajnu hranu, vino, pivo nije loše, a bogami ni rakija. Uostalom, živim u zemlji gdje skoro niko ne jede voće, većina ga destiluje i pravi alkohol od njega – zar to nije ostvarenje sna?”, u šali nas pita.
I za kraj, otkrićemo vam tajnu - na prvi pogled, Dejvid Bejli ne izgleda ekscentrično - on je pravi gospodin. Ali, ako ga nekad sretnete, zamolite ga da malo podigne nogavice - garantujemo vam da će i tad, baš kao i svaki put kad smo ga mi sreli, imati različite čarape u veselim i nespojivim bojama :)
Pratite MONDO na Facebooku, Twitteru i Instagramu!