Zoran Dujaković iz Banjaluke tri i po godine proveo je u Avganistanu, gdje je radio kao vodič pasa za otkrivanje eksploziva. Specijalno za MONDO, donio nam je svoje utiske o ovoj zemlji i njenim stanovnicima...
Zoran Dujaković, višestruko nagrađivani inovator iz Banjaluke, zbog ekonomske krize i besparice u BiH bio je primoran da tri i po godine provede u Avganistanu, gdje je od 2011. do 2014. godine radio kao vodič specijalno obučenih pasa za otkrivanje eksploziva.
U razgovoru za MONDO, Zoran nam je otkrio svoje utiske o Avganistanu i njegovim stanovnicima, opasnostima sa kojima se susretao i interesantnim stvarima koje su mu se desile u toj zemlji, istovremeo lijepoj i surovoj.
Dujaković (49), otac je dvoje djece i djed dvoje unuka. Kaže da se nije pokajao zbog odlaska u Kabul, a jedino što mu je nedostajalo bila je porodica.
"Bio sam angažovan u Avganistanu od strane američke kompanije 'AMK9', kao vodič specijalno obučenih pasa za otkrivanje i detektovanje mina i eksploziva. Naјprije sam završio kurs kerovođe u Teksasu, tri mjeseca, početkom 2011. godine.
U Kabulu sam uglavnom radio sa Amerikancima. Prvih dana, kada sam stigao tamo, nisam mogao da spavam od straha. Iskusnije kolege su me isprepadale svojim 'savjetima', tipa - 'pazi malo, tamo ima snajpera, ako neko zapuca, ti se malo sagni'... Crkao sam od straha. Na kraju, shvatio sam da to nije baš tako. A, ako zaista dođeš u situaciju da te nešto 'grune', onda ne ostanu ni cipele od tebe. Tako da tu nema nekog velikog razmišljanja.
Sa psom mi je bilo OK, relaksirajuće, malo se izigraš, malo se ispričaš sa njim. U bazama gdje nije bilo namjenskih kaveza za pse, životinje su spavale u specijalnim kavezima kod mene u sobi, i to je bilo super.
Bio sam u Kabulu, Mazar el Šarifu, Bagramu, Kandaharu i na kraju u Vardaku provinciji, prema Pakistanu. Tu su nas svaki dan Talibani gađali raketama. Tokom te tri i po godine nije bilo nekih većih ekscesa. Ipak, par puta su se raznijeli ispred baze, par patrola bilo je malo rizično, ali uglavnom je bilo dobro", priča nam Dujaković.
Tokom kontrole kamiona pri ulasku u bazu u Kabulu, Dujaković je fotografisao najživopisnije među njima. Pogledajte FOTO GALERIJU avganistanskih kamiona i vozila:
Zamolili smo Zorana Dujakovića i da nam malo bliže opiše Avganistan.
"To je zemlja koja ima izuzetno jaku tradiciju, islam je dominantan, a ima i nešto malo hrišćana. Avganistan je jedina zemlja na svijetu koja ima ministarstvo za plemena, tamo postoji 30-ak plemena i etničkih grupa, a tri plemena su dominantna - Paštuni, Hazari i Tadžici. Svi oni su priča za sebe, a možda su najinteresantniji Hazari, koji vuku porijeklo od Mongola, još od vremena Džingis Kana. Hazar znači 'hiljada'. Naime, kada je Džingis Kan osvojio to područje, na hiljadu ljudi ostavio je po jednog svog da vlada.
"Za Avganistance svi smo mi 'Amerikanci', znači - neko ko ima para i ko nije prijatelj."
Avganistanci su vrijedni, mada su drukčiji, drukčije razmišljaju, percepcija vremena im je različita od naše, nigdje ne žure, pet puta dnevno mole se bogu.
Obavezne su molitve u toku dana, a kada je vrijeme posta tokom dana ne piju vodu, niti jedu. Međutim, primijetio sam da se toga pridržavaju samo ako su u nekoj grupi, zajedno. Ako su sami, onda se toga ne pridržavaju baš striktno.
Za njih smo svi mi 'Amerikanci', znači - neko ko ima para i ko nije prijatelj. Biznis koji je trajan u Avganistanu je proizvodnja narkotika, a otkad su ušli Amerikanci u tu zemlju, deset puta im se povećala proizvodnja opijuma i hašiša.
Glavni grad Avganistana јe Kabul, koјi se nalazi na nadmorskoј visini od 1.820 metara. Okolne planine su skoro cijele godine prekrivene snijegom. U Kabulu živi oko dva miliona stanovnika (nezvanično čak i do šest miliona), a strogi centar grada podsjeća na bilo koјi prosječan evropski grad. Tu su trgovine, moderne stambene zgrade, marketi... Ali, kao i druge metropole i Kabul ima svoju drugu stranu, tamno naličјe, gdje se јasno vidi siromaštvo stanovništva i nedostatak osnovne infrastrukture."
Cijena za nevjestu - 5.000 dolara
"Brakovi u Avganistanu još uvijek se ugovaraju između porodica, nevjeste se kupuju, a veoma često mladenci se vide tek na vjenčanju. Cijena za jednu ljepuškastu, seksualno zrelu dјevojku, od 12-13 godina, je oko 5.000 dolara, a ako ima plave oči onda je cijena dvostruko veća.
Pored dјevojaka i žena, za koje smatraju da služe uglavnom za reprodukciju, na cijeni su i ljepuškasti dјečaci, takozvani 'dancing boys'. Bez obzira što je homoseksualnost religijski zabranjena, u praksi se bogatstvo nekoga računa po tome koliko ima tih dječaka za zabavu.
Oni se kupuju, oblače se u široku, lijepu odјeću koja podsjeća na haljine, nokti im se farbaju kanom u crvenu boju, a na odјeći imaju minijaturne zvončiće. Nisam imao priliku da ih vidim uživo, ali su mi o njima pričali lokalci sa kojima sam radio.
Pojedine porodice, koje imaju lijepe sinove, svjesno im nagrđuju lica ožiljcima kako bi ih zaštitili od otmice", priča nam Dujaković.
Najokrutniji sport na svijetu
Zoran kaže da su u Avganistanu najpopularnija tri sporta - rvanje, borba pasa i "buzkaši", vjerovatno najčudniji i najokrutniji sport na svijetu.
"Ime buzkaši vuče porijeklo iz staropersijskog jezika i moglo bi se prevesti kao 'vuča koze'. Dvije ekipe se takmiče na konjima, uzmu kozu ili neko manje tele, odsjeku mu glavu i bore se oko trupla...
Cijelo vrijeme trajanja 'utakmice' velikim kadžijama učesnici jedni druge tuku po glavi, guraju se, konji ih gaze... Kažu da je ranije znalo da se desi da jedna utakmica traje danima. Sada su, kao, uveli neka pravila, ali je ovo takmičenje i danje veoma surovo i sirovo."
"Dobri su i u rvanju, to je njihova stara disciplina - čim malo uhvate vremena valjaju se, drpaju, bore. Popularna je i borba pasa, a najčešće učestvuju avganistanski ovčari, koji su slični šarplanincu", priča nam Dujaković.
Susret sa prvim čovjekom na Mjesecu!
U američkoj bazi Feniks, u Kabulu 2011. godine, Zoran Dujaković doživio je nešto što će pamtiti cijeloga života - susret sa slavnim astronautom Nilom Armstrongom!
"To je zaista bilo nevjerovatno! Svaki čovjek ima neke svoje idole u životu, neko koga želi upoznati. Nil Armstrong je moj lični heroj, naravno, smatrao sam da apsolutno nema šanse da ga ikada u svom životu vidim!
Te prve godine moga boravka u Avganistanu, jedno jutro u hodniku ispred spavaće sobe vidio sam nekakav mali plakat. Prepoznao sam da su na njemu ljudi u skafanderima, ali nisam u prvom momentu naročito obratio pažnju na to. Prošao sam pored, sišao stepenicama, i tek onda mi je sinulo! Vratio sam se, pročitao, kad tamo piše - taj i taj dan u bazi održaće predavanje slavni Nil Armstrong!
Sa njim i Džejn Sernan, zadnji čovjek koji je hodao i vozio po Mjesecu, Džim Lovel, komandir 'baksuznog' Apola 13, kao i poznati novinar Dejvid Hartman. Nevjerovatno, poludio sam od sreće!
Armstrong je predavanje držao u nekakvom skladištu, koje su u bazi prilagodili za društvena dešavanja. Kad je došao taj dan, stigao sam pet minuta ranije, a tamo je bilo samo pet - šest ljudi u ogromnoj hali. Malo kasnije, počeli su da dolaze zainteresovani, uglavnom Kanađani. Mislim da je malo Amerikanaca došlo. Onda su se pojavili i gosti...
Armstrong je održao predavanje, poslije sam mu prišao, upoznali smo se, malo popričali, slikali se. Pitao sam ga da li je zaista bio na Mjesecu. Mrtav hladan, samo je kratko odgovorio - 'Yep!'
Takođe sam ga pitao da li je istinita ona anegdota sa "gospodinom Gorskim", uz osmijeh mi je odgovorio je da jeste. (Nevjerovatnu priču Nila Armstronga o gospodinu Gorskom možete da pročitate OVDJE!)
Trojica slavnih astronauta i isto tako slavni novinar veoma su jednostavni i prijazni ljudi. Totalno su me podsjetili na naše 'penzose', mogao sam da ih zamislim kako sjede ispred prodavnice i 'cirkaju' pivo. Nil Armstrong je preminuo već naredne godine.
Za vrijeme 'službovanja' u Avganistanu upoznao sam i Čaka Džegera, čovjeka koji je prvi u istoriji letio brže od zvuka, u čuvenom projektu X1."
Zoran Dujaković nagrađivani je izumitelj, instruktor ronjenja i speleologije, član Svjetskog udruženja za natprosječno inteligentne MENSA, član banjalučkog Paraglajding kluba, najmlađi član Srpska akademije izumitelja i naučnika Srbije (SAIN)...
Ipak, nakon povratka iz Avganistana u Banjaluci je otvorio malu firmu za ocrtavanje parkinga.
"Firma se bavi obilježavanjem horizontalne signalizacije po parkinzima. Posla baš i nema puno, pa već razmišljam da opet odem negdje sa strane. Imam neke ponude, možda prema Iraku, možda prema SAD, vidjećemo. Ako ne, onda ću osnovati neki bend za sviranje narodnjaka po svadbama, s obzirom da iznajmljujem i ozvučenje i instrumente, možda bi to bilo najbolje, uvijek bi bilo veselo. (smijeh)
Takođe, pišem knjigu, odnosno već sam je skoro završio. U pitanju je triler u koji sam ugradio neka svoja iskustva iz Avganistana. Još treba da je redigujem nekoliko puta, pa ću vidjeti kako da je izdam."
Na kraju razgovora za MONDO, zamolili smo Dujakovića da prokomentariše aktuelna dešavanja i terorističke napade u Francuskoj.
"Ovo što se dešava u Francuskoj logičan je produkt politike koja se vodi u ovoj zemlji zadnjih 40 godina. Kada se ovo počelo događati u Siriji, Francuska je slala svoje muslimane da idu tamo ratovati, da li zvanično ili nezvanično, to je pitanje, ali njihove obavještajne službe su bile sigurno upoznate sa tim. To im se sada vraća kao bumerang.
Mislim da je jedino rješenje pokušaj dijaloga, preko koljena se ništa ne može slomiti, to su deseci miliona ljudi, ne možeš ih sada vratiti, moraš ih poštovati, uvažavati i to je jedini način."
Pronađite MONDO na Facebooku, Twitteru ili Instagramu