Manu Đinobili - košarkaški Maradona

Autor:

Olimpijske igre u Rio de Žaneiru bile su poslednje za neke istinske veličine svetske košarke. Jedna od njih je Manu Đinobili. Podsećamo vas na kolumnu Edina Avdića o Đinobiliju.

/Kolumna Edina Avdića o Manu Đinobiliju, napisana 2013. godine/

Najtrofejniji neamerikanac svih vremena. Jedan od samo dva igrača u istoriji košarke koji je osvajao Olimpijadu, Euroligu i NBA titulu. Kralj instinkta na terenu. Čovjek koji ni sam ne moze da predvidi svoje poteze u igri. Iz zemlje fudbala dolazi najbolji internacionalni bek u NBA ikada - Manu Ginobili...

-------------------

"Kada ništa ne pomaže odem i gledam kamenoresca kako udara čekićem po velikom kamenu. Udari i stotinu puta, a na kamenu nema ni pukotine. Ipak, nakon stotinu i prvog udarca kamen pukne na pola... ja znam da nije pukao baš od toga udarca nego od svih prethodnih koji su zadani" - Jacob Riis.

Ovo je citat koji već godinama stoji u svlačionici San Antonio Spursa. Kako se uvećavala kolonija stranih igrača tako je Pop naložio da se ovih par rečenice prevede na španski i francuski jezik. Simbolizuje ono što Spursi rade godinama. Budi uporan i istrajan u onome što radiš, stalno pokušavaj, ne iskači iz uloge koju imaš...sve ono što je suština rada ove organizacije, što im je pomoglo da u proteklih 13 godina osvoje četiri titule šampiona.

Jedan je čovjek uvijek iskakao iz uloge i radio stvari na svoj način, ali je vjerovatno bio i odlučujuća prevaga u tri od četiri tiule koje je tim iz male i marketinški nezanimljive sredine osvojio.

 "Oduzeo mi je pet godina života. U početku sam mislio da je lud, onda sam shvatio da ga ne mogu promjeniti i jednostavno sam ga pustio da igra na svoj način. Meni je skratio život, a nama kao ekipi donio dozu nepredvidivosti koja nam je tako nedostajala..." - Gregg Popovich.

Zaluđenost fudbalom u Argentini je takva da ću vječno pamtiti tekst u novinama nekoliko dana nakon što je Bergkamp onim fantastičnim golom eliminisao gaučose sa SP 98 u Francuskoj. Naslov je išao: "Ubio se zbog poraza".

Nije bilo pretjerano čudno jer su se posebno u Južnoj Americi dešavala samoubistva zbog fudbala, osim što je dotični gospodin nakon utakmice zapalio cigaru, pripremio sve i zatim se objesio u dvorištu svoje kuće.

Jedna generacija je natjerala Argentince da makar malo skrenu pažnju sa fudbala.

Predvodnik te generacije je bio Manu Ginobili. Manuova rodna Bahia Blanca je vjerovatno jedino mjesto u Južnoj Americi gdje je fudbal sport broj 2. U gradu od nekih 300 hiljada stanovnika egzistira oko 20 košarkaških klubova i to je jedini mjesto u Argentini sa više košarkaških nego fudbalskih terena. Nekada davno Emanuel Ginobili je bio poznat kao mlađi brat Leandra (koji je igrao sedam godina profesionalno u Argentinskoj prvoj ligi) i Sebastiana (Neko vrijeme nastupao u LEB-u, drugoj španskoj ligi) koji su bili na glasu kao talentovani košarkaši. Iako je Manuov otac Jorge bivši igrač i košarkaški trener, osnove je Ginobili učio uz Oscara Sancheza koji mu je od malih nogu usadio naviku da ne gleda u loptu dok je dribla i da je uvijek štiti slobodnom rukom.

U suštini Manu je u Argentini živio život prosječnog američkog tinejdžera opsjednutog NBA ligom. U Drugoj polovini 80-tih NBA utakmice su se pojavili i na argentinskoj televiziji - Channel 9. Konkretno, fudbalski i košarkaški komentator Adrian Paenza je iz svog džepa platio NBA ligi prava emitovanja utakmica. Cijena je bila 2.000 dolara...

Ginobili je upijao svaki potez svog idola - Michaela Jordana, povratka više nije bilo. "Nikada nisam pomislio da bih ja mogao igrati u NBA. gledao sam Jordana i on je izgledao kao biće sa druge planete...".

Tokom tinejdžerskih dana Manu je osim driblanjem i šutiranjem bio i opsjednut visinom...

"Moram da narastem, moram...Samo sam o tome razmišljao. Mjerio sam se svakih 15 minuta. Sva vrata u bakinoj kući su iscrtana od flomastera ili izgrebana od raznih predmeta kojima sam označavao svoju visinu".

Pedijatar je Manuovom ocu nekoliko godina ranije rekao da, uzimajući u obzir sve podatke koji su uključivali majčinu i očevu visinu, Manu neće narasti više od 180cm. Pedijatar nije bio u pravu.

Sa 15 godina Manu nije bio dovoljno dobar da bude izabaran među 12 najboljih igrača u njegovom godištu u Bahia Blanci. Mlada košarkaška zvijezda grada i samim tim i države je bio Pepe Sanchez.

"Niko od nas nije vjerovao da će Manu postati ovakav igrač", izjavio je njegov bivši trener Gabriel Colamarino.

U periodu od 15 do 16 godine Ginobili je narastao osam centimetara i odjednom postao eksplozivni bek sa 190cm visine.


Sada je problem bila težina. "Trener mi je u mojoj prvoj profi sezoni rekao..Sine, mršav si kao grana. Nemoj slučajno da ulaziš unutar linije za tri poena."

Nakon što je malo ojačao, njegov otac Jorge je iskoristio svoja poznanstva u Italiji i talijansko porijeklo te poslao sina u Reggio Calabriju(koja je dugo vremena bila utočište i prva stanica argentinskim košarkašima u Evropi. Sconochini, Montecchia, Ginobili, Delfino, Palladino i Sciutto. Svi su igrali za taj tim koji je sada u četvrtoj ligi). Tamo ga je dočekalo poznato lice. Jedan od proizvoda čuvene dvorane u Bahia Blanci - Bahiense del Norte, zdepasti majstor na poziciji playa - Alejandro Montecchia (u dvorani Bahiense del Norte su slike 10 najpoznatijih igrača iz Bahia Blance. Braća Ginobili, Pepe Sanchez i Montecchia su najpoznatiji. Jedino je Manuova slika iz profila i ispod nje je dugo vremena pored imena stajao ispisan i nadimak Narigon tj. Nosonja.

Argentinci su u prozivanju i provociranju na osnovu fizičkog izgleda nemilosrdni. Recimo ako imaš plavu kosu i klempave uši nema šanse da te neko u Argentini zove Žuti ili Švabo, odmah si Klempo.)

Nakon dvije odlične sezone u Calabriji, Manua je Ettore Messina doveo u Kinder kao nasljednika Predraga Danilovića i sa njim pokupio kolekciju trofeja. Euroliga, prvenstvo i kup Italije. Manu je svojim čudnovatim rješenjima izluđivao Messinu koji je prilikom njegovih prodora i dribilinga uglavnom nervozno namještao kravatu (kao i svaki trener i Messina je razvio nervozni tik tokom godina).

Njegov je namještanje kravate iako je s njom sve u redu.), ali je rezultat bila najbolja sezona u karijeri talijanskog trenera (Triplu krunu u Rusiji jednostavno ne računam. Tih godina talijanska liga je bila jedno 700 puta jača od ruske.) Ginobili je u Italiji i Evropi osim svih timskih pokupio i sva individualna priznanja. Bio je MVP finala Eurolige, talijanskog prvenstva i završnice talijanskog kupa.

Pred početak SP 2002 u Indianapolisu Argentinci su okupili svoju najbolju generaciju svih vremena. U prethodnim godinama Argentina je izbacivala pokojeg kvalitetnog igrača. Na Olimpijadi '96 u Atlanti predstavio se šuter Juan Espil, centar Ruben Wolkovyski kojem je zamalo zdrobio koljeno Arvydas Sabonis na tom turniru, Fabricio Oberto koji gotovo nije ni igrao i član Tauguresa Marcelo Nicola. Mjesto selektora je dobio trener jednog od najpoznatijih južnoameričkih klubova svih vremena Atenas de Cordobe, tada još uvijek anonimni Ruben Magnano.

(Digresijaaaaa!!! Sjećate se nastupa Atenas de Cordobe na McDonalds turniru '97 u Parizu kada je Chicago predvođen mr. Jordanom stigao u grad? Atenas je prvom meču izbušio Benetton sa Henry Williamsom i Rebračom gdje je centre Trevisa potpuno izdominirao tada anonimni Fabricio Oberto sa 22 poena i 11 skokova).

Zatim su u polufinalu na jednu loptu izgubili od tadašnjeg evropskog šampiona Olympiacosa uz opet dobru igru Oberta, a za treće mjesto su savladali PSG koji je vodio Božo Maljković. goodinu dana kasnije Oberto je na račun igara u Parizu potpisao za Olympiacos. Bekovski par Atenasa su činila dva stara majstora Marcelo Milanesio i Hector Pichi Campana. Pichi je igrao profesionalno 28 godina, Milanesio nešto manje - 20. Argentinski Stockton i Hornacek. Ruben Magnano je u sedam godina od klupe Atenasa došao do titule olimpijskog prvaka i srebra na SP. Kraj digresije.)

Argentina je periodu 2002-04 igrala nešto što graniči sa košarkaškim savršenstvom. Prva su selekcija koja je savladala američku reprezentaciju sastavljenu od NBA igrača i to bez ikakvog odugovlačenja, sporih napada, glume i foliranja. Možda je i logično da Argentina koju smatraju najbahatijom nacijom u Južnoj Americi (Stara šala: Kako Argentinac izvrši samoubistvo? Skoči sa vrha svog ega.) ostvari prvu pobjedu. Argentinci su parirali u skoku, trčanju, odbrani, a napad uz stalno kretanje igrača i lopte je dovodio do ludila NBA zvijezde.

U Indianapolisu šest igrača je ubacilo između 9 i 15 poena u utakmici u kojoj SAD nije vodio nijednom. U Atini Ginobili je u polufinalu protiv Duncana i drugova odigrao možda i najbolji meč u svojoj karijeri. Čovjek koji ne osjeća strah je selekciji Larry Browna i Gregga Popovicha ubacio 29 nevjerovatno dobro raspoređenih poena. Ubacivao je na početku kada je trebalo probiti led, zatim kada su argentinci preuzimali vodstvo i u zadnjoj četvrtini kada je Argentina ostvarila nedostižnu prednost. Finale protiv Italije je jedan od najgledanijih sportskih događaja u istoriji Argentine.

Zemlja u kojoj košarka ne znači gotovo ništa je preko noći pomahnitala za timom koji je dobio nadimak "La Generacion Dorada" (Zlatna generacija) i njenim predvodnikom Manu Ginobilijem. U poznatom sportskom baru u Buenos Airesu koji nosi ime Locos Por El Futbol(prevod valjda ne treba) preko 400 ljudi se pojavilo da odgleda finale protiv Italije. Nervoza je bila takva da se konobari nisu kretali između stolova, a gosti su nakon svakog koša Argentine skakali na noge i vrištali "Gooooolllll". Prva zlatna olimpijska medalja za Argentinu od 1952 godine.

Manu je u periodu 2001-2004 osvojio Euroligu, NBA titulu i Olimpijadu. Osim njega samo je Senator Bill Bradley uradio isto od svih igrača u istoriji košarke(Bradley je veliki prijatelj Phila Jacksona. Euroligu je osvojio dok je bio na postdiplomskom studiju na Oxfordu pa je svakog vikenda putovao u Milano gdje je sa Olimpijom osvojio tadašnji KEŠ. Trenutno je američki Senator i predstavlja državu New Jersey. Neke ljude baš ide u životu.)

Tokom NBA karijere Manu na svom rezimeu ima tri titule prvaka, protiv Detroita 2005 nagrada MVP je nepravedno otišla u ruke Tima Duncana, proglašen je i za najboljeg šestog igrača. Ono što priznanja i titule ne opisuju je način na koji Ginobili igra. Teško se sjetiti beka koji igra sa više hrabrosti. Ginobili na terenu ne osjeća strah, ne boji se greške, ne boji se neuspjeha. Njegovi driblinzi iz leđa u punoj brzini između tri igrača, provlačenje lopte kroz noge protivnicima u kontri, ukršteni dvokorak kojem se nemoguće postaviti za faul u napadu, trojke preko ruke u ključnim trenucima su nešto što će svaki ljubitelj košarke pamtiti.


Bivši saigrač Brent Barry je Manua prozvao El Contusion zbog načina igre u kojem se ne obazire na posljedice po svoje zdravlje. "Gledao sam ga svaki dan na treningu kako postiže koševe glavom ili nogom. Ne postoji ništa što Ginobili neće probati u igri. On vježba sve te lude šuteve koje pogađa u igri.", kaže Barry (toliko je bio zauzet gledanjem Ginobilija da nije primjetio da ga supruga vara sa Tony Parkerom).

Svojevremeno je čuveni novinar Jack McCallum o Ginobiliju napisao:"Ginobili nije zaštitno lice Spursa. To je bezizražajni pogled Tima Duncana ili ljutiti iGregga Popovicha ili osmijeh Tony Parkera. Ali Cojonesi (ne smijem da prevodim, počinje sa m...) tima? To je bez sumnje Manu. On uvijek želi loptu kada je gusto".

Danas je na zalasku karijere. Prije par dana je doživio već četvrtu povredu ove sezone, ali Spursi i nakon 10 godina nisu ista ekipa kada njega nema, bez obzira na Duncana, Parkera i čitavu plejadu šutera sa evropskim iskustvom. Ginobili je od finala 2003 protiv Netsa bio ta prevaga Spursa, oružje na koje nijedna odbrana nije imala pravi odgovor.


Greggu Popovichu je trebalo vremena da se navikne na Manuov način, ali njegova izjava govori sve što treba da znate...

"Sve što radi, on radi samo za pobjedu. Ima isti, isti takmičarski duh kao Michael Jordan".

Veći kompliment u košarci ne možete da dobijete.

Ostale vijesti