Francuska publika vraćala glumce na bis četiri puta nakon premijere predstave "Časovi u kojima ništa nismo znali jedni o drugima", Narodnog pozorišta RS. "Sada više nećemo moći reći da ništa nismo znali", piše francuska štampa
U Tuluzu u Francuskoj uspješno je održana premijera predstave Narodnog pozorišta Republike Srpske "Časovi u kojima ništa nismo znali jedni o drugima".
Umjetnički direktor Narodnog pozorišta Aleksandar Stojković rekao je nakon jučerašnje premijere da je francuska publika vraćala glumce na bis četiri puta. “Poslije predstave smo razgovarali sa ljudima iz publike, kao i sa glumcima koji su nas gledali. I oni su bili oduševljeni predstavom i ansamblom", naveo je Stojković.
On je istakao da je bilo zanimljivo to sa kojom pažnjom je publika gledala predstavu i koliko im je sve bilo jasno. "U razgovoru sa njima shvatili smo da o istoriji našeg prostora znaju više nego što smo očekivali", naglasio je Stojković.
Le @theatreGaronne passe à l'heure serbe dès ce soir avec Mladen Materic https://t.co/UKr67ZwNYL#toulouse#sortir#théâtre#création
— flash_culture (@culture_flash) November 3, 2016
O jučerašnjoj premijeri predstave u režiji Mladena Materića, a po komadu Petera Handkea, izvjestili su i pojedini francuski mediji. Prenosimo vam u cijelosti pisanje portala “La Dépêche”, pod naslovom "Istorija bez riječi u pozorištu Garon":
"Peter Handke 1992. godine napisao je ‘Časove u kojima ništa nismo znali jedni o drugima’, dramski komad bez teksta, u kojem opisuje imaginarno mjesto koje mu služi da opiše svijet onakvim kakav jeste. Sa dvadeset glumaca Narodnog pozorišta u Banjaluci, ‘njegovom’ gradu u Republici Srpskoj, Mladen Materić i Tetovirano pozorište uzimaju u svoje ruke ovaj komad, kako bi kroz njega oslikali istoriju svoje zemlje, nekadašnje Jugoslavije.
Ova predstava sinoć je po prvi put odigrana pred publikom francuskog ‘théâtre Garonne’ u čijoj koprodukciji je i rađena. ‘Časovi u kojima ništa nismo znali jedni o drugima’ bez ijedne riječi, ali sa obiljem mimike i koreografije, u dvadeset imaginarnih scena prikazuje istorijski mozaik činjenica i radnji. To je svjetlucav, živopisan, užasan, mračan, tragičan mozaik u kojem ne možemo uvijek da uhvatimo svaki detalj, ali koji nam jasno oslikava istoriju sastavljenu od sukoba i ratova, spoljnih, unutrašnjih ili religijskih - kroz smjenu epoha Austrougarske, Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rata, raspada SSSR-a, rata na Kosovu…
Stalno tragajući za smislom života, Materić ujedno opisuje mikro i makro istoriju, istoriju svijeta i pojedinačnih ljudskih bića, te miješajući političke i društvene događaje, privatne i ljubavne odnose, stvara sliku jednog doba kroz scenu, kostime i muziku. Razmahuje se portretima velikih likova koji su ostavili mrlje na toj istoriji - Hitlera, Staljina, Tita... Smjenjuju se stambene zgrade iz 60-ih godina sa gradnjom u Bauhaus stilu... da bi 2000-ih, nakon propasti srpa i čekića, došlo vrijeme za novu dekadenciju. Glumci na pozornici plešu Makarenu, a mobilni telefoni zalijepljeni su za uši.
Sada više nećemo moći reći da ništa nismo znali…”, završava u svom osvrtu za “La Dépêche” novinarka Nikol Klodi.