Zlatni Holivud za koitomane

Autor:

Režiser Saša Karanović ovaj put piše o filmovima koje je najbolje gledati iz kreveta, a koji stižu iz tzv. zlatnog doba Holivuda.

Zlatni Holivud za koitomane Foto: YouTube/screenshot

...(+ponešto o Ketrin Hepburn + ponešto o Cafe Society)

Hoću da napišem jednu top 10 listu, i to o filmovima najboljim za gledanje u svetom mjestu, po svetosti manjem samo od bioskopa: u krevetu.

Prvo o naslovu. Klinomanija je termin koji kruži okolo i predstavlja se kao riječ koji sažima strast prema krevetu – ostajanju u krevetu, spavanju, kunjanju, cjelodnevnom bdenju u njemu. Ali, dio složenice koji se koristi za krevet ne odgovara smislu ovog članka, jer klini (κλίνη, kao krevet na starogrčkom, potiče od riječi κλίνω, koja znači težiti, savijati, naginjati i sl., pa je to više mjesto na koje ćete leći, samo to – isti je korijen za riječ inklinacija i slične izvedenice). Ova inklinacija je više riječ koja opisuje svima nam znano stanje u kojem ne vidimo razlog da bi uopšte ikad napustili krevet. Ovo je riječ koja označava stanje individue, pojednica, samotno stanje – a to nam sada ne treba. Sa druge strane, svima nam je poznata, u latinskom ruhu, riječ coitus, ako ništa kao coitus interaptus. I coitus potiče iz starogrčkog i to od riječi koiti (ἡ κοίτη -kiti u vizantijskom, a koiti u erazmovskom izgovoru, ali nekako je pogrešno nazvati članak Zlatni Holivud za kitomane, sva slava Vizantiji i sve to ali..to je sasvim drugi članak) koja takodje znači krevet, ali isključivo bračni krevet. Tako da naša riječ, koitomanija, ne znači ono što i nimfomanija, ili bilo kakva vrsta opsjednutosti seksom – iako ne isključuje seks i računa se kao vrsta predigre ili postkoitalne meditacije, kako kome-, već bi trebala da znači opsjednutost gniježdjenjem, sklupčavanjem, ušuškavanjem (isključivo u dvoje, jer vrsta je zajednice nekad svetkovane kao bračne), tolikim da bismo mogli i dan provesti u takvom horizontalnom zajedništvu– druga značenja riječi kiti su brlog zvjeri i gnijezdo ptice (brlogovanje i gniježdjenje u suštini, ali grčke složenice uvijek zvuče opasnije).

Koitomanija danas redovno sadrži film – prije ili poslije coitusa, ali ga redovno sadrži. Knjige nisu dobrodošle jer su individualni, otudjujući medijum (pitajte Maršala MekLuana, Gutenbergova galaksija), dok muzika jeste. Ali film uvijek pobjedjuje, valjda smo u okularno doba ili tako nešto. Da je Edison pobjedio sa svojim kinetoskopom (individualnim voajerizmom – samo gledate film kroz rupicu) tj. da braća Limijer nisu pustili svoj izum u Grand kafeu (prvi bioskop u suštini), i knjiga i klinomanija bi bili pravi izbor za ovaj tekst, ali nisu i eto nas kod koitomanije i filma (znam da je danas očigledno da je Edison pobjedio i da nas zanosi individualni voajerizam, ali sad pričam o ljepoti zajedničke dokolice i kuš!). I tako ću se usuditi da zavirim u ovaj sveti hronotop i popujem tj., Bože oprosti, preporučim filmove.

Zašto Zlatni Holivud? Pa zato što je zlatni. Ne. Ovdje je presudnije brlogovanje od zlata, jer preporuke će, u suštini, biti komedije borbe polova iz zlatnog doba Holivuda, a ne sam i sav Zlatni Holivud, koji obuhvata mnoge žanrove. Dakle, komedija polova (comedy of the battle of sexes) Zlatnog Holivuda za brlogovanje tj. koitomane – to je u stvari naslov teksta.

Ima nešto u filmovima tog perioda što ih čini naročito snolikim. Ne samo da je Holivud i tada bio industrija proizvodnje kolektivnih snova, to je i danas, ko svaka zdrava mitologija, pa je bio daleko od onoga što bi na prvu nazvali realnost (ali ko zna tek šta je to?), ili svakodnevnica, već danas računamo i sa vremenskom distancom u odnosu na njih. To znači da nam je sam period kome svjedočimo na filmu, tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog vijeka (a koji ionako nije sam taj period već njegov san o njemu samom), zašao u domen nostalgije – posvećenog žala i idealizovanja prošlosti. To je san u snu. Još dodajte na to da se i onako radi o fiktivnoj americi, koju često u filmu uzmemo za pavu – a i prava je fiktivna. Ovaj kvalitet je toliko potentan fantastičnošću da je ravan drogiranju. Dok, sa druge strane, kao uvijek sa filmom, imamo posla sa duhovima. To znači da nam fantazija nudi ukorijenjenost u realnosti preko intimnog kontakta – jer koja je šansa da drugi parovi na planeti u ovom trenutku gledaju baš taj film koji smo kupili, skinuli, strimovali mi - sa duhovima preminulih glumaca. Naše vrijeme sa duhovima Ketrin Hepburn, Keri Grantom, Veronikom Lejk...a sve legalno, bez nužde za socijalizacijom sa kriminalnim miljeom, a naše zajedničko, bez opasnosti da ću ja opet zalutati u intimnost svoje traume.

A onda kvalitet. Mimo ove zbrkane tirade o fantaziji, možda će presuditi činjenica da ću navesti vjerovatno najkvalitetnije komedije u istoriji Holivuda – neprevazidjene do danas. Oštri, brzi, dovitljivi dijalog. Nevjerovatan osjećaj za tempo  reditelja, glumaca . Kako Ketrin Hepburn koristi engleski jezik, kao Šeron Stoun šiljak za led - žena priča jagodičnim kostima!

„Super, super, a zašto komedije borbe polova?“ Pa zbog tautologije gledanja koja će vas ili voditi koitusu ili britko komentarisati njegov dogadjaj i društvene pasije vezane za njega – „Vidi, eno nas! Ja sam Ketrin Hepburn! Ne, ja sam!“. Prepoznaćete se i postati romantični na danas nužan način: ironično i prepametno. Jer, prije pojave novog, ili novih, talasa šezdesetih godina, komedije su bile jedina mjesta filmske autorefleksije i autoironije – filmovi koji su sebe u svakom trenutku shvatali kao filmove, a nisu pokušavali da budu iluzija realnosti. Ova svijest o sebi kao filmu je dovodila i do slobode u čisto filmskom izražavanju – često razbijanje četvrtog zida, recimo – i do posebo slobodnog odnosa prema svijetu koji film uspostavlja – ista vrsta zaigranosti i slobode u tretiranju vremena i prostora koju ćemo kasnije dobiti od mladog Godara (koji i jeste pravio komedije borbe polova).

Osim toga, ovo su vjerovatno jedini akti subverzije i autokritike u Holivudu tog vremena. Uzmite samo najbolji primjer, Prestona Stardžisa. Njegovo Čudo u Morgan Kriku ima idući sinopsis: kada djevojka neobjašnjivo zatrudni, nakon večeri partijanja sa grupom vojnika, a ispostavi se da postoji realna mogućnost da je čitav Morgan Krik (čitav grad!) otac djetetu, te rodi šestorke, lako se odluči da je čudo najbolje rješenje.

A onda, mogući problem za publiku danas, koji u stvari i nije problem. Jer riječ je o muško-ženskim odnosima koji se komično tematizuju u ovim filmovima (iako mnogi imaju druge teme na površini)  - o sukobu polova u isključivo hetroseksualnom ruhu. Holivud tada nije ima dozvolu ni hrabrost da čini drugačije. Ali, u stvari, ove filmove treba gledati kao sukob karaktera, ili uloga unutar veza, više nego polova – polovi su odredjeni unutar borbe uloga i pozicija, oni su rezultat. Tako da sama borba odredjuje pol – to je jasno u filmu Adamovo rebro, recimo, i neću dalje voditi argument o, čak, feminizmu i progresivnosti nekih od ovih filmova (zaboga, uzmite samo bilo šta od Prestona Stardzisa), samo ću reći da Ketrin toliko bolje nosi pantalone od Spensera, nevjerovatno je kako joj stoje!

Pogledajte koitomani, dok brlogujete i gnijezdite se, pa javite kako je bilo:

His Girl Friday (1939, Howard Hawks)

Bringing up Baby (1938, Howard Hawks)

The Lady Eve (1941, Preston Sturges)

Ball of Fire (1941, Howard Hawks)

The Awful Truth (1937, Leo McCarey)

Nothing Sacred (1937, William Wellman)

My Man Godfrey (1936, Gregory La Cava)

The Palm Beach Story (Preston Sturges, 1942)

To Be or Not to Be (Ernst Lubitsch, 1942)

The Miracle of Morgan's Creek (Preston Sturges, 1943)

Adam's Rib (George Cukor, 1949)

 P.S.

Ovo je zgodan čas da se spomene Vudi Alen (tj. Cafe Society), jer je to osamdesetogodišnjak koji je uporan u svojoj koitomanskoj (a, ne, ne, ne mislim na taj dio njegove karijere) opsesiji Zlatnim Holivudom i to upravo iz magijskih san-u-snu razloga koje sam naveo – valjda zbog uvijek prisutnog ironijskog trenutka, a Alan ne može pobjeći intelektualizaciji stvari. On je dobar diler ovakvih snova i tematizacije naše potrebe za njima, ali samo kada je svjestan svoje epohe i kada se odluči za meta postupke kao u The Purple Rose Of Cairo, u Zelig, te miljama tanje u Midnight In Paris. Medjutim, kada popusti sebi i odluči da nam da nešto puput filmova sa gornje liste ali bez meta trenutka, kao što to radi u Cafe Society, kako je to i Piter Bogdanović često radio (i njemu su meta trenutci u ovoj opsesiji donjeli slavu), sve to je tanko ko Bilbo Bagins, onih dana kada se osjeća kao zrno putera razmazano na prevelikoj šnjiti hljeba. Jer čemu bilo kakvo ljubavno pismo Irvinu Talbergu ili Dejvidu O. Selzniku (ko bi još njemu i htio pisati ljubavna pisma – samo pitajte Dejvida Tomsona) kada možemo gledati filmove u koje su oni sami bili direktno umješani i koji ne mogu biti prevazidjeni. Ono što dobijamo bez autorskog prisustva (onog meta dodira od ranije) je vjerovatno posljedica te osme decenije u kojoj onemoćali autor, ali uvijek autor (kako drugačije), pristupa varijacijama na temu rukobludja pa ili nostalgično plagira sam sebe, ili nostalgično plagira filmove svog djetinjstva – što je vjerovatno ista stvar. Ono što čitav slučaj čini još jadnijim je da rukobludni demijurg danas čak ni sam sebe ne može gledati u nostalgičnom zoru ka djetinjstvu, pa privodi mlado tijelo Dzesija Ajzenberga – u stvari, to je jedna od dobrih stvari u filmu: da ne moramo samog Alena gledati. Tu su još dvije dobre stvari: Kristen Stjuart je otkrila da i na licu postoje mišići i neko joj je pokazao kako se pokreću (i kakvo osvježenje!) i Vitorio Storaro je iza kamere i slika sija zlatom.

Ostale vijesti