Nakon kraće borbe sa leukemijom, u 88. godini prestalo je kucati šišmiš-srce.
Ma koliko zvučalo kao knjiga Mirjane Bobić Mojsilović „Strah boje lavande“ je nešto mnogo ozbiljnije. U vrijeme tzv. „progona vještica“ i makartizma u Americi mogli ste se riješiti svakog neistomišljenika označivši ga crvenim; ni homoseksualci nisu ostali pošteđeni (a kad jesu?).
Homoseksualci su smatrani lakim ciljem ucjene i samim tim sigurnosnim rizikom. Ako je homoseksualnost mentalna bolest, njeno javno razotkrivanje bilo bi pogubno za svakog momka od lavande, a to ga čini podložnim za razne ucjene. Možda mislite kako to nije bio problem tada, kako je u tim vremenima postojala samo šačica homoseksualaca, ali nemojte biti naivni. Jeste li gledali „Ben Hura“? Jedino Charlton Heston nije znao o čemu se radi.
Od početka štampe „Batman“ stripova atmosfera je uvijek bila mračna, noarovska. Sredinom prošlog vijeka došlo je do naglog zaokreta u pokušaju da se bude pristupačniji. Pojava kolor televizije rezultirala je popularizacijom jednog čudnog umjetničkog pravca koji se lako miješa sa kičem. Camp je ironija i onaj divni srednji prst akademicima koji je bio sastavni dio postmodernizma.
Kad je TV ugledao boju, producenti su htjeli da je iskoriste maksimalno. Bilo je pokušaja i prije i nakon, ali u tom periodu „Batman“ je bio TO. Camp u svoj sili i slavi koji je beskrajno puta parodiran, iako parodija campa zvuci kao oksimoron. Cenzure su uvijek mač sa dvije oštrice. Kada pokušate „zaštititi“ omladinu tako što ćete zabraniti nešto, ishod je samo jedan.
Od samog početka serija nije uzimala zarobljenika. Zaplet prve (odnosno prve dvije) epizode ja pljačka muzeja u kome je izložen famozni mamut iz Moldavije ukrašen dragim kamenjem. Legitimno, zar ne?
Frederic Wertham je svojevremeno izbacio bravuroznu „studiju“ pod nazivom „Zavođenje nevinih“ u kojoj je pokrenuo pitanje uticaja stripove na najmlađe i samim tim na najpodvodljivije. Jedan od stupaca na kojem je počivala studija bila je, kako sam Werhman kaže, bolno očigledna činjenica koju „samo neko ko ne shvata fundamentalne činjenice psihologije i patopsihologije seksa ne može da vidi homoerotizam između Brucea Waynea i mladog Robina“. Isti čovjek je rekao da je Superman fašista.
Da se razumijemo: taj „Batman“ je bio gej ko latica ruže, možda čak više i od ona dva Šumaherova, sa Clooneyem odnosno Kilmerom, kada je batman-odijelo imalo bradavice. The chinaman is not the issue here. Nije taj Batman bio popularan zbog toga, nego i uprkos tome. Priča kaže da je naslovnu ulogu Adam West dobio nakon što ga je producent vidio u „Nesquik“ reklami. U eri prije Batmana, West se nije mogao pohvaliti značajnim poslovima, osim uloge u zaboravljenom filmu koji zaslužuje dosta više pažnje, naučno-fantastičnoj adaptaciji Defoovog klasika „Robinzon Kruso na Marsu“.
Koncept serije je bio jednostavan i što je najvažnije uvijek isti. Gotam polcija, kojoj da se sudi za zalaganje osudili bi ih nevine, primi poziv. Znajući da uvijek mogu računati na Batmana, iskoriste džoker pozivanja crvenog telefona. Batman i Robin staju u kraj negativcu te sedmice u nekim od najgenijalnijih koreografija borbe ikada prikazanih na televiziji, da bi se na kraju prve epizode uvijek našli u bezizlaznoj situaciji, na milost i nemilost glavnog negativca, koji nikada ne ostane da učini posao do kraja. Epizoda se prekida dok spiker iz „ofa“ doživljava napade nevjerice u šta se dinamični duo ponovo upleo, završavajući uvijek kultnom rečenicom „the worst is yet to come“!
Druga epizoda je počinjala suludim bijegom iz još suludije situacije, obično uz pomoć Batmanovog pojasa koji je imao odgovor i za najapsurdnije situacije i koji je pravi heroj ove serije. Još jedna masovna tuča, da ne manjka, te vraćanje stvari u normalu. I tako 120 epizoda. Redali su se u seriji svi očigledni negativci i po nekoliko puta. Džoker u tumačenju Cesara Romera je jeziv i iz današnje perspektive. Burgess Meredith je igrao Pingvina, čovjek koga i danas svi pamte kao Mickeya, bokserskog trenera u prva tri „Rocky“ filma. Vincent Price je bio Egghead, genijalac sa fiksacijom na jaja. Da, da.
Bilo je tu i čudnih varijacija na likove iz pop-kulture, bilo da su njihovi antipodi ili jednostavno besramne varijacije izbjegavanja tužbi. Tako smo pored Riddlera imali i Puzzlera, otužnu verziju Šerloka pod imenom Lord Marmaduk Ffogg, Kalamiti Džejn, Ludog Šeširdžiju i tako u nedogled.
Epizode, iako su iste, imale su fantastično sulude zaplete i rasplete. Od samog početka serija nije uzimala zarobljenika. Zaplet prve (odnosno prve dvije) epizode ja pljačka muzeja u kome je izložen famozni mamut iz Moldavije ukrašen dragim kamenjem. Legitimno, zar ne? Samo što se ne pljačka očigledno, pa tako saznajemo kako je mamut prilikom prepariranja obložen tadašnjim najjeftinijim papirom koji su mogli naći i poštanskim markama koje su u međuvremenu postale neprocjenjive.
Ozbiljno, neprocjenjive markice Moldavije. Kupili su me još sa mamutom. Gdje je u tome svemu naš glavni akter, čovjek koji je nosio ovaj biser u 120 epizoda i igranom filmu u kome pošprica ajkulu sprejom protiv ajkula? Adam West je bio pedagog prije svega u ovoj seriji. Uprkos svim problemima uvijek je nalazio vremena da poduči ishitrenog Robina i nas sa njim krucijalnim životnim lekcija.
Ispravljao je Batman Robinovu gramatiku, učio nas kako je sigurnost na prvom mjestu, da pazimo od koga uzimamo besplatnu limunadu, kao da su so i rđa jedan od najvećih neprijatelja boraca protiv kriminala. Imao je West svu tehniku na raspolaganju, uzimao je laži iz vazduha još prije CSI-a, imao je tabletu za sve u pojasu, čak je u jednoj od epizoda, kada je dinamični duo zapeo u sred gasa za smijanje, ne trepnuvši izvadio dvije pilule tuge da nivelišu svoje stanje do normale. On je bio heroj koga smo zaslužili, ali više ga nismo trebali. Smijali smo mu se zato što je on to mogao podnijeti. On je bio tihi pedagog, on je Adam West!
Jedinu pilulu koju nije imao za pojasom bila je ona za besmrtnost, ali tome služe serije i filmovi. Polako nam odlaze i heroji. Slava mu.