MONDO klub knjige: "Kuhanje" Slađane Perković

Autor:

Pred vama je jedna veoma lična i subjektivna recenzija knjige. Naš Boris Maksimović pozabavio se knjigom "Kuhanje" Banjalučanke Slađane Perković.

MONDO klub knjige: "Kuhanje" Slađane Perković Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba

Odmah na početku da kažem, ja sam ponosni izdavač ove knjige i sve što kažem od sada pa nadalje biće 100% subjektivno i pristrasno. Zapravo, sve što pišem ovdje ima samo jedan cilj: da vas ubijedim da pročitate ovu predivnu knjigu. Ne nužno da kupite, nije kupovina jedini način da dođete do knjige, ona se može podići i u biblioteci, a na kraju krajeva možete i meni pisati i reći da vam je stalo da je pročitate. Naći ćemo način da se to desi, a pare nisu i neće biti problem. Sad kad smo to razriješili da krenemo dalje.

Slađanu sam upoznao tako što me je njoj preporučila žena, majka, kraljica Dajana Šipraga Zlojutro mnogima poznata i kao Cara Dara. Slađana je imala neke priče u čiju je vrijednost sumnjala, a Dara joj je rekla da se javi meni jer zna da ću joj iskreno reći šta mislim, a i zato što sam upravo registrovao svoju izdavačku kuću.

Jedno veče vratio sam se kući pripit i zatekao u inboksu mail od nje sa dvjema pričama. Pročitao sam ih odmah i oduševio se. Već na prvi pogled bilo mi je jasno da se radi o nekome ko stvarno zna da piše. Prva priča koju sam pročitao bila je ona po kojoj knjiga nosi ime. Kad sam vidio kako zna da se poigrava ritmom rečenica, kako zna da nijansirano prikazuje osjećanja i stanja svijesti, kako zna da bude duhovita dok opisuje neke ne baš tako duhovite situacije znao sam da su te priče zaslužile da ugledaju svjetlost dana i isto tako znao sam da hoću toga još.

Uskoro mi je poslala još jedan „kontingent priča“ koje su me isto tako osvojile na prvo čitanje. Rekao sam joj da se ne zajebava i ni u ludilu ne briše te priče sa diska, kako je prvobitno mislila, jer se radi o nečemu što ne samo da zaslužuje da bude objavljeno već po kvalitetu nadmašuje mnogo toga što sam pročitao.

Tako sam prvi put pročitao ovu knjigu.

Osjetio sam tada, dok sam razmišljao kako da od kuće dovučem još knjiga, da smo oboje odradili dobar posao. I da je knjiga zapažena.

Dogovorili smo se da je prijeđem još jednom, ali ovaj put baš kritički, da kažem iskreno šta mi se ne sviđa i da se ni trenutka ne ustručavam. Ja sam se naoštrio i krenuo opet s čitanjem s namjerom da masakriram sve ono što mi se ne svidi, kao da sam u najmanju ruku Maks Perkins, a ona moj Tomas Vulf, ali sam u jednom trenutku shvatio da ne bih ja tu ništa mijenjao i da su sve moje sugestije bile samo kozmetičke prirode. Ovdje neku riječ promijeniti, ovdje nešto malo izbaciti, ovaj odlomak proširiti jer je na njemu težište cijele priče i to bi bilo to. Shvatio sam da je Slađana, iako ništa nije objavljivala do tog trenutka, već formiran autor i da sam ja zapravo veoma srećan što se javila meni, a ne nekome drugom. Ovakve knjige se ne objavljuju svakoga dana, a pogotovo ih ne objavljuju mali i nezavisni izdavači koji su tek pokrenuli svoje izdavačke kuće. Ukratko, pročitao sam knjigu i drugi put i nijednog trenutka nisam osjetio zamor čitanja ili osjećaj da se nešto ponavlja. Bilo mi je čak i zanimljivije nego prvi put.

Treći put sam pročitao knjigu kada sam radio prvi sloj lekture. Ne, ni tada mi nije bilo dosadno i stalno sam otkrivao nove stvari. Rekao sam sebi da ću jednog dana napisati rad koji će nositi naslov „Motiv zubala u pripovijetkama Slađane Perković“.

Bilo bi preslabo reći da Slađana ima formiran stil. Ona zapravo ima formirane stilove jer svaka od 12 pripovijedaka koje čine ovu knjigu je pisana drugačijim stilom. U jednoj se poigrava s motivom pronađenog rukopisa, u drugoj se radi o dnevničkim zapisima, treća je pisana samo u formi dijaloga, četvrta ima jedan ritam rečenica, a peta sasvim drugi. I to uopšte ne izgleda neskladno kad se čita.  

Slađana Perković, kuhanje Foto: Slađana Perković, promo

Objavili smo knjigu i počeo sam da ugovaram datume za promo-turneju. Dogovorili smo se da ona dođe iz Pariza, gdje inače živi, na mjesec dana ovdje pa ćemo se potruditi da odradimo što više promocija. Prva promocija je bila u Bijeljini. U jednom trenutku sam pomislio da sam poludio jer idem skroz do Bijeljine da promovišem knjigu. Nije to baš potez koji može da ima neku veliku ekonomsku opravdanost, petsto kilometara ima kad se sabere sve, a to košta, ali shvatio sam da ova knjiga to zaslužuje. Pomislio sam isto da bi možda bilo poštenije da ovu knjigu objavi neki veći izdavač, neko ko ima kapaciteta da je ispromoviše onako kako zaslužuje, a neko ko kupuje auto na plin kako ga ove promo-turneje ne bi finansijski sahranile.

To jutro ustao sam ranije kako bih opet prelistao knjigu da se malo podsjetim i da skontam o čemu ću govoriti na promociji. Uhvatio sam se u jednom trenutku kako sam prešao pola knjige, a nisam ni osjetio jer me je opet usisala u sebe kao vrtlog iz kojeg ne želiš da se izvučeš. Tako sam zamalo četvrti put pročitao ovu knjigu.

Kad sam vidio kako zna da se poigrava ritmom rečenica, kako zna da nijansirano prikazuje osjećanja i stanja svijesti, kako zna da bude duhovita dok opisuje neke ne baš tako duhovite situacije znao sam da su te priče zaslužile da ugledaju svjetlost dana

Tanja Stupar Trifunović je u svojoj recenziji napisala: „Ovo je morbidno, oporo, a opet vrlo čitljivo, duhovito i inteligentno štivo koje nam razotkriva prirodu bolesti u koju smo trenutno zapali. Ukratko, 'Kuhanje' je kuhinja sa teškim ali dobro spremljenim jelima.

I to je bukvalno tako. Mnoge od Slađaninih priča govore o temama u kojima nema mnogo toga lijepog, o ratu, o žoharima koji osvajaju zgradu, o ženi koja ubija muža pa ga onda raskomada, ali nevjerovatni talenat za crni humor koji posjeduje omogućava joj da sve te teme prezentuje tako da se uhvatiš kako se naglas smiješ i kako hoćeš još. I moje najveće zadovoljstvo je što sam shvatio da tako djeluje i na druge, da nije pogodila samo mene već i mnogo širi krug ljudi. O tome kako ove priče djeluju na ljude prilično ilustrativno govori jedna poruka koju sam skoro primio: „Legla mi na dušu. Stavila mi ruku na rame. Poljubila u lijevo oko i ugrijala krsta. Kuhanje je zlato. Ne znam ženu, ali prenesi joj sve pohvale.“ To sam i uradio. I radim stalno.

Prije par dana bio je rođendanski PopArt Market. Već godinu dana na njemu prodajemo knjige i časopise i nikada nam se nije desilo da nam zafali nečega. Nikada do sada. Ljudi su dolazili namjenski do nas da kupe ovu knjigu, neki za sebe, neki za druge. Jedna djevojka je došla i rekla da joj je drugarica iz Norveške tražila da je kupi i pošalje. U jednom trenutku nam je nestalo primjeraka i morao sam da alarmiram nekoga da mi donese od kuće još toga.

slađana perković Foto: Slađana Perković, promo

I moram priznati, osjetio sam kako mi spada kamen sa srca. Bojao sam se da će ovo biti jedna od onih sjajnih knjiga koje prođu nezapaženo zato što se ljudi nisu trudili dovoljno oko njih. U moru smeća koje se svakodnevno štampa nije dovoljno samo objaviti dobru knjigu. Moraš se dobro potruditi da se čuje za nju. Zvati novinare, urednike, radio i TV voditelje, bibliotekare, ulične prodavce. Osjetio sam tada, dok sam razmišljao kako da od kuće dovučem još knjiga, da smo oboje odradili dobar posao. I da je knjiga zapažena.

Đorđe Krajišnik, književni kritičar „Oslobođenja“, u svom prikazu ove knjige rekao je da je ovo jedna od najboljih knjiga objavljenih ove godine u BiH. I ja mislim da je tako, ali vi imate apsolutno pravo da mi ne vjerujete ni jednog jedinog trenutka jer sam već na početku rekao da ću biti 100% pristrasan. Ali ako poželite da se uvjerite u to da je ovo jedna sjajna knjiga na ovom linku možete da je kupite. A ukoliko je frka s parama, nemojte da se brinete, slobodno se javite na imprimatur.izdavastvo@gmail.com pa ćemo već nešto iskombinovati.

Ostale vijesti