Nemanja Savanović: Kolektivna dubioza

Autor:

Nemojte obraćati pažnju na čovjeka iza zavjese...

Nemanja Savanović: Kolektivna dubioza Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba

Svi znamo da je muzika industrija, ali ipak nastojimo da izbjegnemo industriju i slične termine kada govorimo o muzici koju volimo.

Moj djed je dobar dio radnog vijeka proveo u Austriji crnčeći na najgorim fizičkim poslovima. Radio je na prugama i željeznicama i nikada nije mogao ozbiljno da shvati moga oca koji je govorio da ide na posao koji je podrazumijevao sjedenje u kancelariji. Djeda je vrijeđalo što je otac to nazivao poslom. Moj otac mene nije mogao ozbiljno da shvati kada sam skliznuo u ove svoje upitne odabire karijere, kao što ni ja neću shvatati - ako ikada budem imao dijete - neki njegov put i šta dođavola znači neki „miki maus“ termin poput eksperta za društvene medije? Navikli smo da posao nije posao ako se na njega ne ide preko one stvari bar onoliko dok pregaženi neumoljivom rutinom ne otupimo na sve. To jednostavno mora biti dato inače ne bi imali ni jednog knjigovođu na svijetu.

Možda je finalni produkt presudan. Možemo da stojimo 12 sati u vodi do koljena na vjetru da bismo snimili par kadrova, ali naš finalni proizvod je razbribriga, tako da po automatizmu to nije posao, ali je zato na poslu onaj brat što preljepljuje nove datume na robu kojoj je istekao rok u marketima.

Kako Vili Vonka može reći da ide na posao kad radi u fabrici čokolade? Lako, Vonka je kolonijalističko pseto koji tlači Umpa Lumpe. Nemojte da vas zavara to što pjevaju, tako je i bluz nastao. Možda na popularne umjetničke grane i sve njihove kopiladne potkategorije ne gledamo kao na posao da bi izbjegli opšti puč. Protestne parole bi drugačije izgledale kad bi ljudi u glavama usvojili da je Indira Radić plaćena za stih „pogledaj u zemlju, videćeš asfalt“, dok oni čekaju regres i tople obroke stare pet godina. Sa druge strane, kada finalni produkt pije vodu - sve se gura u stranu. Elvis je preko crne muzike postao bijeli kralj.    

U terminu „muzička industrija“ „industrija“ je nužno zlo, način na koji se poruka dobacuje do širih masa, ona neizbježna industralizacija kreativnog procesa. Strašan broj neosporivih talenata je pao u zaborav zbog neznanja ili jednostavno neinteresovanja manipulacije te poslovne strane, kao što je i veliki broj šrota i danas poznat zato što je jedino shvatao tu stranu. Šačica je onih koji su precizno balansirali, praveći vrijedna dijela, pri tome ih adekvatno plasirajući.

U tom koordinatnom sistemu „komercijalno“ je postalo negativan termin.

„Dubioza Kolektiv“ je firma i to ne jedna od ovih naših sa stečajnim prefiksom. Momke iz benda nisam nikada upoznao, mada sve ljude koje znam, a koji su imali bilo profesionalnog ili društvenog kontakta sa bendom imaju isključivo riječi hvala za cijelu ekipu, što ni u jednom momentu ne dovodim u pitanje. Ovdje pričamo o muzici, valjda. Nisam fan pomenute muzike, prvenstveno žanrovski, reggae i ska jednostavno nikada nisu bili moja šoljica čaja. U vrijeme dok se Bijelo dugme po televiziji najavljuje kao „najbolji bend svih vremena“, „Dubioza“ drži prst na pulsu (3+) nacije bar onim generacijama koje nisu sa Bregom uspavljivale Radmilu M.

U čemu je onda moj problem? Problem mi je što je Dubioza računica, a računica je prejednostavna, ali funkcionalna. Kao bilo koji uspješni konzumeristički proizvod, „tajna“ je u jednostavnosti. Nije ništa novo pravljenje producentskih paketa koji su devedesetih doživjeli vrtoglave uspjehe sa boy-bend kontom. Imali smo i mi pokušaje tih transplanata, ali se nikada nisu primili. Sjećate se „Seven Up“? Ne mislim na onaj Sprite za sirotinju, već BiH boy-bend. Koja je djevojčica htjela momka iz komšiluka dok je par vrata niz ulicu Deen? Takve stvari nikada neće proći na nivou na kojem bismo htjeli zato što potonu u rascjepu između Istoka i Zapada; ne mogu biti zapadnjački pandani zato što jednostavno nisu to, a niko ne vjeruje da debeli Kojo može biti Džejson Born u Srbiji kod Zečevića u „Četvrtom čovjeku“.

Zato „Dubioza“ ima folk prizvuke; to je ona naša nijansa i karta koja prolazi i ovdje i na tome mitskom zapadu. Nije Kusta lud, odnosno jeste u svome sportu, ali kada bi oni svirali po svijetu da zvuče kao neki Van Gogh? Đinđi rinđi bubamaro i gori Latino Amerika. Konkretna naklonost bilo kome konstitutivnom narodu bi znatno smanjila publiku iz preostala dva. Zbog toga smo svi u dresovima i zbog toga je svaka riječ teksta više puta izvagana prije nego je otpjevana. U čemu se svi možemo složiti? Jedini veći problem od političara je život na Balkanu kakvim su ga političari stvorili, čak i Radojičić to zna. Pa zar nije? Apsolutno jeste. Ne mogu ni da zamjerim „zbog svjetske krize, nemam za rizle“, a da nakon toga ne zamjerim Springstinu kako pjeva o herojima radničke klase i danas kada može kupiti sve ulice Filadelfije.

Američki scenarista Blejk Snajder je napisao knjigu „Save the Cat“ u kojoj do sitnih crijeva opisuje scenaristički proces i svojevrsnu formulu šta iz minute u minutu treba da se desi u priči. Kada umjetnost postane detaljna, formula neminovno gubi.

Momcima kapa dolje za poslovnu stranu, ako je jedan bend na Balkanu šoubiznis, to su onda oni. Razmišljati o poslovnoj strani muzike je kao razmišljati o svome začeću, svi mi znamo tek toliko o tome da nam bude neugodno razmišljati dalje na tu temu.

Ovaj put sam u svome dvorištu imao priliku da vidim nešto što se uvijek dešavalo nekim tamo naivnim strancima; matematika mi je pojela muziku i kao Doroti kada proviri iza zavjese u „Čarobnjaku iz Oza“ i shvati kako je sve laž. Kako ovoliko nesreće ima u zemlji u kojoj je za (privremenu) sreću potrebno samo par bitova i citata sa Jane ofarbanih psovkama?       

Ostale vijesti