Misionarska poza Andželine Džoli

Autor:

Nemanja Savanović o Kristoferu Hičensu, selekciji negativaca u Holivudu i bivšoj ženi Breda Pita.

0
A- A A+
Anđelina Džoli Foto: YouTube/screenshot

Kristofer Hičens je bio jedan od najharizmatičnijih intelektualaca novije istorije. Svrstan je među takozvana „četiri jahača novoga ateizma“, grupu istaknutih zagovornika ateizma koju su, pored njega, činili Ričard Dokins, Danijel Dent i Sem Haris. Kao zakletom ateisti pisanja prvenstveno profesora Dokinsa, ali i Kristofera Hičensa godinama su mi predstavljala zadovoljstvo i intelektualnu gimnastiku. Hičens se nije samo bazirao na kritiku avramskih religija, već se zasluženo obrušavao i na razne političke figure, možda najpoznatije na zlo koje je donio Henri Kisindžer.

Uvijek sam kod Hičensa volio njegovu beskrajnu elokventnost u kombinaciji sa stavom koji je nerijetko graničio sa bezobrazlukom. Poštovao sam i volio ljude koji su imali leđa da budu bezobrazni, pogotovo u raspravama o kojekakvim dogmama koje su postavljene tako da budu skoro nedodirljive. Cijeli „drugi obraz“ fazon je za hrišćane i mazohiste, a ja nisam ni jedno. Hičensove mete su često bile osobe čija su imena postala simbol dobrote, a o kojima bilo ko od nas ne bi mogao da kaže više od tri smislene rečenice. Majka Tereza je navukla Hičensov gnjev u knjizi čiji smo naslov parafrazirali za potrebe našeg naslova. Nije samo Majka Tereza pala pod točkove Hičensove dekonstrukcije mita; ni Dalaj Lama nije ostao pošteđen, bar ovaj trenutni, četrnaesti.

Izvor: YouTube

Svi mi, od doktora nauka pa do onih ljudi koji za „papuče“ govore „pokućnice“, imamo potrebu za potvrdu mišljenja. Uvijek sam skoro pa elitistički smatrao da je stvar ljenosti, a ne inteligencije ljudska potreba da čuju ono što žele. Lakše je povjerovati da je razlog novčanih problema prelazak Mjeseca u sedmu kuću, a ne to što neko nije pomjerio guzicu iz kuće. Zato postoji cijeli taj novovašarski kont. Više nije tarot i gađanje onih metalnih čaša grumenom čarapa, sad je horoskop i gađanje sedam brojeva na ping-pong lopticama. To su trebale biti karakteristike plebsa, nešto što je ostalo iza nas i što smo trebali posprdno gledati odmahujući glavom i to zato što mi znamo bolje. Ali znamo li?

Hičens se u nekoliko predavanja i debata dotiče Sarajeva, Miloševića, Balkana, čak i u jednoj od svojih najprodavanijih knjiga „Bog nije velik: Kako religija truje sve“iznosi mnogo konkretnih teorija, ali i nekoliko jednostavno pogrešnih stvari. Pogrešnih zato što su predstavljene kao činjenice, a to jednostavno nisu, ako ništa bar ne potpune, a nepotpune činjenice su često opasnije od običnih laži. Ne postoji vjerovatno ni jedna tema u kojoj bi mogao ući u neku hipotetičku diskusiju sa čovjekom takvog mentalnog kalibra osim nekih dešavanja na Balkanu koje sam ja proživo, a o kojima je on čitao. Čemu ova priča? Hičens je samo primjer čovjeka čiji su lik i djelo bili inspirativni, mnogo pametnijeg i potkovanijeg mozga sa kojim se složite u temama koje su vam poznate, a o nepoznatim stvarima pretpostavite da bi se po difoltu složili, pa ih uzmete sa minimalnom rezervom. Ja sam, sticajem okolnosti, naišao na razlog da preispitam sve što sam pročitao od pomenutog autora i ma koliko se i dalje slagao u velikoj većini stvari ostaje nekako gorak okus.

Napomenuo sam da je Hičens često bio glasan i bezobrazan, jer se u ovom slučaju vatra bori s vatrom. Tišinu često pomiješamo sa indiferentnošću. Od početka (za sada) zadnjeg rata postali smo penal za negativce u holivudskim filmovima. Rusi su postali privremeno passe, pa smo mi uskočili kao zamjena. Na tren Rusi. Nije se samo vodio rat oružjem kod nas, već i onaj PR koji je bilo važno ne izgubiti, kao i onaj „pravi“. Postali smo nelaskavi brend za koji zna i najneukiji Amerikanac. Ako na početku filma preko kadra piše Bosna, možeš pretpostaviti da se ne radi o novim ljubavnim zavrzlamama Eštona Kučera. Ništa novo nije korištenje filma za krivljenje istorije i širenje rasizma i ksenofobije. Vestern je autohtoni američki žanr, a njegov možda najveći sin, Džon Vejn, bio je autohtoni američki rasista. Vejn je postao američki ideal prema kojem treba težiti, a sve ostalo je nestalo u sjeni toga.

Godinama su nam ljudi po filmskim festivalima govorili kako ih ne interesuju filmovi iz Bosne koji nisu vezani za ratnu tematiku. Koga briga na svjetskom festivalu za seksi komediju o trojici računovođa kakanjske cementare?

 Ono što je meni Hičens nekome je Džon Vejn, a nekome je i Andželina Džoli. Nije nam bio problem prihvatiti Toma Kruza u ulozi „Posljednjeg samuraja“ zato što je to tuđe dvorište i tuđa istorija, ali se zato puč spremi svaki put kada u nekom usputnom filmu nekog nesretnika predstave kao zlikovca sa ovih prostora, a još kada otvori usta i vidimo da je gluma jedino što mu je manje poznato od Vukovog jezika. To su relativno benigne stvari, jer smo mi u tim filmovima svedeni na sinonim svih stvari koje čine prosječnog antagonistu akcionog filma. Jeste uvredljivo na prvu, ali ta banalnost u osnovi mu ne daje na značaju. Sa druge strane, ako iza banalnosti stoji neko kome se povjerenje ukazuje bez preteranog promišljanja, to može da bude opasno, ma koliko finalni proizvod bio banalan.

Kao što je sve trend u Holivudu, tako je slučaj i sa humanitarnim iskoracima bogatih i slavnih. Da se razumijemo, makar i iz pomodarskih poriva, ako se na kraju dana nekome pomogne, to je jedino bitno i ovakva i slična kenjanja su nebitna, bilo da je to Ričard Gir koji šalje pozitivne misli na Tibet ili Madona koja će usvojiti i Bonu Voksa. Problem je kada neko, ko se deklariše kao humanitarac, dođe u treći svijet i stavi svoj prst na vagu, što za rezultat imam isključivo rasplamsavanje nikada ugašene netrpeljivosti. Da li neko stvarno može da me ubijedi kako je „U zemlji krvi i meda“ imao bilo koji drugi cilj i rezultat? Artističke tendencije? Ako je mislila kako zna priču koju se pretvarala da priča, zašto nije snimila dokumentarni film, a ne onaj mentalni genocid? Sad je aktuelan film o Kambodži, zemlji o kojoj znamo koliko i neko iz Kambodže o Bosni. Na pomen o Kambodži neće sigurno biti prva asocijacija Angkor Vat, već da je to ono mjesto gdje Andželina ide u nabavku djece. U startu zna više od nas i mi je slušamo. Kako da sporimo stavove humanitarke? Sjetite se da su Kofi Anan, Jaser Arafat i isti taj prokleti Henri Kisindžer dobili Nobela za mir. Glupost zamjeram, ali je moramo iole tolerisati prvenstveno zbog opsega i sveprisutnosti. Ovo su huškački potezi ljudi koji bi morali znati bolje. Godinama su nam ljudi po filmskim festivalima govorili kako ih ne interesuju filmovi iz Bosne koji nisu vezani za ratnu tematiku. Koga briga na svjetskom festivalu za seksi komediju o trojici računovođa kakanjske cementare?

Da li zato što smo preumorni ili zato što nivo tenzije nikada nije ni pao dovoljno da ga ovakve provokacije i gluposti probude, ovaj film je izazvao mnogo manje problema nego što sam očekivao. Možda je ipak razlog na kraju dana što se radi o banalnom propagandnom filmu koji je mogao imati nimalo naivne posljedice. Ako uzmemo da su motivi za ovaj izgovor od filma, kao i za ovaj predstojeći bili ta potreba gospođice Džoli da svijetu pokaže istinu kako je ona zamišlja, da li je ovaj film ispunio i jednu zacrtanu stavku? Da li je ta naivna groteska pomogla neupućenom da shvati, povrijeđenom da preboli, budućem da ne ponovi? Neka je Lara Kroft otišla pljačkati druge grobove, daleko je kambodžanska kuća bila. Neka nam više Amerika ne pomaže. Od Trumana smo dobili jaja, a od Andželine resto.

Ostale vijesti