Nemanja Savanović: Preko Trna do zvijezda

Autor:

Vodič kroz prigradsku autobusku galaksiju...

0
A- A A+
Ilustracija Foto: YouTube/screenshot Ilustracija

Busevi su nekada bili romantični. Ne, naravno, toliko koliko vozovi, jer oni ipak imaju pištaljku i kraj perona do koga se može trčati u suzama. Ostala je danas tek po neka blijeda slika toga vremena. Skoro sam išao domaćim vozom; ljudi, voz i ono pile u krilu su u inat i dalje iz toga vremena, ali danas je ovo vrijeme. Vidio sam mašinovođu koji je i dalje crn od uglja iako lokomotiva već odavno ne ide na ugalj. Lijepa nostalgija ili ružna dijagnoza?

Autobusi su folklor za sebe. Za razliku od samoga autobusa, bus hijerarhija i pravilnik su dobro podmazana mašina. Nepisana pravila koja u svom haosu imaju svoj red. Gradski autobusi su posebna priča; ludilo je intenzivno ali kratko, jer nema dovoljno vremena da se zahukta. Ipak je pravi pakao potrebno malo marinirati, pa makar i u tuđem znoju. Prigradski saobraćaj je korpus delikti - dovoljno daleko da ne možete izaći nakon druge stanice, opsovati i krenuti pješke, a opet dovoljno blizu da nemate toalet u busu, TV, klimu ili vozača koji je kod doktora slagao kockice prije nego mu je neko udario pečat da može staviti peškir oko vrata i sjesti za veliki volan. Pišem o svome gradu, ali mislim da su pravila univerzalna. Ako putujete iz uslovno velikog grada u neku okolinu do koje morate proći kraj table gdje je ime toga grada precrtano, znate da se s tim precrtaju i svi važeći zakoni i ustavi.

Ono što su čistačice u bolnicama, a šalteruše u upravama, to su, naravno, vozači u busevima. Džaba se nezadovoljni putnici pozivaju na razna imena, čak i prezimena koja su ispisana na stranama samih autobusa, ako je nebo granica, šoferi su svemir. Kad je o Banjoj Luci riječ, to je ona grupa koja je do skoro hibernirala tamo kod Medicinske elektronike, a sada je prebačena kod Malte gdje je nekada drugi cirkus dolazio. Sa druge strane ovoga totema, na onom govnjivom kraju su putnici koji plaćaju kartu. Mjesečna karta nije samo potvrda da se taj mjesec možete vozati koliko vam malo srce išti, već i pripadanje određenom klubu, ali o tome malo kasnije. Jedini niži od nesretnika koji plaća zasebnu kartu je onaj koji plaća zasebnu kartu bez da zna koliko ona košta, odnosno koji je mislio da košta manje. On je u nezavidnijem položaju čak i od onoga koji je u pravom busu, ali na krivom putu. On je bar platio svoju kartu. Njima bus ne staje, već uspori. Izuzetak su one djevojke koje u ovom korodinatnom sistemu vrijednosti nisu dovoljno lijepe da ih neko vozi kući autom, ali su taman da ima vozač stane čak i mimo stanice bez da gunđa. (Pokušajte na sopstvenu odgovornost provjeriti da li spadate u pomenutu kategoriju, ukoliko mislite da ste spremne preispitati život ako vam se desi da vas odbije čovjek koji je do maloprije spavao sa flašom od dvije litre ispod glave na sred livade).

To ludilo je ono što nas čini onakvim kakvi jesmo, ono za čim pate ljudi kada odu u civilizovan svijet i dokažu da pare nisu sve...

Mjesečne karte imaju svoje nivoe. Jako jednostavno - što veći popust, to manja prava. Uvijek se kola slome na penzionerima kojima cijeli život prođe u stajanju. Kad su bili mladi ustajali su, sada kad su stari ne stignu sjesti. Potkategorija je baba-đubre, žena koja neće ući u autobus ako ima mjesta da sjedne, nego će bez problema čekati da naiđe krcat. Što se samog vrha tiče, raspored je ovakav - od nebitnijeg ka bitnijem. Onaj koji uđe sa klimoglavom vozaču i koji ne pokazuje mjesečnu kartu. Onaj koji uđe sa klimoglavom bez mjesečne i rukuje se na očigled svih sa vozačem. „Krem de la krem“ je onaj što uđe i u bus i u priču sa vozačem ne pomjerajući se pri tome cijeli put od vozača na obostrano zadovoljstvo, ostavljajući hajanje i brigu na stanici gdje je ušao. Postoji legenda o jednom takvom koji se samo rukovao i sa kontrolom, ali kao i Lok Nes čudovište - sve se svodi na priču bez dokaza.

Obični smrtnici su u sto muka. Svaka nova stanica donosi šansu ulaska nekoga poznatog. Poznat nikako ne mora da bude pozitivan termin. Prijatelji iz stvarnog svijeta su po difoltu i bus prijatelji, dok bus prijatelji ne moraju, a često i nisu prijatelji iz stvarnog svijeta. Kada neko uđe naknadno u bus i spazi nekoga koga zna tri od četiri puta jedan od njih se obraduje tom susretu, dok drugi proklinje što je potrčao i stigao na bus. Proklinjač je obično ovaj što već sjedi, jer je ostavljen na milost i nemilost nadolazećem. Ako ste naknadno ušli, spazili nekog golovoda za koga znate da će vas udaviti, a da ni karanfil neće ostaviti, opcije su vam beskrajne. Sve je u opticaju - od lažnog telefonskog poziva pa do mahanja praznom sjedištu na kraju busa i nekome „prisnijem“ uz bontonsko i retoričko „šta ima“ u prolazu.

Čudna je bus-matematika. Da je kartaroška igra, ne bi imala smisla. Kao što je u kamen-papir-makaze iz nekog razloga papir jači od kamena, tako je i jedna sipljiva baba jača od duplog busa znojavih ljudi i otvaranja prozora. Mogu Nijemci lijepiti koliko hoće ispod one naljepnice na kojoj piše „autobus godine „93“ ostale stikere sa precrtanim cigarama, sladoledima i mobilnim telefonima koji su bili IN te godine kada je sanduk na točkovima bio nagrađen, ali mi pišemo svoja pravila. Kraj mene je čovjek jednom jeo ćevape sa toliko luka da mislim da je folije bilo samo deset maraka. Gdje je moj stiker?

To ludilo je ono što nas čini onakvim kakvi jesmo, ono za čim pate ljudi kada odu u civilizovan svijet i dokažu da pare nisu sve. Šta bi da nam je sve zategnuto? Bili bi k'o Švajcarska bez para. Poludjeli bi svi, sve zajedno sa Merlinom. Mi smo zemlja gdje čovjeka zovu Sampras zato što je sjeo i sam pojeo prase, mi smo zemlja gdje je neki junak jednosmjernoj ulici dao ime Nikola Tesla. Veličinu te pobjede ni slijepi guslari ne bi mogli opjevati. Prigradski bus je autohtoni brend, kao krajiške ograde ili hercegovačke gange i vladika. Sjedite i posjetite nekog prigradskog drugara ili drugaricu ovaj vikend, kao i uvijek, važniji je put, a ne odredište.

Nemanja Savanović

Ostale vijesti