Postoji li šansa da novinari u ovoj zemlji pokažu intelektualni potencijal, rade na pomirenju, stvaranju uslova na suživot, rasvjetljavanju prošlosti, kad to već ne rade političari i zašto ne
Prije nešto više od godinu dana održana je Skupština udruženja „Bh. novinari“ na kojoj je valjalo izabrati novo rukovodstvo, usvojiti programske dokumente, zadati ciljeve za naredni četvorogodišnji period i produžiti mandat Borki Rudić na poziciji generalnog sekretara.
Kako udruženje čine novinari iz oba entiteta i tri konstitutivna naroda te kolege iz reda ostalih, tog dana na Jahorini bila je i grupa novinara iz Republike Srpske, pretežno iz Banjaluke, okupljena oko banjalučkog Kluba novinara koji je sastavni dio ovog udruženja. Jedna od tačaka bio je i izvještaj o radu novinarskih klubova koji u okviru udruženja postoje širom BiH. Kako osim onog mostarskog nijedan drugi klub nije previše aktivan, najviše pažnje posvećeno je situaciji u banjalučkom. Vispreni izvjestilac je, uz nekoliko rečenica kojim se hvali ažurnost, angažovanost i prepoznatljivost kluba, iznio i nešto drugačija zapažanja pa je tako primjećeno da banjalučka struktura u aktivnostima pokazuje neke desničarske tendencije, da zatvara vrata dugogodišnjim članovima iz nekih razloga koji u ovom izvještaju nisu navedeni, ali su pojedinim članovima skupštine naknadno nezvanično obrazloženi. U zvaničnim, pak, diskusijama pojedinih članova skupštine, novinarima iz Banjaluke je zamjereno, pazite sad, što u biblioteci Kluba novinara postoji „Istorija Srba“ Vladimira Ćorovića.
Bilo je to doba kada se urednicima i novinarima ELTA televizije sudilo pred Sudom BiH zbog raspirivanja mržnje, nacionalne i vjerske netrpeljivosti. Sjećate se, to je onaj idiotski slučaj u kojem su novinari optuženi za krivično djelo za koje im je prijetila višegodišnja zatvorska kazna zato što su emitovali intervju sa predstavnikom porodica nestalih i ubijenih Srba u kom se on služio izuzetno negativnim konstrukcijama na račun udruženja „Majke Srebrenice“ zbog čega je optužen za širenje govora mržnje, dok su novinari dobili optužnicu jer taj govor nisu spriječili. Slučaj je nedavno nepravosnažno okončan oslobađajućom presudom za sve optužene.
Kako su novinari ELTA TV ili članovi ili su bliski Klubu novinara Banjaluka, a tako i udruženju „Bh. novinari“, logično je bilo zatražiti od krovnog sarajevskog udruženja da stane iza svojih ljudi, pokuša da ih odbrani od kriminalizacije, spriječi etiketiranje i blaćenje i zašto da ne, izvrši pritisak na pravosuđe jer je bio u pitanju presedan koji bi, da je završilo osuđujućom presudom, mogao da postane i pravilo. Sarajevska centrala udruženja se oglušila na apele iz Banjaluke, pa je Klub novinara sam u javnost plasirao saopštenje u kojem se ne brani govor mržnje, ako je dokazan, ali i podržavaju kolege koje ništa nisu učinile da se takav govor širi, a svako ko je pogledao sporni intervju to može da zaključi, osim, doduše, pojedinih „eksperata“ iz Sarajeva.
U vezi sa ovim slučajem na jahorinskoj skupštini povela se žestoka rasprava iz koje je bilo moguće izvući jedan izuzetno bitan zaključak. Dijelu sarajevskih novinara ne smije da se dira u stav koji su oni sebi zacementirali kao jedini tačan u vezi sa ratnim zbivanjima na području BiH i bivše Jugoslavije. Ako ta istina pokuša da se ospori, automatski postajete četnik, fašista, plaćenik, bezmozgaš i slično... I to je, u stvari, bio najveći poraz te skupštine i praktično poraz cijelog udruženja jer umjesto da ganjamo nekakvo jedinstvo i zajedničku priču za poboljšanje novinarskih standarda, sloboda i uopšte položaja novinara, potvrdilo se da je i novinarska zajednica u ovoj zemlji žestoko podijeljena po nacionalnim šavovima, da vrijedi samo jedna, sarajevska istina, koja se svakodnevno nameće drugima, i da su svi koji je ospore ekstremisti.
Kada tom dijelu sarajevske novinarske elite skrešete u brk sve što im ne štima, a tiče se prošlosti - dobijete histeriju, siktanje, galamu, šok, haos i nevjericu. Nedavno je Goran Dakić u jednoj kolumni upotrijebio veoma slikovit primjer intervjua sa Neletom Karajlićem na N1 prije dvije godine kada je bilo očigledno da Amir Zukić pokazuje onu iskrenu unutrašnju nevjericu koja ne prihvata ono što vidi i čuje u Neletovom izlaganju. Baš Nele je jedan od zgodnijih primjera izazivanja takve vrste reakcije jer je svojim „Fajrontom u Sarajevu“ razbucao nametnute istine, dao potpuno drugačiju sliku o ratu i predratnom periodu u tom gradu i srušio snješka svim tumačima prošlosti iz Sarajeva, ali i iz Beograda kojima su agresija i genocid dvije riječi sasvim dovoljne za opisivanje događaja s početka devedesetih.
BiH je zgodna zemlja za organizaciju naučnih, kvazninaučnih i političkih skupova posvećenih kulturi sjećanja. U vremenu kada još nismo detaljno razjasnili šta nam se događalo u prvom i drugom svjetskom ratu, dobili smo i vlastiti, lokalni građanski rat, pa se nakupilo materijala i dalo prostora raznim uvaženim stručnjacima, naučnicima, profesorima, te raznim bitangama i mediokritetima da za dobar honorar prosipaju svoje nebuloze. Takvi skupovi su počesto jedan brod istomišljenika koji plovi na talasima površnosti, poluistinitih i izmišljenih konstrukcija dok im publika sumanuto i oduševljeno aplaudira i klima glavom. Iznijeti drugačiji stav od nametnutog na ovakvim skupovima znači izlaganje riziku da budete napadnuti, prekinuti, da vam dobacuju, smiju vam se u lice. Jedan takav ivent održan je sredinom ove sedmice u Banjaluci, a jedan od segmenata priče bila je kultura sjećanja u medijima. Organizator, ne znam šta mu je to trebalo, je za paneliste izabrao sedmoro ljudi od kojih najmanje pet i po potpuno isto misli i gdje ne postoji nikakva naznaka polemike, suprotstavljanja, rasprave, dolaska do boljeg, konkretnijeg, zajedničkog mišljenja. Zaključak tog panela, za nekog posmatrača sa strane, bio bi otprilike da su Srbi krivi za većinu zločina na području bivše Jugoslavije, da su Hrvati drugi na toj listi te da se i jedni i drugi teško suočavaju sa prošlošću. I kraj.
A među učesnicima panela bilo je i onih koji su godinu i nešto ranije bili šokirani istupima srpskih članova Skupštine „Bh. novinara“. Nakon što su Drago Hedl iz Hrvatske i Dragoljub Žarković iz Srbije iznijeli stav o tome kakva je situacija po pitanju kulture sjećanja u Zagrebu i Beogradu, riječ je dobila autentični predstavnik sarajevske novinarske škole Duška Jurišić pa je bilo za očekivati da će pojasniti prisutnima kakvo je stanje u Sarajevu. Jurišićeva se, međutim, u svom izlaganju dotakla svega osim Sarajeva. I Vučića, i Plenkovića i Banjaluke, a posebno joj je zagrebalo uši što je nedavno na javnom servisu RS čula konstrukciju kako je „prije 25 godina oslobođen Prijedor“. Kakav šok, kakva nevjerica. Od koga je to oslobođen Prijedor, zapitala je Jurišićeva.
Riječ je o istoj novinarki koja je sredinom septembra 1995. godine u programu sarajevske televizije gledaocima saopštila da je „oslobođena Vozuća“. Riječ je o malom mjestu nedaleko od Zavidovića u srednjoj Bosni koje su snage armije Alije Izetbegovića zauzele pred kraj rata, uz obilatu pomoć jedinice „El mudžahedin“. Dakle, od Srba koji su generacijama živjeli na tom prostoru, Vozuća je oslobođena od strane dokazanih rodoljuba iz Jemena, Sirije i Saudijske Arabije koji su, u pauzama svoje narodnooslobodilačke borbe, igrali fudbal, ali ne sa loptom. I dok se u ratnom stanju takav stav može donekle i progutati jer svaka strana je imala svoje medijske kerbere, 22 godine poslije to se i dalje plasira kao istina, aksiom koji nema potrebe osporavati, dati drugi pogled, drugu stranu.
„Da vas ipak nije vrijeme pregazilo“, zapitao je jedan, čini se, slobodoumnik iz publike nakon ovakvog izlaganja, na šta je dobio odgovor od za slobodu spremne Jurišićke: „Moguće, ali ima i onih mlađih koji mogu da to da rade. Eto, jedan Dragan Bursać je kao bivši vojnik Vojske Republike Srpske hrabro progovorio o zločinima koje je počinila ta vojska“.
Da, iz sarajevskog ugla, Bursać je hrabri pojedinac koji se usudio da progovori o srpskim zločinima, kojem zbog toga prijete, koji ima velikih problema u životu zbog toga. Istovremeno, a nije to rečeno na ovom tužnom skupu, nekakav Dževad Galijašević, takođe bivši vojnik, samo one Alijine Armije, kada progovori o zločinima iste te armije, nije nikakav hrabri čovjek nego plaćenik, Dodikov kurir, srpski ideolog, lik koji baštini Karadžićevu tradiciju, balvan, hajvan, idiot...
Postoji li onda razlika između Bursaća i Galijaševića? Postoji li razlika između „oslobođenja“ Prijedora i „oslobođenja“ Vozuće? Postoji li šansa da novinari u ovoj zemlji pokažu intelektualni potencijal, rade na pomirenju, stvaranju uslova na suživot, rasvjetljavanju prošlosti, kad to već ne rade političari. Ne postoji. Skupovi poput Skupštine „Bh. novinara“ i paneli o kulturi sjećanja to dokazuju. Prošlost ovdje služi da jedna grupa ljudi hrani svoje frustracije, sipa floskule, jača predrasude, sve pod plaštom borbe za navodnu svjetliju budućnost, toleranciju i mir. Tako otrovani doći ćemo nigdje. Ali, bar možemo izabrati da u sipanju tog otrova ne budemo saučesnici.