Nemanja Savanović: Deus ex cinema

Autor:

Bog postoji na filmu otkako postoji i filma, iako nije toliko gostovao koliko njegov antagonista.

Nemanja Savanović: Deus ex cinema Foto: YouTube, screenshot

Možda je to zato što su negativci po prirodi zanimljiviji i harizmatičniji, ali ako ste pripadnik onog stada što štuje Avramove bogove, dalo bi se raspravljati koliko je starozavjetni bog pozitivac.

Kad pričamo o Holivudu, a nekako uvijek pričamo o njemu, početkom dvadesetoga vijeka biblijski epovi su bili tema oko koje se mogao složiti najveći broj većinsko hrišćanske Amerike. Biblija i recept nekog živog alkohola koji se miješao u kadi. Demil je već 1923. godine snimio nijemu verziju „Deset zapovijesti“ koji iz današnje perspektive izgleda kao dokumentarac, a ne kao igrani film. Isti reditelj je rimejkovao sam sebe tridesetak godina docnije; ovaj put je Čarlton Heston bio i Mojsije i, kako legenda kaže, gorući grm. (To me podsjeća na kultnu repliku iz „Vladajuće klase“ kada Piter O’Tul kaže da je shvatio da je ustvari on bog, jer svaki put kada se moli priča sam sa sobom).

Prvih godina Velike depresije napravljena je tzv. „Nacionalna legija pristojnosti“, organizacija koja je krenula od katoličke crkve i kojoj su se pridružili protestanti i Jevreji. Na kraju su ostali ponovo samo katolici. Zadatak je bio nametanje crkvenog moralnog koda igranim filmovima, ma koliko to oksimoronski zvučalo.

bog Foto: YouTube, screenshot

Filmovi sa te crne liste danas služe više kao fazon i spisak koji želite pogledati da biste vidjeli zašto i kako, ali u to vrijeme ova organizacija je bila ozbiljan problem. Užasi rata i Holokausta su boga, bar na platnu, vratili na margine. Holivud je iz eskapizma žanrova kao što su mjuzikli samo skliznuo u turobni egzistencionalizam noira, koji nikada nije bio žanr već više stil. Znalo se pojaviti nekih bitnih tema sličnih tematika, ali ne koliko prije. Najbolji primjer je Kapra i njegov „Divan život“. Kapra je bio jedan od reditelja koji je ponajbolje vidio pakao rata tako da je njegov anđeo poslan s neba u pomenutom filmu više Dikens nego Biblija.

Sa druge strane okeana, rigidno englesko društvo je izrodilo kreativni otpor kako su samo Englezi znali. Direktan rezultat društvenih normi su i Pajtonovci i Flojd i sve između. Pored cijelog „Brajanovog žitija“ meni i dalje omiljena replika na ovu temu je iz „Smisla život“ kada Pejlin kaže: „Pomolimo se Bogu. O, Bože, ti si tako velik. Apsolutno ogroman. Da ti kažem, baš smo impresionirani ovdje dole“. Dok su Amerikanci pravili epske bajke, Englezi su radili akademsku sprdnju. Na sjeveru Evrope, najveći sin švedskih naroda i narodnosti je napravio vjerovatno najpoznatiji arthouse film ikada. Bergman je svojevremeno izjavio kako je jedina stvar koja ga plaši u konceptu starenja ta da ne postane religiozan. „Sedmi pečat“ nije film o Bogu per se, ali je najbliže što Skandinavci mogu dobaciti na temu. Od kada je Tito Bogu rekao NE, Bog se kod nas morao zadovoljiti stvaranjem kafanskih pjevačica i sličnim tezgama. Bilo je tu više ili manje spretnih metafora, ali ako uđemo u te analize, bog može biti sve od Nea u Matriksu i Robokapa pa do Bate Živojinovića.

bog Foto: YouTube, screenshot

Najzanimljiviji su bili oni pristupi koji su bili zdravo kritični. Sjećate se kada Melu Bruksu ispadne jedna od ploča dok govori „Naš Gospod, Jehova, poslao nam je ovih petnaest...“? Simpsoni su oduvijek imali onaj savršen omjer suptilnost i oštrine, a to je bio slučaj i na temu religije. Bog (i Isus) u Simpsonima jedini imaju pet prstiju, a to se i vidi dok objašnjavaju Homeru kako mu sin više nije isti od kada se vratio, dok Isus sam sjedi na ljuljašci. U vrijeme kada se LSD davao trudnicama otac Roberta Daunija je napravio svoju parabolu o Isusu. Robertov Isus, ili Džesi u ovom slučaju, jeste plesač/pjevač koji ide u Jerusalem da se proslavi. Svega tu ima, od hodanja po vodi, Svetog duha u plahti, preko glave do replike kojom Džesi liječi, a koja glasi: „If you feel, you heal“. Ti fazoni su jednostavno dobri, bez malicioznosti, a koga god uvrijede treba se zapitati u šta vjeruje.

bog Foto: YouTube, screenshot

U novije vrijeme Americi Bog na filmu izgleda kao da služi da eventualno razbjesni republikance; bilo da je to veoma crni Morgan Frimen u „Svemogućem Brusu“ ili još gore - žena i to Kanađanka u Smitovoj „Dogmi“. Nema više mjesta u državi gdje svi vjeruju u Boga i zemlju za Jehovu. Jedan od najznačajnijih reditelja novog Holivuda, Daren Aranofski, umalo je sabotirao svoju karijeru kada je „Noje“ izašao prije par godina. „Noje“ je trebao uraditi za biblijsku tematiku na filmu ono što je Istvud uradio sa „Neoprostivim“ za vestern - revitalizovati ga, ali avaj. Možda je cijeli podžanr najpoznatiji holivudski antisemetik pokvario za sve u budućnosti sa „Stradanjem Isusovim“. Mel Gibson je sa svojim sadomazohističkim, klerofašističkim filmom odvratio i najupornije, ali u riječima Džimija Kara: Ako smo svi mi božija djeca, zašto je Isus poseban?

Ostale vijesti