Iz Doboja do Playboya

Ovo nije priča o ribama i plejmejticama ni o uljepljenim stranicama niti o prosipanju u kanalizaciju pola civilizacije.

Iz Doboja do Playboya Foto: MONDO/Vedran Ševčuk

Opraštanje od javnih ličnosti, svjetskih zvijezda, nakon njihove smrti, takozvano RIP-ovanje odavno je postalo stvar prestiža na društvenim mrežama, dokazivanja ljubavi prema istima, povremeno i pomodarstva, ali i neznanja ili tek trendovanja pa postoji slučaj da je ista osoba RIP-ovala Vitni Hjuston i Fadila Toskića, i to iskreno, bez ikakve zajebancije ili sarkazma.

Ipak, nakon smrti Hjua Hefnera, RIP-ovanje muškog dijela populacije, po prvi put mi se učinilo sasvim iskreno, dječački. Osim toga, mnoge slavne ličnosti su RIP-ovane po ovdašnjim mrežama jer ništa lakše nego napisati tvit ili status na Fejsbuku, ali za davanje čitulje u dnevnoj štampi morate ipak malo više da se potrudite. I to je dokaz kakva je Hef bio gromada, jer čitulje u regionu su dobili tek odabrani: Lemi Kilmister, Rokfeler i Pablo Eskobar u onom filmu.

Dvadesetak godina nakon što je Hefov Playboy zašao na naše prostore i dalje postoji veliki broj onih koji misle da je taj magazin samo golotinja, da je tek pornografija koje toliko ima na internetu. Takvi obično nikada nisu kupili bar jedan broj i teško im je razbiti predrasude ne samo o novinama, već i o ljudima, narodima, zemljama, gradovima. Ovaj tekst nije pokušaj razbijanja tih predrasuda jer je to ćorav posao, ali nije ni priča o ribama i plejmejticama, iako će biti pomenute, ni o uljepljenim stranicama niti o prosipanju u kanalizaciju pola civilizacije.

Bio je kraj septembra 2000. godine kada mi se na volšeban način prvi broj Playboya u životu obreo u rukama. Vjerovali ili ne, dogodilo se to u - Doboju. Kako je i zašto, kojom distributivnom linijom taj maleni kiosk na svoju policu izbacio hrvatsko izdanje za oktobar 2000. i danas mi je neobjašnjiva misterija jer kasnije, u nekoliko navrata tokom slučajnih odlazaka u taj grad, na pitanje da li imaju novi Playboy, prodavačica na tom istom kiosku bi samo nijemo gledala i odmahivala glavom. Cijena 8,5 maraka, na naslovnici plavuša lijepa kao slika, golim nogama gazi crno grožđe i sprema ga za proizvodnju vina. Na prvoj strani još par najava – intervju sa Filipom Šovagovićem, nekakav tekst o hakerima i priča o zabrani pušenja na javnim mjestima u Hrvatskoj. Unutra tekst Borisa Dežulovića o ishodu predsjedničkih izbora u Jugoslaviji, napisan prije nego što su izbori održani, jer su novine silom prilika morale u štampu, pa je Boris bio prinuđen da se igra proroka i napiše pet scenarija. I zamalo je pogodio. U jednom od scenarija predvidio je pobjedu opozicije i odlazak Miloševića iz Srbije dan nakon izbora. Izostavio je tek peti oktobar, a Milošević je otišao nekoliko mjeseci kasnije. A plavuša na naslovnoj, naknadno ću saznati, jer isprva joj ime stvarno nije bilo bitno, je Brendi Roderik, kasnije glumica u „Spasilačkoj službi“ (Li Dajer), i „Playmate of the Year“ u SAD-u te godine.

U godinama poslije rata dok je Srbijom još vladao Milošević, a u Republici Srpskoj se događala šarena heklana revolucija Biljane Plavšić, medijsko-kulturna blokada sadržaja sa Zapada i dalje je bila jako prisutna. Veliki bendovi zaobilazili su Beograd, strana štampa je jedva pronalazila put do čitalaca. U Hrvatskoj su stvari bile drugačije. Američki Playboy mogao je da se kupi na svakom bolje opremljenom kiosku, a zagrebačko izdanje izbačeno je još 1997.

Kad je Hef objavio prvi broj američkog Playboya, nije znao hoće li biti drugog broja. Kad je u Srbiji objavljen treći broj sa plavom djevojkom na naslovnici za koju je napisano da je pjevačica Goga Sekulić, znao sam da to neće izaći na dobro jer ko imalo prati folk/grand/ZAM scenu, mogao je da prepozna da to nije Sekulićeva. Ali, prije te priče...

U martu 2003. godine u Beogradu je ubijen Zoran Đinđić. Bio je to, kažu, posljednji pokušaj struktura bivšeg režima da zaustave nezaustavljivo – potpuno otvaranje Srbije prema Zapadu. Samo nekoliko mjeseci nakon atentata u javnost je plasirana vijest da se pokreće srpska verzija Playboya. Na opšte oduševljenje svih iskrenih fanova tog magazina licitacija o tome ko će završiti na naslovnici prvog broja trajala je mjesecima. A onda je krajem decembra izašao prvi broj. Glavni urednik Artur Demek, veliki intervju sa tadašnjim srpskim premijerom Zoranom Živkovićem, na duplerici Stanislava Dimitrijević, a na naslovnici Olivera Kovačević. Uz svu radost i sreću, ostao je gorak ukus jer se Olja nije potpuno skinula.

Nedavno je u Rovinju Duška Jovanić koja je neko vrijeme uređivala srpski Playboy pričala o tome kako je bilo teško nagovoriti srpske selebritije da se skinu pa su tek poneke otišle do kraja. Suzana Mančić je pokazala grudi, Katarina Žutić gotovo sve ostalo, u Playboyu je na veliku scenu stupila i Jelena Maćić, danas veliki Vučićev „prijatelj“ sa društvenih mreža, ukazala se i Ceca u bikiniju, praćnula se i Vendi, Milica Milša, Jelena Jakovljević, žena onog bogataša...

Srpski Playboy je pokušao da održi Hefovu maksimu da je to magazin sa dobrim tekstovima pa je u svakom broju bio bar jedan vrlo dobar intervju sa političarima, glumcima, drugim umjetnicima, ponekim sportistom... Bio je tu i čuveni Vučićev intervju Isidori Bjelici u kojem je rekao da su desničari i nacionalisti oduvijek bolji u krevetu od demokrata i ljevičara. Napomena: Vučić je tada bio radikal. Tada takođe radikal, Tomislav Nikolić, otkrio je kako je prevrnuo šahovsku tablu Vojislavu Šešelju pa su prešli na riziko, bio je tu i Čeda, Basara, Tijanić...

Ipak, slučaj „Sekulić“ koji je završio tužbom pjevačice i odštetom koju je Playboy morao da plati poprilično je razočaravajući jer je, bar iz mog ugla, bilo nezamislivo da se neko usudio igrati sa takvim stvarima. Djevojka koju je tadašnje uredništvo objavilo već u trećem broju izdanja za Srbiju ličila je na pjevačicu tek po mladežu iznad usne, a svi mi glavni arhivatori ovog magazina odmah su provalili da je riječ o izvjesnoj Barbari koja se slikala za hrvatski Playboy tri godine ranije i završila na naslovnici. Svih ovih godina srpski Playboy je teško uspijevao da se oslobodi okova tipičnog balkanskog provincijalizma i koketiranja sa tabloidnim, a ta etiketa pogrešne ribe na naslovnici pratila ga je do kraja.

No, kada je Playboy u pitanju, sve je to dlaka u jajetu u odnosu na ono što je taj magazin ili bolje rečeno taj pokret uradio na svjetskoj medijskoj sceni od decembra '53-e kada je Hef objavio prvi broj sa Marilin Monro na naslovnici. Jedan primjerak prvog broja koji je inače koštao 50 centi prodat je prije nekoliko godina na licitaciji za 5.000 dolara.

Stoga, hvala ti, Hef i – RIP, brate.