Kažu da bi mediji trebalo da nameću važne teme. Ovo je jedan takav pokušaj.
U pozadini naizgled važnih društveno-političkih zbivanja u stabilnim zemljama kao što je naša - poput otvaranja 10 kilometara autoputa, i manje važnih stvari kojima se bave zaostali narodi na Pirinejskom poluostrvu, koji nisu ratovali zbog granica kad smo mi normalni to činili pa moraju sad – odvija se se veoma važna i teška borba o kojoj se ne govori mnogo.
Početkom mjeseca avgusta i tokom cijelog septembra na našu zemlju spusti se jedna strašna pošast. Narod zatvara prozore i navlači roletne. Najosjetljiviji se trude i da ne izlaze vani, ili da se sklone dok nevolja ne prođe.
- Da li će ovo ikad prestati? - pitaju se i šapuću.
A nije u pitanju predizborna kampanja.
Zbog ovog zla se do tad normalni i zdravi ljudi ujutru bude zakrvavljenih očiju, mrzovoljni, ljuti na život i na radne obaveze, baš kao da su prethodne večeri gledali sve centralne informativne emisije na našim televizijama, u komadu i bez prestanka.
Do juče jedni drugima nepoznati, u gradu, preko kafanskih stolova, ovi ljudi međusobno upućuju mutne poglede pune razumijevanja. Iz nužde međusobno se prepoznaju i zbližavaju. Nešto kao stranke Saveza za promjene u godini prije izbora.
Čekajući u redovima i na autobuskim stanicama u strahu da ne budu otkriveni tiho razmjenjuju kodirana pitanja i odgovore: „flonidan“ ili „presing“, „ksizal” ili „ksados”?
Ko su ljudi iz ove kratke horor priče? Riječ je o svima nama koji smo alergični na ambroziju jednu od najpoznatijih i najopasnijih alergenih biljaka na svijetu.
Njih ćete prepoznati lakše nego "herbalajfere": hodaju oguljenog crvenog nosa iz kojeg neprestano curi. Oglašavaju se specifičnim kihanjem koje prati psovka; po džepovima skrivaju već sasušene maramice od juče u koje, na zgražavnje onih normalnih, neprestano šmrču.
Prema poznatoj mudrosti koja kaže da prvo treba upoznati neprijatelja da biste ga lakše uništili, i ja sam se u protekla dva mjeseca bacio na detaljno proučavanje ambrozije s kojom se neuspješno borim već pet godina. I naučio sam neke nevjerovatne stvari.
Prva je da ambrozija udara iznenada i bez najave. Svaka računica s ambrozijom je neizvjesna. Ako niste bili alergični do sada ne mora značiti da nećete biti sljedeće godine. Ako ste bili ove godine, možda sljedeće nećete biti, pa je svakom od nas alergičnih bliska tzv. „papanska” politička filozofija po kojoj ste u septembru opozicija, a u novembru niste – i obrnuto. Jer sve zavisi koliko ste imuni i alergični na neke stvari.
Zanimljivo je da se ambrozija, kao i bilbordi sa likovima političkih kandidata na izborima, najčešće može vidjeti pored puteva, a lako se raznosi i širi u krajevima gdje je do tada nije bilo (!?). Ima je i na zapuštenom, ali i na kultivisanom zemljištu, gdje sprečava razvoj drugih biljaka. Sve u svemu, užas jedan.
Ambrozija je veoma prilagodljiva i vrlo brzo se širi, brzinom na kojom bi joj pozavidio i DNS, ali za razliku od naših poznatijih i većih političkih stranaka, „partizanka“, „fazanuša“ i „amerikanka“ kako je još zovu, je jednogodišnja korovska biljka. Tokom zime njena aktivnost se zamrzne.
Međutim, poput SzDS-a Dragana Kalinića pred izbore, u avgustu i septembru se opet aktivira i ponovo iritira alergične, ali i normalne ljude. O njenoj moći svjedoči da svaka biljka proizvede 60.000 sjemenki godišnje, mnogo više nego PDP i SDS saopštenja, zajedno.
Ako mislite da su ove paralele sa politikom nategnute, dodaćemo samo da su botaničari otkrili da ova užasna biljka ima veliku sposobnosti prilagođavanja novim uslovima okoline. Tvrdokoran žbun koji podjednako dobro klija na Banjalučkom iIi Alipašinom polju, pogotovo ako ga budžetska kiša dobro zalijeva.
Oprostićete na pretjerivanju, ali nama alergičnima, alergija na ambroziju je apostrof dana i nedjelje, stvar od suštinske važnosti. Već sam od okoline upozoren da pretjerujem i da ambroziju spominjem više nego Lars Gunar Vigemark i Željka Cvijanović povećanje akciza, ali šta reći osim da je svakome njegova muka najteža.
I znam da ambroziju vidim i tamo i gdje je nema, ali mi je lakše kada nisam sam u toj patološkoj nervozi (vidjeti pod: „makedonski scenario“)
I zato neka izvini ministar Tegeltija, ali Ambrosia artemisiofolia je stvarno važna stvar. Bar do prvog mraza koji – literatura kaže i to – uništava cvijet ambrozije i prekida sezonu alergija na trave i korove.
Ali ne bacajte maramice, imunitet nema mnogo vremena da se pripremi. Stiže zima i treba preživjeti i sezonu grijanja.