Rišard Kapušćinjski - Džejms Bond među reporterima

Autor:

Sjajni Boris Maksimović o nevjerovatnom Rišardu Kapušćinjskom... Za MONDO klub knjige

Rišard Kapušćinjski - Džejms Bond među reporterima Foto: YouTube/screenshot

Vjerujete li mi na riječ kad vam kažem da je postojao novinar koji je izvještavao sa 27 državnih udara, revolucija, pučeva, prevrata, četiri puta bio osuđen na smrt i sva četiri puta se izvukao, čovjek koji je o Africi pisao kao niko prije njega i koji je na kraju proglašen za najboljeg novinara 20. vijeka, a da je i pored svega toga strašno malo prevođen kod nas, iako je dolazio iz bratske socijalističke zemlje?

Njegovo ime je Rišard Kapušćinjski – znam, znam, nezgodno je – i on je moj omiljeni putopisac. Što bi rekao Radovan III, to je čovjek kojem se do imbecilnosti divim. Za par dana u Beogradu učestvujem na konferenciji pod naslovom „Kapušćinjski – Realnost, fikcija i legenda“, koju organizuje Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu. Predstaviću rad pod malo čudnim naslovom „O afričkom poimanju vremena u knjizi 'Još jedan dan života'“ i to je povod ovog teksta. Uzrok je, kao što rekoh, to što mu se do imbecilnosti divim. Nema tu neke posebne filozofije. Pa ko je ovaj čovjek uopšte?

Rišard Kapušćinjski je oko dvadeset godina bio dopisnik poljske agencije PAP iz Afrike, Južne Amerike i Azije. U Boliviji se družio sa Če Gevarom, u Čileu sa Salvadorom Aljendeom, u Angoli sa Agostinjom Netom, u Kongu sa Patrisom Lumumbom. Što bi slikovito rekao naš narod, jedna prilično čupava guzica.

Ja se i dalje ne sjećam kako sam tačno došao do njega i njegovih knjiga, ne sjećam se da li je to bila Vikipedija, preporuka prijatelja ili nešto treće, ali se sjećam da sam u jednom trenutku počeo opsesivno da tražim njegove knjige – i nisam mogao da ih nađem. Pitao sam na forumima, društvenim mrežama, bibliotekama, malo ko je čuo za njega, a još manji broj je imao neke knjige. Mislim da sam prve dvije zapravo skinuo s neta u pdf-u, odštampao i pročitao na engleskom. I zbog toga ću uvijek reći: „Živjela piraterija!“ Te dvije knjige ni dan-danas nisu prevedene na srpski, a zovu se „The Shadow of the Sun“ i „Another day of life“. Prva je zbirka reportaža po cijeloj Africi, od Južnoafričke Republike do Alžira, od Mauritanije do Tanzanije, od Namibije do Džibutija. Kapušćinjski se sa nevjerovatnom posvećenošću bacao na najluđa putovanja gdje je veoma lako mogao da izgubi glavu, išao je neutabanim stazama samo da dobije stvarnu sliku kako zaista tu ljudi žive i nema šta mu se nije izdešavalo na tom putu. Riječima je zaista nemoguće opisati šta je sve stalo u ovu knjigu, jedino suvislo što mogu reći je – čitajte, garantujem vam svim svojim da se nećete pokajati. „Another day of life“, o kojoj ću da govorim u Beogradu, takođe nije prevedena kod nas, a u njoj govori o građanskom ratu u Angoli nakon proglašenja nezavisnosti od Portugalaca. Ni ovdje nema potrebe da napominjem koliko je puta mogao ostati kratak za glavu, ali neki novinarski bog ga je čuvao, kao da je znao kolika je vrijednost tog čovjeka i kolika bi šteta bila kad bi ta svjedočanstva nestala s njim na nekom punktu MPLA, UNITA ili FNLA u nekakvog angolskoj pripizdini.

Rišard Kapušćinjski Foto: YouTube/screenshot Rišard Kapušćinjski

Nakon te dvije moj drug Bero Blagojević mi je prebacio njegovu knjigu „Putovanja s Herodotom“, koju je objavio Službeni glasnik u prevodu Biserke Rajčić. Tu sam već saznao malo više činjenica o njemu koje nisu bile dostupne na Vikipediji, a saznao sam i da su u Poljskoj tiraži njegovih knjiga negdje oko pola miliona primjeraka i da u roku od par mjeseci svako novo izdanje bude prevedeno na bar desetak jezika i više jezika, kao što je bio slučaj sa ovom knjigom te da je posle Sjenkjeviča Kapušćinjski najčitaniji i najprevođeniji poljski pisac. On u njoj rekapitulira svoj život dopisnika iz inostranstva i opisuje kako je uopšte došao na tu poziciju. Sama ta priča je dostojna jednog filma. On je, naime, radio kao reporter po Poljskoj, slali su ga svuda, ali nikada u inostranstvo. I on je jednom prilikom svojoj urednici rekao da bi volio da ode na neki zadatak u inostranstvo, misleći da Čehoslovačku ili neku drugu zemlju u okruženju. Mjesecima se ništa nije dešavalo, a onda su mu jednog dana rekli da ide na zadatak u Indiju. On se šokirao, nije znao ni engleski niti neki od lokalnih jezika, ali prihvatio je to i odrado pošteno prihvaćeni posao. Nakon toga su ga poslali u Kinu. On je i to odradio kako treba, ali je shvatio da ga te drevne kulture ne privlače jer će mu trebati čitav život proučavanja da bi mogao kompetentno da piše o njima. A upravo to je bio trenutak kada je treći svijet počinjao da se budi. U Alžiru se dešavala revolucija, Gana se budila, cijela Afrika je nakon pet stoljeća počinjala da sa vrata skida čizmu kolonijalizma. Ukratko, postojao je jedan ogromni svijet o kojem niko nije znao ništa, koji je bio praktično neotkriven – i on je tu vidio svoju šansu. Namolio je uredništvo PAP-a da ga pošalju u Afriku i oni su imali dovoljno sluha i vizije da to i odrade. Ostalo je istorija.

Ali šta je to što čovjeka najviše fascinira u vezi s Kapušćinjskim? Nije to samo njegov život avanturiste i to što je bio Džejms Bond među reporterima i reporter među Bondovima (o ovom aspektu njegove karijere ćemo nekom drugom prilikom). Ono što istinski fascinira mene, pa i mnoge druge, jeste sama srž književnosti – postupak. Način na koji opisuje događaje i dubina u koju uspijeva da pronikne. Kapušćinjski ne koristi, kako bi to rekao Mark Tven, riječ od dolar ako već može da iskoristi onu od 25 centi. Njegov stil je jednostavan, blizak svakome, ne razbacuje se riječima zbog kojih ćete morati da gledate u rječnik i rečenice mu ne pate od barokne sintakse. Ne, sve je direktno, jednostavno i jasno svakome ko ima želju da ga čita. Neko je jednom rekao za Bogdana Tirnanića da piše tako da ga mogu čitati i akademici i auto-mehaničari. Ako zanemarimo ovaj kulturfašistički momenat u kojem auto-mehaničari ispadaju manje vrijedni od reakcionara iz prvog dijela rečenice – možemo reći istu stvar i za Kapušćinjskog. Ali koliko je pronicljivo njegovo reportersko oko, to se ne može tako lako objasniti i prenijeti. Kada opisuje slamove u Ugandi u kojima žive bayaye (ljudi koji često od sve imovine imaju samo jedan predmet, na primjer, lonac) iz kojih je potekao Idi Amin Dada, on to opisuje preko nekih, uslovno rečeno, sitnica i životnih navika koje možda bolje opisuju ekonomsko stanje društva nego analize Svjetske banke. Način na koji opisuje saobraćaj i međuodnose ljudi u njemu na ulicama afričkih gradova je jednostavno maestralan. Način na koji u Alžiru opisuje unutrašnje podjele preko Arapa pustinje (zatvoreni, fanatično religiozni, navikli na oskudicu, okrutni jer samo tako mogu opstati) i Arapa mora (trgovci, moreplovci, ribari, hrana im je tu pred nosom, navikli na druge kulture) i kako onda tu podjelu koristi da opiše dvije generacije vladara u Alžiru nakon oslobođenja od Francuza – braćo i sestre, nema ko to ne može razumjeti.

Kod nas je prevedeno šest njegovih knjiga.

„Putovanja sa Herodotom“ sam već gore spomenuo.

„Car“, propovijest o vladavini Haile Selasija i o tzv. puzećem državnom udaru koji je u Etiopiji izveo DERG, prevod Ljubice Rosić, kod nas je objavljen 1993. i 2009, prvi put SKZ, drugi put Paideia. Ako ne budete mogli naći naše izdanje, tu je uvijek bookdepository.com i izdanje „Emperor“ Penguin Random Housea, koje je meni poklonila žena te sam ga tako i pročitao.

„Šahinšah“ je priča o Islamskoj revoluciji 1978. u Iranu, ali kao što „Car“ ne govori samo o Haileu Selasiju već prije svega o Etiopiji kao takvoj, tako je i ovo priča o Persiji, Iranu, šiitima, zoroastrijancima, Muhamedu Mosadegu i Rezi Pahlaviju i tek na kraju o Homeiniju. Kapušćinjski je naprosto genijalan kad opisuje psihologiju mase i kad piše o velikim pokretima naroda kad u uslovima totalitarne vlasti i sveprožimajućeg straha od jedne parole uzviknute u nekom provincijskom mjestu malo-pomalo dođe do milionskih masa koje su spremne da idu i na nož i pred nišan. Na jednom mjestu on kaže: „Bila je to dvadeset sedma revolucija koju sam video u trećem svetu.“ Način kako opisuje anatomiju revolucije je naprosto fascinantan. Sve te međusobno suprotstavljene sile u društvu uz bezbroj stranih faktora i istorijskih činjenica koje utiču na njihove međusobne odnose on tako lijepo i jednostavno opisuje, a opet veoma sadržajno i šaroliko, da te jednostavno oduševi ne samo pripovijedačkim talentom već i sposobnošću sociološke analize i sinteze.

„Imperija“ je priča o Sovjetskom Savezu. Nema teorije da se ukratko opiše. Samo ću vam to reći. I, naravno, zamoliti vas da imate povjerenja i pročitate i nju. Na kraju teksta ima par odlomaka baš iz ove knjige. Meni ju je kolega koji često ide u Srbiju naručio preko Limunda ili Kupinda, kao i sve ostale koje su kod nas prevedene. (Gorane, ako ovo čitaš, hvala ti još jednom.)

„Lapidarium“ je zbirka kratkih formi, odlomaka i zabilješki koji nisu našli mjesto ni u jednoj od njegovih knjiga. Kod nas ju je objavio Samizdat b92, a prevela ju je Biserka Rajčić.

Iako pretraga u elektronskom katalogu Narodne biblioteke Srbije ne izbacuje ovu knjigu kad ukucate njegovo prezime, kod nas je prevedena i „Fudbalski rat“. To je herbarijum uzbudljivih reportaža o Kvameu Nkrumahu, Ben Beli, Lumumbi, južnoafričkom aparthejdu, o ratu između Hondurasa i Salvadora, sukobima Grka i Turaka na Kipru. Kako je rekla Slobodnka Ast u tekstu objavljenom u „Vremenu“ prije nekih desetak godina: „Naslovna reportaža je Kapušćinjski u punom sjaju: to je priča o fudbalskom ratu između Hondurasa i Salvadora 1969. Rat je trajao sto sati. Njegove žrtve: šest hiljada mrtvih, petnaestak hiljada ranjenih. Oko pedeset hiljada je ostalo bez krova nad glavom i bez zemlje.“

Za kraj bih vam, čisto da vam dočaram bar dio njegovog stila, prenio par odlomaka iz njegove knjige „Imperium“ gdje on govori o Timuru ili Tamerlanu, koji je vladao ogromnim dijelom Azije u XIV i XV vijeku.

Rišard Kapušćinjski Foto: YouTube/screenshot Rišard Kapušćinjski

„Timur je zapanjujući fenomen istorije. Njegovo ime decenijama je izazivalo užas. Bio je veliki vladar, koji je držao Aziju pod čizmom, mada mu ta veličina nije smetala da se bavi sitnicama. Odnosno, Timur je sitnicama posvećivao veliku pažnju. Njegove armije su bile poznate po okrutnosti. Tamo gde bi se pojavio Timur – piše arapski istoričar Zaid Vosifi – „krv je iz ljudi tekla kao iz posuda“, a „nebo bilo boje polja s lalama“. Timur se nalazio na čelu svojih pohoda i sve sam nadzirao. One koje je osvajao pogubljivao je. Naređivao je da se od lobanja zidaju kule, izgrađuju putevi i zidovi. Sam je nadzirao kako napreduju radovi. Naređivao je da se trgovcima raspore trbusi i u njima traži zlato. Sam je motrio da li se marljivo pretražuju. Naređivao je da se njegovi protivnici i oponenti truju. Sam im je pripremao miksture. Sejao je smrt i ta misija držala ga je najmanje pola dana. U drugoj polovini dana držala ga je umetnost. Timur se posvećivao širenju umetnosti s istom odanošću s kojom se posvećivao širenju smrti. U Timurovoj svesti između smrti i umetnosti prolazila je veoma tanka granica i to je upravo taj momenat koji Pejpvort ne razume. Istina je da je Timur pogubljivao. Ali je i činjenica da nije pogubljivao sve. Naređivao je da se u životu ostavljaju stvaraoci. U Timurovoj imperiji najbolji azil je bio talenat. Timur je dovodio talente u Samarkand, trudeći se oko svakog ponaosob. Nije dopuštao da pipnu bilo koga ko u sebi nosi iskru božiju.

Stvaralaštvo je cvetalo, a svetao je i Samarkand. (...) Svaku građevinu Timur je sam nadgledao. Neuspelo je uništavao jer je imao savršen ukus. Razmatrao je varijante ornamenata, brinuo o suptilnosti crteža, čistoti linije. A onda se ponovo bacao u vrtlog novih pohoda, u klanje, u krv, u plamen, u krike.

Pejpvort ne razume da je Timur upražnjavao igru za koju je sposobno malo ljudi. Timur je pokazivao granice čovekovih mogućnosti. Timur je pokazao ono što je kasnije opisao Dostojevski: da čovek može sve. Timurovo delo može se izraziti jednom Egziperijevom rečenicom: „Ono što sam učinio ne bi učinila nijedna životinja.“ I u smislu dobra i u smislu zla. Timurove makaze imale su dva kraka – krak stvaranja i krak uništavanja. To su kraci delanja svakog čoveka. S tim što su obično te makaze jedva otvorene. Povremeno su šire otvorene. Kod Timura bile su raširene do kraja.

Erkin mi je u Samarkandu pokazao Timurov grob, napravljen od zelenog nefrita. Na ulazu u mauzolej stoji natpis čiji je autor Timur: „Srećan je onaj koji se odrekao sveta pre nego što se svet odrekao njega.“

Boris Maksimović za MONDO klub knjige

Ostale vijesti