Zbog čega navijači traže smjenu Miroslava Đukića? Partizan je pokazao da može dobro da igra, ali primjera nije dovoljno... Zašto crno-bijeli olako gube samopouzdanje?
Prve riječi koje je poslije utakmice protiv Bačke u nedjelju kasno poslije podne izgovorio trener Partizana Miroslav Đukić bile su: "Veoma sam zadovoljan". Šefu stručnog štaba svidjelo se ono što je video u superligaškom meču 14. kola.
Ali...
Navijačima, definitivno, nije!
Iako je Partizan pobijedio 3:1 i, reklo bi se, rutinski osvojio tri boda, s tribina stadiona u Humskoj u drugom poluvremenu, baš onom u kojem je prema mišljenju Đukića "Partizan dominirao terenom", ne tako rijetko dopirali su zvižduci.
Snažno, pa kilavo - pobjeda Partizana!
Nezadovoljni, prije svega igrom, koja je bila daleko od ubjedljive, grupa pristalica crno-bijelih je po završetku zahtjevala smjenu šefa stručnog štaba. Opet! I na utakmicama prije Bačke čula su se ista skandiranja, što se moglo opravdati rezultatom, koji tada, za razliku od posljednjeg izdanja, nije bio na strani Beograđana.
U zaštitu trenera prvi je stao Zoran Tošić, čije su raširene ruke ispred istoče tribine stadiona u Humskoj, a nešto kasnije i prst na grbu, samo podgrijale vrlo nejasnu atmosferu.
Partizan, činjenica je, osvaja bodove i dalje je vrlo konkurentan u superligaškoj trci za vrh, ali i u Ligi Evrope, gdje se bori da prezimi. S druge strane, djeluje krajnje neubjedljivo na oba fronta, i to najviše kada igra utakmice kao domaćin.
Osim prvog poluvremena protiv Ukrajinaca, sve ostalo što je ekipa Miroslava Đukića pokazala u ovih 270 minuta bilo je za zaborav. S toga i ne čudi širenje nezadovoljstva među navijačima i želja za promjenom. A kada je tako - prvi na udaru je po pravilu trener.
Očigledno da su pojedinci izgubili strpljenje čakajući da se s riječi pređe na djela. Na početku sezone dobili su obećanje da će uživati u Partizanu koji napada, brzoj i tečnoj igri, šansama i golovima. Umjesto toga, na kraju oktobra, još uvek imaju anemičan Partizan, ekipu koja komplikuje i muči se u napadu, dok u odbrani vrlo lako popušta. "Parni valjak" je samo na šest od 14 utakmica u Superligi sačuvao mrežu, a od toga na dvije nije pobijedio.
Đukiću se zamjera i što još uvijek nije "razdrmao" skupo plaćenog Sejdubu Sumu, čiji je doprinos do sada zanemarljiv, skoro jednak nuli, a upravo je omaleni ofanzivni vezista trebalo da bude predvodnik superofanzivnog Partizana, kome je više od tri mjeseca od početka takmičenja na oba fronta golman Vladimir Stojković najbolje ocijenjeni igrač.
Nedopustivo!
Nedopustivo je i to da veteran Saša Ilić, sa svojih 40 godina, kome je meč protiv Bačke bio prvi u ulozi startera, "vuče" ekipu i daje primjer kako bi trebalo da se igra igračima mlađim skoro dvije decenije.
Ni ostatak ekipe ne djeluje ubjedljivo. Naprotiv...
"Kada ove nismo pobijedili", riječi koje je neformalno u razgovoru s novinarima poslije utakmice sa Skenderbegom izgovorio jedan od iskusnijih igrača Partizana, takođe, govore o manjku samopouzdanja među crno-bijelima, ali i svjesnosti da ekipa igra loše i može i mora daleko bolje.
Za trenera je samopouzdanja bio problem i protiv Bačke. Poljuljano je, kako je rekao, nakon primljenog gola. Isto kao protiv Dinama ili Napretka... Đukićev zadatak, koji će u najskorije vrijeme morati da riješi, je da otkrije zbog čega mu tim nema psihološku stabilnost i puca poslije svake slabosti koja izbije na površinu. Ni protiv slabijih protivnika ti nedostaci nisu mogli da se sakriju, dok su protiv jačih, kao što je bio kijevski Dinamo, doveli do potpunog raspada sistema i dobijenu utakmicu odveli u poraz.
Poluvrijeme protiv Ukrajinaca, meč u Mađarskoj, finiš u Albaniji i nekolicina primjera iz Superlige, govore da Partizan ume i može mnogo bolje. Na tim utakmicama smo vidjeli pravu Đukićevu ideju savremenog Partizana.
Međutim, malo je primjera, za mir u kući potreban je kontinuitet...