"Diskriminaciju sam osjetila već u prvom razredu osnovne škole, a doživljavam je i danas. Zbog toga krijem da sam Romkinja".
Ovako svoju ispovijest za naš portal počinje dvadesetdvogodišnja Romkinja iz Prnjavora (ime poznato redakciji) koja, uprkos torturi kroz koju je prolazila od ranog djetinjstva, sada uspješno studira u Banjaluci.
Sve je počelo još u osnovnoj školi.
"Kada sam krenula u osnovnu školu, prvo me omalovažavala učiteljica, a onda i djeca. Zbog kovrdžave kose govorili su mi da sam nepočešljana, učiteljica bi me čupala za kosu, govorila da lažem kad sam bolesna i da ne treba da idem u školu. Kad sam krenula u srednju, govorili su mi da trebam ići na zanat, da je četvorogodišnja škola za mene preteška, da treba da se ispišem i udam, a davali bi mi i slabije ocjene. Čak mi je razrednica jednom rekla da ona neće dozvoliti da završim srednju školu“, opisuje naša sagovornica teške trenutke kroz koje je prošla.
Romkinje prvi put osjete diskriminaciju kada treba da krenu u školu, pa roditelji često zbog siromaštva moraju odlučiti koga da školuju i skoro uvijek izaberu dječake.
Roditelji su, kaže, bili jedina sigurna luka i jedino se njima mogla i obratiti za probleme s kojima se susretala.
"Zvala sam ih kad god bih imala neki problem, i oni su uvijek tu za mene. Ali, ni to nije mnogo pomoglo, jer je bila situacija kada je razrednica napala i moju majku. Bilo je stvarno teško", kaže.
Uprkos maltretiranju, diskriminaciji i zlostavljanju s kojim se susrela tokom osnovne i srednje škole, ova hrabra djevojka nije odustala. Danas je studentica u Banjaluci i ide joj sjajno. Ipak, odlučila je da sakrije svoje porijeklo.
"Na fakultetu nemam problema, jer se nisam izjasnila kao Romkinja, zbog svega kroz šta sam prošla ranije. Mislim da bi to uticalo i na moje ocjene i neću nikom ni govoriti dok ne završim fakultet. U Prnjavoru pričaju kako nema šanse da završim, jer sam Romkinja. Razrednica iz srednje škole me kontaktirala putem Facebooka i suderisala mi da se ispišem ili da upišem neki lakši fakultet, jer ona smatra da ne mogu da ga završim. Uprkos tome, meni super ide i nemam nikakvih poteškoća“, rekla nam je ova dvadestdvogodišnjakinja i dodala da vjeruje da je slični problemi kao ranije čekaju kada bude tražila posao.
„Kada kažem da sam romskog porijekla, ljudi me odmah drugačije gledaju i postavljaju drugačije kriterijume. Nema veze što imam fakultet, ja sam Romkinja i vjerovatno mnogi neće željeti da me zaposle zbog toga. Diskriminaciju je teško iskorijeniti do kraja, ali institucije mogu da promijene stvari na bolje, pitanje je samo da li žele i da li im je stalo", dodaje.
Kada je o prijateljima riječ - stvari su malo bolje. Oni s kojima se druži znaju ko je i to im ne smeta, ali bilo je i onih koji su joj okrenuli leđa kada bi saznali njeno porijeklo.
"Teško je, jer moram paziti šta ću reći, kako ću se ponašati, a još je teže kad znaju ko sam. Greške se drugima praštaju, a kad si ja, onda čim napraviš grešku čuješ komentare 'to je njima običaj, oni su takvi, tako se ponašaju'. Ja se družim sa ljudima svihnacija i od iskrenih prijatelja ne krijem da sam Romkinja", dodaje.
Iako su određeni pomaci u zaštiti prava Roma u Bosni i Hercegovini učinjeni tokom proteklih godina, i dalje je mnogo slučajeva diskriminacije kojima je ova populacija svakodnevno izložena.
Diskriminacija je još više izražena kada su u pitanju žene. One doživljavaju višestruku diskriminaciju, prvo zato što su žene, pa onda zato što su Romkinje. Diskriminisane su i od društva ali i od same romske sredine u kojoj žive.
"Zakon o zabrani diskriminacije donesen je 2009. godine u BiH i trebalo bi da štiti od svih oblika diskriminacije. Ali u praksi i na terenu nije tako, jer stalno nailazimo na predrasude prema Romima, a posebno Romkinjama“, kaže Snježana Mirković iz Udruženja „Romska djevojka“ iz Prnjavora.
Iz ovog udruženja kažu da svim ljudima koji im se obrate za pomoć pomažu tako što ih upute na prava koja imaju, ali da se malo njih odluči da prijavi diskriminaciju.
"Kažemo im da se mogu obratiti Ombudsmanu za ljudska prava, ali oni ipak radije dođu kod nas u udruženje, ispričaju svoj problem i mi pokušamo riješiti. Možemo da pomognemo ako je u pitanju škola, ali najčešće žrtve odluče da ne prijavljuju dalje“, kaže Mirkovićeva.
Mirkovićeva dodaje da Romkinje nisu ni svjesne da su tretirane drugačije od samog rođenja u svojoj zajednici.
"Čim se rode njima se nametne da žene treba drugačije da se ponašaju nego muškarci. Kada krenu u školu tada prvi put osjete drugačiji tretman i od djece u školskim klupama, a ponekad i od učiteljica i učitelja. Romi su diskriminisani od prvog razreda pa do kraja života“, rekla nam je Snježana.
Jedan od razloga što djeca napuštaju školu upravo je ta diskriminacija. Jer, svaki dan prolaziti kroz omalovažavanje i maltretiranje, što od djece što od prosvjetnih radnika ih čini nesigurnim i nezaštićenim i oni više ne žele da idu u školu. Zbog toga, kaže Mirkovićeva, mnoge Romkinje to i kriju.
"To što mnoge Romkinje kriju ko su govori sve, jer zamislite kako je nekome ko neće da se izjasni ko je i šta je. Treba svi da se zapitamo zašto romska populacija ne priča na svome maternjem jeziku i zašto taj jezik sve manje i manje Roma zna“, zaključuje Mirkovićeva.
Zakon o zabrani diskriminacije BiH nudi zaštitu kroz dva mehanizma. Prvi od njih, koji je ujedno i Zakonom prepoznata centralna institucija za zaštitu od diskriminacije je Institucija Ombudsmana za ljudska prava BiH, kojem se građani mogu obratiti putem pojedinačnih ili u slučaju više osoba, kolektivnih žalbi. Ombudsman je dužan da po zaprimljenoj žalbi sprovede poseban postupak istrage u kojem će utvrditi navode diskriminacije i istražiti stanje u oblasti u kojoj se diskriminacija pojavila.
Druga mogućnost, je specifična antidiskriminacijska tužba, putem koje se građanin žali na diskriminaciju u konkretnom slučaju i stoga sud, kao i u parničnom i u upravnom postupku odlučuje o diskriminaciji kao o glavnoj stvari. Za razliku od „klasične“parnice, teret dokazivanja u ovim specifičnim antidiskriminacijskim postupcima je na tuženoj strani. Tužilac u svom tužbenom zahjevu postojanje diskriminacije treba da učini samo vjerovatnim, a tužena strana je ta koja treba da na sudu dokaže da do diskriminacije u praksi nije došlo.
Na nedavno održanoj tribini, u okviru projekta "Zaštita žena od polne/rodne diskriminacije - od Zakona do stvarne implementacije" u organizaciji Fondacije Udružene žene, istaknuto je da Romkinje prvi put osjete diskriminaciju kad treba da krenu u školu. Roditelji često zbog siromaštva moraju odlučiti koje dijete će u školu, pa uvijek izaberu dječake.
"Opšte je mišljenje da su Romkinje neuredne, lijene, neradnice i da zbog toga imaju poteškoće prilikom pronalaska radnog mjesta. Građani i građanke su na tribini istakli da društvo na naizgled nevažnim stvarima diskriminiše Rome, navodeći primjer kada se djeca straše Romima ('Ako ne budeš dobar odnijeće te cigani') i na taj način uče djecu da se plaše Roma i tako podstiču diskriminaciju“, rekla je za MONDO Gorica Ivić, koordinator ovog projekta.
Zaključak tribine je da veliki broj romske populacije, a naročito žene nisu upoznate sa nadležnostima institucija koje mogu da ih zaštite, te da je početni korak podizanje nivoa svijesti o mogućnostima za zaštitu, da je diskriminacija Romkinja duboko ukorjenjena u društvu BiH, i da se Romi u svakodnevnom životu stavljaju u negativne konotacije, te da je zaštita Romkinja od diskriminacije obaveza svih članova društva, a ne samo pripadnika ove populacije.
"Kroz projekat je do sada održano sedam javnih tribina, a besplatnu pravnu pomoć ili savjet je zatražilo 38 žena. One su najčešće tražile savjete iz oblasti rada i zapošljavanja, te iz oblasti socijalne zaštite. U narednom periodu nam slijede još dvije javne tribine koje će se održati u novembru i decembru“, istakla je Ivićeva iz Udruženih žena.
Pratite MONDO na Facebooku, Twiteru ili Instagramu!