Kazuo Išiguro - Slikar prolaznog sveta

Autor:

Sugestiju da za Mondov "Klub knjige" napišem tekst o nekoj knjizi Kazua Išigura oduševljeno sam prihvatio, nesvjestan da će mi to biti jedan od najtežih tekstova do sada.

0
A- A A+
kazuro išimuro Foto: David Cooper/Toronto Star via Getty Images

Bilo je to nekad u vrijeme Sajma knjiga u Beogradu. Ja sam otišao na Sajam, na Deretinom štandu kupio knjigu "Slikar prolaznog sveta", pročitao je u roku od par dana i onda se našao u situaciji da ne znam šta da napišem. Pa zašto, pobogu, vjerovatno će se upitati moja tri čitaoca. Najkraći odgovor bi bio - zato što ne mogu da napišem ništa loše o knjizi, a sve ono dobro me ne inspiriše dovoljno da oduševljeno istresem iz sebe dvije-tri strane, kako obično i nastaju ovi tekstovi.

Idemo redom.

Kazuo Išiguro je engleski pisac japanskog porijeka. Rođen je u Japanu u porodici samurajskog porijekla, ali se već sa šest godina preselio u Veliku Britaniju, gdje je i odrastao.  Radnja ovog romana u potpunosti se dešava u Japanu i u najkraćim crtama, govori o odnosu umjetnosti, ideologije i lične odgovornosti u kolektivnim akcijama.

Kako kaže opis na zadnjoj strani korica, kroz sjećanje na neslavne detalje iz svog života, slikar Masuđi Ono preispituje svoju ulogu u državnom propagandnom mehanizmu tokom Drugog svjetskog rata. Za razliku od svog učitelja, nisu ga privlačile zapadne tehnike slikarstva, već tradicionalni način, pogodan za propagandne postere, što ga je odvelo ka ideologiji ekstremne desnice, potkazivanjima i osvajanju političkih pozicija moći.

Izvor: YouTube

Nakon rata, Ono je suočen sa radikalnim promjenama koje se dešavaju u društvu. Riječju, došlo je do otrežnjenja. Svi su počeli da preispituju odluke ljudi koji su državu odveli u pravcu onoga što je kulminiralo bacanjem dvije atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Taj novi odnos prema onima koji su imali makar dio zasluga u skretanju zemlje na pogrešan pravac Masuđi Ono počinje polako da osjeća u određenim insinuacijama, osmijesima, dijelovima razgovora, ukratko, onako kako to Japanci rade – suptilno i indirektno.

Nije to kao kod, na primjer, Norvežana, koji su Knutu Hamsunu nakon rata vraćali poštom njegove romane i bacali ih u njegovo dvorište poručujući mu šta misle o njegovom odnosu s Hitlerom. Masuđi Ono s vremenom shvata da su neki drugi vjetrovi počeli da duvaju tako što, na primjer, pregovori o vjenčanju njegove ćerke i jednog perspektivnog mladića odjednom bivaju raskinuti zbog nekog, reklo bi se, nebitnog razloga. Neki ljudi počinju da ga izbjegavaju, neki mu se ne raduju pretjerano kad ga sretnu, a njegov ugled slikara s vremenom kao da korodira.  

I on sam je izgubio sina Kenđija u ratu, ali je njegov lik u romanu slabo prisutan. Stiče se utisak kao da ni on sam ne žali za njim, da li zato što ga potiskuje ili što je prebolio njegov gubitak - nije baš najjasnije. Upravo jedan takav odlomak u kojem se pominje njegov sin na zanimljiv način predstavlja sve ono o čemu je riječ u ovom romanu. On ovdje razgovara sa svojim zetom pa kaže: 

"'Kenđi, kao i mnogi drugi, poginuo je hrabro.'

Nakratko, moj zet me je netremice gledao lica ukočena i bez izraza; on to čini s vremena na vreme, na šta se nikada nisam sasvim navikao. Bez sumnje je Suićijev pogled potpuno bezazlen, ali možda zahvaljujući njegovom snažnom fizičkom izgledu i veoma zastrašujućim crtama lica, lako se može protumačiti kao preteći ili prekoran.

'Čini mi se da nema kraja hrabrim smrtima', reče on najzad. 'Pola moje generacije iz gimnazije umrlo je hrabrom smrću. Svi su se zalagali za glupave ciljeve, a da o tome nikada do kraja nisu saznali. Znate li, oče, šta me zaista ljudi?'

'Šta, Suići?'

'Oni koji su poslali sve slične Kenđiju da poginu hrabrom smrću, gde su oni danas? Oni nastavljaju da žive svoje živote gotovo isto kao ranije. Mnogi od njih su postali još uspešniji, jer se ponašaju tako dobro pred Amerikancima, a baš oni su nas doveli do katastrofe. No, ipak, takve kao Kenđi moramo žaliti. I to je ono što me dovodi do gneva. Odvažni mladi ljudi ginu za glupave ciljeve, a pravi krivci se još nalaze među nama. Boje se da pokažu kakvi su u stvari, da priznaju svoju odgovornost.' Uveren sam da je baš tada, okrenuvši se opet ka mraku napolju, rekao: 'Po mom mišljenju, to je najveći mogući kukavičluk."

Ovaj roman isto tako govori i o generacijskim sukobima u tradicionalnom japanskom društvu koje, kao i svako tradicionalno društvo na ovom svijetu, počiva na neupitnom poštovanju starijih autoriteta, ali u kojem isto tako progres zahtijeva konstantno preispitivanje tih istih autoriteta.

knjiga, kazuki išimuro, mondo klub knjige Foto: Dereta/Promo

Masuđi Ono hoće da postane slikar, ali mu otac to brani. Nakon što on ipak posveti život tom putu prvo čini prekid sa jednim, a onda sa drugim učiteljem, da bi doživio da od njega isto tako odustaju neki njegovi poštovaoci i sljedbenici, ali i da članovi porodice dovode u pitanje njegovo viđenje svijeta. Na kraju, i on sam priznaje sopstvene greške ne samo zato da svojoj ćerki obezbijedi dobru udaju već zato što iskreno shvata da ono što je u jednom trenutku bilo opšteprihvaćeno kao pozitivna vrijednost u drugom trenutku može biti jedan od uzroka nacionalne propasti.

Htio bih ovdje na trenutak da se poslužim viđenjem Gordane B. Todorović, prevoditeljice ovog romana, koja je u pogovoru napisala sljedeće:

"Iz Onoovih razmišljanja jasno se uobličava saznanje da se ne samo u sadašnjim, njemu tuđim okolnostima, nego i u sećanjima na prošlost, proverene tradicionalne japanske vrednosti – poštovanje i poslušnost prema starijem učitelju – mogu sasvim izopačiti i zloupotrebiti. U vreme učenja, dok je slikao prizore razonode i ljubavi u treperavom svetu, stvarnost života i politika ili rat izgledali su udaljeno i neodređeno, te su ga tako shvaćeni, mogli navesti da svojoj naciji posluži na pogrešan način."

Stil Kazua Išigura je teško definisati, ali je činjenica da se radi o jako prefinjenom i uglađenom postupku, bez sklonosti ka teškim riječima, kompleksnim rečenicama, narativnim obratima i uopšte iznenađenjima bilo kakve vrste. Njegovo pisanje predstavlja život u malom: gomilu usputnih refleksija na pozadini sačinjenoj od svakodnevnih događaja i upravo se u toj kombinaciji krije tajna njegovog narativnog postupka. On ne srlja sa zaključcima, ne pojavljuje se kao neko ko opisuje do najsitnijih detalja baš sve psihološke postupke svojih junaka, ne opravdava ih i ne osuđuje ih, on jednostavno ostavlja čitaocu da odradi taj dio posla i u kontekstu svih onih stvaralaca koji prosto trče da ti nametnu sopstveno viđenje svijeta ovakav narativni postupak je za svaku pohvalu.

Ali sve vrijeme ja se ustežem da kažem naglas ono što mi leži na duši kad je riječ o ovoj knjizi, a to stane u tri riječi: nije me oduševila. Sjećam se, kad sam završio s čitanjem „Jude“ Amosa Oza nisam mogao dočekati da se dohvatim računara kako bih oduševljeno napisao par strana preporuke. Ovdje to nije bio slučaj. Da li zato što nije ni pisana da oduševi čovjeka na prvu ili zato što sam ja imao prevelika očekivanja – ni sam ne znam.

mondo klub knjige s Borisom Maksimovićem Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba

Ali je ostao nekakav osjećaj nedorečenosti nakon čitanja. Moguće je, i to kažem bez trunke ironije, da ja nisam dorastao ovoj knjizi. Ima tih knjiga čiju vrijednost čovjek shvati tek s godinama. Zadnjih mjeseci sam dosta vremena proveo u razgovaru sa bibliotekarkama koje su mi rekle da se s godinama ljudi sve više vraćaju klasicima. Da li će ova knjiga postati klasik, ja to ne znam, ali vjerujem da i ona ima nešto slično u sebi i da ću imati sasvim drugačiji sud o njoj kad je pročitam za par godina. Ali sada, u ovom konkretnom trenutku, ne mogu da otjeram neki osjećaj razočaranosti.

Pa zašto se onda, dođavola, toliko bojiš da to kažeš naglas, opet bi mogao da me pita neko od mojih par čitalaca. Zato što se strašno bojim da ću tako nekoga ko je naprosto rođen za ovu knjigu odvratiti od nje, a to nikako ne bih želio. I zato, ako ste zainteresovani za Išigura nemojte, ko boga vas molim, donositi sud samo na osnovu ovog prikaza već prošetajte do najbliže biblioteke i potražite neku od njegovih knjiga. Pa i ako se razočarate, ni to neće biti nikakav gubitak, jer vrijeme uloženo u knjigu nikada nije bačeno.

Boris Maksimović, književnik, izdavač i urednik časopisa "Talas"

Ostale vijesti