Sjenke nad tribunalom

Zašto griješe oni koji tvrde da Haški sud nije ispunio svrhu svog postojanja.

Sjenke nad tribunalom Foto: MONDO/Vedran Ševčuk

Haški tribunal nije doprinio pomirenju, nije dijelio pravdu, već nepravdu, nije dokazao šta je istina i generalno nije ispunio svrhu svog postojanja.

Ovakve komentare ovih dana daju zvaničnici i stručnjaci iz Srpske povodom završetka rada Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju. I uopšte nisu u pravu.

Predsjednik Tribunala Karmel Ađijus, sudija u čijoj je sudnici Slobodan Praljak popio otrov, reče juče da je taj čin postao kontraproduktivan jer do tada, od ukupno sedam milijardi ljudi na svijetu, njih oko 6,5 milijardi nije imalo pojma ko je Praljak, niti da je osuđen za ratne zločine, ali da sada svi to znaju kao što znaju u šta su sve bili upleteni bosanski Hrvati, bilo kao vojnici, bilo kao političari. Ispada da je Ađijus, na kraju krajeva, zadovoljan što se to zbilo jer istina neće ostati sakrivena.

Proteklih sedmica gledali smo “Senke nad Balkanom”, odličnu seriju Dragana Bjelogrlića u kojoj su scenaristi iskombinivali istorijske činjenice i ličnosti sa fikcijom što je metoda koja u kinematografiji u cijelom svijetu dobro prolazi, a očigledno se lijepo pozicionirala i kod Srba. Osim što je srušila neke stereotipe o srpskoj kinematografiji možda i najveći dobitak ove serije jeste što je Srbe na indirektan način ponovo zainteresovala za vlastitu istoriju probudivši želju za istraživanjem koja je godinama suzbijana forsiranjem raznih rijaliti sadržaja i romantičnih filmskih i serijskih uradaka po televizijama.

Serija je dakle vratila fokus na neke važne ličnosti iz naše istorije pa ovih dana, ako ne u knjigama, njeni gledaoci bar na Guglu traže da li je general Petar Živković stvarno bio gej, da li je poremećene pameti bio kralj Aleksandar, a ne princ Đorđe, da li je major Voja Tankosić bio junak ili siledžija, ili oboje, da li je prostituka Mara istorijska ličnost i tako dalje… Kako Gugl može da otkrije svašta, a što je još bitnije, može one koje to zanima i da uputi na neke važne knjige, može se reći da istorijska fikcija, simbolika, zaplet i rasplet u “Senkama” ispunjavaju svrhu svog postojanja.

Tom logikom rukovodio se i Ađijus. Kada su vidjeli kako Praljak ispija sadržinu one bočice u direktnom televizijskom prenosu, na Gugl su, jasno je, pohrlili silni građani Australije, Indonezije, Farskih Ostrva, Gvatemale, Burundija i Paragvaja da provjere ko je Praljak, šta je Herceg-Bosna, šta je, na kraju krajeva, Bosna i gdje se to nalazi na karti i šta je, do đavola, Haški tribunal u kojem oni kojima se sudi izvršavaju samoubistva u direktnom prenosu pred milionskim auditorijumom. I u pravu je Ađijus s tim da tu postoji jedna mala zamka jer bogatstvo sadržaja na Guglu građane Australije, Indonezije, Farskih Ostrva, Gvatemale i Burundija može, ako imaju dovoljno širine, da dovede i do nekih drugih informacija osim onih o zločinima u koje su bili upleteni bosanski Hrvati, bilo kao vojnici, bilo kao političari. Kao što, recimo, istraživanje biografija Petra Živkovića i Voje Tankosića može da rasvijetli njihovu ulogu u Majskom prevratu, Prvom svjetskom ratu i navede istraživača da se pomnije posveti zlatnom dobu srpske istorije između ta dva događaja, tako i dublje zadiranje u ono što je radio Haški tribunal može da razbije sve iluzije rečene tokom ceremonije zatvaranja ovog suda. Ili je i to zamka?

Sa nekoliko klikova može se doći do informacije da je isti taj Ađijus, zajedno sa Faustom Pokarom bio protiv oslobađanja Ante Gotovine i Mladena Markača, a da su ih preglasali Teodor Meron, Patrik Robinson i Mehmet Gunej, da je Naser Orić u drugostepenom postupku takođe oslobođen preglasavanjem u sudskom vijeću ili da je Ramuš Haradinaj oslobođen uz tek jedno djelimično izdvojeno mišljenje Patrika Robinsona. Pronaći će i da je Haški sud Srbe osudio na više od 1000 godina zatvora, Hrvate na 183, Bošnjake na 41,5, a Albance na 13.

A onda će ga dalje istraživanje odvesti do, na primjer, podataka o broju žrtava rata u BiH pa će doći do zaključka da su dvije trećine stradalih bili Bošnjaci, a jedna četvrtina Srbi pa neće moći da zaključi ništa drugo nego da su Srbi pobili i Srbe pa su zato osuđeni na toliko godina zatvora jer prosječan stanovnik Australije, Indonezije, Farskih Ostrva, Gvatemale, Burundija i Paragvaja nema potrebu da se dublje bavi balkanskim budalaštinama i uzeće podatke iz Haga zdravo za gotovo. Možda će mu tek donekle biti nejasno što je u različitim presudama o Srebrenici naveden različit broj žrtava, ali opravdaće to štamparskom greškom, nedostakom valjane dokumentacije, djelovanjem HAARP sistema ili već nečim drugim…

I zato nisu u pravu oni koji tvrde da Haški tribunal nije ispunio svoju ulogu jer nije dokazao istinu i doveo do pomirenja.

Nisu u pravu jer to i nije bila njegova misija.

Čak, naprotiv, ovaj sud je uspješno obavio svoj posao jer je nezainteresovanom građaninu Australije, Indonezija, Farskih Ostrva, Gvatemale, Burundija i Paragvaja koji je nakon što se Praljak ubio izašao na Gugl, kroz presude prikazao da su u Bosni i bivšoj Jugoslaviji sve probleme napravili Srbi koji su, valjda iz obijesti i prevelike količine mržnje, ubijali čak i jedni druge. Prikazao im je građanski rat kao agresiju označivši jedan narod kao jedinu žrtvu.

Ispunio je svoju ulogu i jer je na unutrašnjem planu ostavio i više nego dovoljno posljedica da rat koji smo u prvoj polovini devedesetih vodili puškama, 22 godine nakon njegovog završetka i dalje vodimo verbalno i putem komentara na internetu. Ostavio je dovoljno prostora za sipanje poremećenih teza o potrebi srpske katarze, genocidnoj tvorevini, zločinačkoj agresiji, krvolocima i koljačima… Da je zadatak haške nakarade od suda bio pomirenje, ne bi Atif Dudaković i Naser Orić danas bili vojni analitičari, ne bi Ante Gotovina lovio ribu na zadarskom primorju, niti bi Ramuš Haradinaj bio tzv. kosovski premijer.

I zato je bespredmetno plasirati floskule da Hag nije ispunio svoju svrhu. Kasno je danas za takva tumačenja, ali možda ne bude za 50 ili 100 godina. Do nekih novih “senki”.