MONDO klub knjige: Tajna istorija 20. veka

Autor:

U okviru Mondovog kluba knjige danas pričamo o knjizi „Tajna istorija 20. veka: Memoari špijuna u periodu od 1945. do 1989.“, koju je priredio je Ivonik Denoel, istoričar, izdavač i obavještajni stručnjak.

0
A- A A+

Prije godinu dana imao sam promociju svoje zbirke putopisa u Novom Sadu i to je bila divna prilika da zarađene pare odmah idući dan potrošim na neke druge knjige. Drugarica Katarina Kostić, koja je organizovala tu promociju i koja vodi sjajni knjiški blog Prerazmišljavanje, predložila mi je da odemo u Lemijevu knjižaru, jedno mjesto koje mirne duše može da nosi epitet kultnog u svijetu novosadskih ljubitelja knjiga. Lemijeva knjižara se nalazi u Ulici Alekse Šantića, a ako pogledate na kartu vidjećete da su odmah uz nju Tolstojeva, Šekspirova i Puškinova. Otprilike kao kad bi u Banjaluci neko otvorio knjižaru tamo negdje na raskrsnici kod Muzičke škole. Zar to ne bi bilo jedno sjajno mjesto? Ta zamišljena knjižara bi se nalazila na raskršću ulica Ive Andrića, Jovana Dučića i Branka Radičevića i bila bi praktično osuđena na uspjeh, bar u mojoj glavi.

No da se mi vratimo na temu.

Razlozi su uvijek lični i niski

Bunarajući po Lemijevoj antikvarnici, pored svih ostalih divnih i bizarnih knjiga o kojima ovdje neću pričati, nabasao sam na jednu nazvanu „Tajna istorija 20. veka“, koju je objavila sjajna izdavačka kuća Clio. Podnaslov knjige je „Memoari špijuna u periodu od 1945- do 1989.“ Priredio ju je Ivonik Denoel, istoričar, izdavač i obavještajni stručnjak, a prevodilac sa francuskog je Ivana Aranđelović.

Ta knjiga je strpljivo čekala godinu dana da je uzmem u ruke, a onda me je naprosto išamarala koliko je dobra. Ubijeđen sam da na svijetu ne postoji osoba koju nimalo ne intrigira svijet tajnih službi kao što sam ubijeđen da ne postoji muškarac koji nije bar jednom razmišljao kako bi bilo lijepo imati supermoć da se učiniš nevidljivim i da se nađeš u prostoriji sa ženama dok pričaju o seksu. Jer poenta je ista. Sve nas privlači ono što ljudi rade ili govore kad misle da ih niko drugi ne sluša i ne gleda. Svi mi želimo informacije do kojih nije lako doći.

Kad je riječ o knjigama koje se bave špijunskom tematikom prvo i osnovno pitanje treba da bude: „Zašto da čitam baš ovu knjigu i šta je razlikuje od svih ostalih napisanih na tu temu od kojih su mnoge, ruku na srce, senzacionalističko smeće?“ Dobro, možda treba formulisati na kraći način, ali razumijete poentu.

Prvo i prvo, ono zbog čega treba ovu knjigu uzeti u razmatranje jeste to što poslu obavještajnog rada prilazi bez senzacionalizma i aure mističnosti. Te dvije stvari obično prate sve što je u vezi sa svijetom tajnih službi, ali istina je često radikalno drugačija. Kako se kaže na jednom mjestu u knjizi, 90% zasposlenih u obavještajnim agencijama nikada za vrijeme svog radnog vijeka ne napuštaju kancelariju da bi izašli na teren, a i oni koji imaju to u opisu posla obično ne nose naoružanje. Naoružani su samo oni na krajnje osjetljivim zadacima i to obično u neprijateljskim zemljama visokog rizika. E od tog malog procenta ljudi nastaje 99% popularnih filmova.

Ovaj knjiga je kolaž određenih odlomaka iz memoara ljudi koji su vodili obavještajne službe kako zapadnih tako i komunističkih zemalja ili su u njima zauzimali veoma odgovorne pozicije. Dakle, nisu je pisali ljudi sa strane, novinari, „objektivni posmatrači“ i istraživači, već direktni učesnici u događajima o kojima je riječ. Naravno, prije svakog poglavlja stoji uvod priređivača Ivonika Denoela u kojem on govori o kontekstu situacije o kojoj je riječ, o kredibilnosti izvora, o mogućim drugačijim tumačenjima redova koji će da uslijede tako da čitalac uvijek ima širu sliku pred sobom.

Meni lično knjiga je bila interesantna iz čitavog niza razloga, ali kao što kaže jedan od likova u sjajnoj hrvatskoj seriji „Novine“: „Razlozi su uvijek lični i niski.“ Ja lično sam veoma opsjednut istorijom Hladnog rata, Pokreta nesvrstanih, blokovskim sukobima, periodom dekolonizacije Afrike, a posebno tim manje poznatim (obavještajnim) dijelom koji sve više i više isplivava na površinu kako vrijeme prolazi. I sva tematika s tim u vezi me beskrajno oduševljava. Recimo, bio sam oduševljen kad sam u knjizi saznao za bliskost Čaušeskua i Jasera Arafata i njihovih tajnih službi.

Nije Čaušesku bio toliko propalestinski orijentisan koliko je bio antisemita i mrzio Izrael. Da stvar bude još gora, istovremeno je želio da on bude taj koji će pomiriti Izraelce i Palestince. Aktivno je radio na tome da održi mirovnu konferenciju gdje će doći do istorijskog pomirenja ove dvije zaraćene strane. Htio je, prosto rečeno, da se zlatnim slovima upiše u istoriju kao jedan od najvećih mirotvoraca koje je ovaj svijet ikada vidio. Onda je saznao da američki predsjednik Džimi Karter ima isti plan i pokušao da ga na svoj način sabotira. Tražio je da se PLO, Palestinska oslobodilačka organizacija, transformiše u neku vrstu palestinske vlade u egzilu kako bi dobili dodatni legitimitet, ali su oni to odbili.

Jednostavno, preče im je bilo uništenje Izraela nego postepeno stvaranje Palestine. Na jednom mjestu u knjizi jedan od Arafatovih najbližih ljudi ovako odgovara Čaušeskuovom izaslaniku na iznijetu ponudu: „Svi znamo da drug Čaušesku ne traži od nas da pravimo kompromise. Mi znamo kakva osećanja gaji prema Izraelu. Poznato nam je da su u Rumuniji Jevreji oterani sa svih važnih zvaničnih pozicija. Shvatamo da on od nas očekuje samo gest koji će preokrenuti javno mnjenje, nešto što će mu omogućiti da blagotvorno utiče na predsednika Kartera. Ali mi jednostavno ne možemo da, od danas do sutra, našu revoluciju transformišemo u birokratiju.“

Što bi rekli Ameri, the rest is history. Sporazumom iz Kemp Dejvida Egipat i Izrael su sklopili mir, Anvar al Sadat i Menahem Begin su podijelili Nobelovu nagradu za mir, Džimi Karter je u istoriju otišao kao mirotvorac, a šta je bilo sa Čaušeskuom to bar znamo svi.

Dok čita ove i ovakve odlomke shvati čovjek da je obavještajni rad, koliko god to čudno i svakodnevno zvučalo, na kraju krajeva ipak svojevrsna birokratija pod kontrolom neke druge birokratije, a to baš nije ni pretjerano romantično, a ni uzbudljivo, kako smo navikli iz knjiga i filmova.

Šta  još može da se sazna iz knjige? Navešću samo neke od naslova kako biste vidjeli koliko širok spektar tema ona zapravo pokriva. „Kad lovac na krtice vodi istragu protiv sama sebe“ (o Kimu Filbiju, jednom od najpoznatijih sovjetskih špijuna unutar britanske obavještajne službe), „Kad je KGB podrivao francusku tajnu službu“, „Kada su britanske službe špijunirale De Gola“, „Istinita priča špijuna infiltriranog u okruženje Vilija Branta“, „Kad je Mosad lažnog SS oficira postavio u visoko egipatsko društvo“, „Kako je CIA postavila Nasera na čelo egipatske države“, „Doušnici vijetnamskog rata“, „Kada je CIA preko ISI-ja naoružavala gospodare rata u Avganistanu“, „Kada su SAD ignorisale izazove koje je nosio islamski terorizam“, itd.

Posebno zanimljivo je bilo i čitati redove Markusa Volfa, kako sam autor kaže, legendu obavještajnog rada iz perioda Hladnog rata i čovjeka koji je bio šef spoljne obavještajne službe Istočne Njemačke. On je u najbliže okruženje Vilija Branta, zapadnonjemačkog kancelara, uspio da stavi Gintera Gijoma, sopstvenu krticu. Ali ono što me najviše oduševilo u ovim njegovim redovima nije opis konkretnih operacija kako se Gijom infiltrirao do samog političkog vrha Njemačke, već s kolikim poštovanjem Volf priča o Brantu i koliko na neki svoj način žali što je upravo njegov rad, koji je obavljao s maksimalnom efikasnošću i posvećenošću, doveo do pada jednog od najboljih političara koje su Njemačka, a i cijela Evropa ikada imali. 

Ovu knjigu ne treba da čitaju oni koji vjeruju u svemoć tajnih službi jer će se razočarati.

Nevjerovatno je bilo i čitati o tome kako je CIA pomogla u svrgavanju egipatske monarhije i na vlast dovela Gamala Abdela Nasera pogotovo u svjetlu kasnijih događaja kada se ispostavilo da on nije baš marioneta, već je nacionalizovao Suecki kanal i time zabio trn u oko zapadnim vladama koje su, naravno, polagale pravo na taj dio Egipta. I kako onda čovjek da se ne oduševlja ovakvim pričama?!

Ovu knjigu ne treba da čitaju oni koji vjeruju u svemoć tajnih službi jer će se razočarati. U knjizi je nabrojano mnogo primjera kada su neke obavještajne agencije došle u posjed određenih saznanja i informisale svoje nadređene nosioce političkih funkcija, ali im ovi jednostavno – nisu vjerovali. Tu je naveden primjer kada je britanska obavještajna služba krajem pedesetih godina pokušavala da slomi kiparski pokret otpora koji je vodio pukovnik Grivas. Preko 40.000 britanskih vojnika nije uspijevalo da pobijedi par stotina Grivasovih gerilaca, ali MI5 je mislio da može da riješi taj problem i da neutrališe Grivasa i sami tim oslabi i arhiepiskopa Makariosa, političkog vođu kiparskih Grka i našeg velikog nesvrstanog prijatelja. I što je najgore, skoro da su uspjeli u tome. Ovaj dio knjige sam zaista čitao kao najnapetiji špijunski roman, iako se tu ne radi o fikciji već o situaciji kad je život daleko nadmašuje umjetnost.

Ovo poglavlje je jedno od onih koje treba da se ekranizuje bez suvišnih intervencija. Kombinacijom prisluškivanja i intenzivnog rada na terenu britanski obavještajci uspjeli su da pobliže odrede sela gdje su se Grivas i njegovi gerilci skrivali, ali je Kolonijalna kancelarija (Colonial office) odlučila da naprasno prekine tu tzv. „Operaciju Sunshine“, organizuje neku konferenciju u Lankaster Hausu i tako sopstvenim obavještajcima izvuče tlo pod nogama, a Grivasu da mogućnost da se reorganizuje i na kraju da se zajedno sa ostalim snagama izbori za nezavisnost ostrva od britanske vlasti.

Nije Čaušesku bio toliko propalestinski orijentisan koliko je bio antisemita i mrzio Izrael.

Dok čita ove i ovakve odlomke shvati čovjek da je obavještajni rad, koliko god to čudno i svakodnevno zvučalo,  na kraju krajeva ipak svojevrsna birokratija pod kontrolom neke druge birokratije, a to baš nije ni pretjerano romantično, a ni uzbudljivo, kako smo navikli iz knjiga i filmova. Bar je tako nekad bilo. Kako danas izgleda špijunaža možemo da naslutimo gledajući intervjue i filmove sa Snoudenom, ali malo je teško razmišljati o tome jer ćemo u konačnici shvatiti da smo svi mi pod mnogo većim i detaljnijim nadzorom nego što su bili građani Istočne Njemačke pod Štazijem. Ali o tome neki drugi put.

Boris Maksimović za Mondo.ba

Ostale vijesti