Na televiziji Ceca i stari se sjeća ratnih vremena

Godina u čijoj smo prvoj polovini imali, ispostavilo se, fingirano jedinstvo srpskog političkog faktora u BiH, završena je uz nikad dublje podjele na patriote i izdajnike na najvišem nivou.

Na televiziji Ceca i stari se sjeća ratnih vremena Foto: MONDO/Vedran Ševčuk

Kao svojevrsni začin kroz dio medija ispromovisan je i sukob partijskih podmladaka uz upotrebu najnižih strasti i najprimitivnijih mogućih konstrukcija.

Republika Srpska spremno je ušla u 2018. godinu u kojoj će svi društveni procesi biti podređeni izbornoj kampanji i izborima, a nadolazeći partijski aktivisti ostaće vjerne replike starijih stranačkih lidera. I zato griješe oni koji tvrde da su ovi izbori presudni ili istorijski jer nisu, a nisu zato što će glavni akteri i na njima biti uglavnom ista lica koja su tu decenijama i koja uglavnom nisu sposobna da promijene tokove ni sadašnjosti, ni budućnosti.

Deset mjeseci ranije sasvim je jasno da će izlaznost na te izbore biti na sličnom nivou kao ranije. To znači da je prilika za dramatičan razvoj demokratske svijesti, dijaloga i pozitivnog ambijenta, koja je stvorena tako što je jedan blok u Srpskoj zauzeo vlast u Sarajevu, a drugi ostao na pozicijama u Banjaluci, propuštena. Čak naprotiv, svaki poziv na jedinstvo, dijalog, razumijevanje i nadogradnju označavan je kao destruktivan, stranački, interesni.

Umjesto da konflikt dva bloka izrodi kvalitetne ideje, da jačamo vlastiti identitet, odgovornost prema Republici i narodu, bavili smo se trivijalnostima, niskim udarcima, podmetanjima i petljanjem. U takvoj atmosferi nemoguće je očekivati da se u politički život, bar kroz izlazak na izbore, aktivnije uključe oni koji dosada nisu izlazili na birališta. Rezultate izbora će, sasvim je jasno, ponovo prelomiti partijske armije i bolja infrastruktura, a, takođe je jasno koji blok po tom pitanju trenutno bolje stoji. Ko to ne vidi, politički je nepismen. Ko mrzi i omalovažava onog ko to vidi, bezobrazan je.

Slučaj prevoza srpske državne pjevačice Svetlane Cece Ražnatović državnim helikopterom na nastup za doček nove godine u Banjaluci gdje se za upad moralo platiti između 100 i 300 evra, neplanirano je postao paradigma tog stanja. Neoprezni Cecin selfi na površinu je izbacio sav politički rijaliti u Srpskoj, turbo-bahatost vlasti i stihiju na kojoj djeluje opozicija. Ražnatovićeva se ovih dana ponaša u skladu sa naslovom svog posljednjeg muzičkog uratka „Lažov notorni“, vlast u Srpskoj izgleda više voli onu „Noćas kuća časti“, dok opozicija najviše liči na „Rasulo“.

Slučaj „HelikoCeca“ privukao je mnogo više pažnje javnosti nego akcize, presuda Sejdić-Finci ili mehanizam koordinacije što je očekivano jer je Ceca opipljiva, a ove ostale stvari su više neka imaginacija, nepoznanica. Iako vožnja helikopterom ne košta ni približno kao neke druge malverzacije u ovoj zemlji, taj emotivni momenat kod naroda koji voli da sluša ovu pjevačicu razlog je što priča o selfiju iz helikoptera nije prestala ni peti dan nakon što se dogodila. I stoga su nebitne priče o tome da li je let koštao 800 ili 840 maraka i da li će to biti plaćeno iz džepa građana. Ključno je nešto drugo. Ključno je da ovdje postoje oni koji smatraju da je ono što je državno samo i isključivo njihovo, i da imaju pravo da to koriste kako i kada im se prohtije, nebitno da li je to službeni automobil, avion, helikopter ili možda Dan Republike.

Poražavajuće je ovih dana slušati i čitati komentare, pretežno omladine, koja se, da li po društvenim mrežama ili u direktnom kontaktu, gnuša proslave Dana Republike, nalazi mane Banjaluci okićenoj u zastave, pronalaze greške na bilbordima ili koristi mnogo teže izraze i poređenja. Poražavajuće je to za one koji ne čine ništa da pokažu kako nisu uzurpirali i privatizovali ni državne automobile, ni helikoptere, ni državni praznik, pa ni samu državu. Čak, naprotiv, čine sve da običnom puku zgade osjećaj pripadnosti Republici i narodu, obesmisle identitet, razore unutrašnji duh, a događaje poput obilježavanja Dana Republike pretvaraju u moranje, pritisak, igrokaz, obavezu. A mnogo je više poražavajuće za one koji dan nastanka Srpske smatraju najvažnijim simbolom našeg identiteta, znakom našeg postojanja i opstanka, potvrdom da smo preživjeli kada su htjeli da nas skrajnu, majoriziraju, unište. Poražavajuće je što danas živimo u strahu razapeti između tih uzurpatora i raznih „slobodoumnih“ likova kojima je vrhunski intelektualni domet upotreba riječi fašizam i fašisti i svih mogućih njihovih varijacija u javnom prostoru.

„Danas svako zna da je glava samo jedna, danas svako zna pred kim pasti na koljena“, stih je napisan o nekom drugom Danu Republike koji je dramatično primjenjiv i na današnju situaciju u Srpskoj. Preciznije, primjenjiva je gotovo cijela pjesma, jer ne radi ni grijanje, samo stari se sjećaju ratnih vremena, a i čeka se pasoš da se ode van. Tek, razlika je u tome što na televiziji nije Lepa Brena, nego Ceca. A logorske vatre u daljini gore…