Standard se posljednjih godina u BiH ne mijenja mnogo, a i kad se mijenja, postaje - lošiji. Uprkos tome, masovni protesti građana izostaju. I dok mnogi po mrežama zavide Rumunima, istražili smo da li će građani BiH ikada izaći na ulice.
I dok traju protesti u Rumuniji gdje se već danima okuplja na desetine hiljada ljudi nezadovoljnih zakonima koji je usvojio tamošnji parlament, dio javnosti u BiH, najviše po društvenim mrežama, pita se da li je građanima BiH toliko dobro pa u zemlji vlada potpuni mir kao da nemamo nikakvih problema. Povremeno se događaju manja okupljanja , ali vlasti na svim nivoima ih očigledno ne shvataju ozbiljno.
Je li neko javio Visokom tužilačkom savjetu da od njih zavisi da li bi se ovo nekada moglo desiti i kod nas? pic.twitter.com/E97cTetlPJ
— Sasa Trivic (@TrivicSasa) 21. јануар 2018.
Pitanje je da li bi vlastodršce uzdrmali i masovniji protesti jer naznake intenzivnijeg iskazivanja nezadovoljstva u proteklih nekoliko godina nisu donijeli rezultate. Podsjećamo na proteste za očuvanje tzv. "Picinog parka" u Banjaluci, demonstracije u vezi sa zakonom o JMBG u Sarajevu ili seriju protesta u Federaciji BiH početkom 2014. godine.
Jedan od aktivista u borbi za "Picin park", Tihomir Dakić kaže da je osnovni problem našeg društva u cjelini sebičnost i podjele u društvu. Problem je u tome, tvrdi on, što se i oni koji imaju ekonomsku stabilnost ne bore za bolju budućnost svoje djece.
“U BiH postoji jako puno političkih organizacija, vjerskih organizacija, organizacija sa jačim etno-nacionalnim karakterom, medija i dosta institucija koji svaki dan rade na podjelama u ovom društvu. Dnevno ljude dijele na etnije, vjernike i nevjernike, po vjeroispovijestima, na one koji pripadaju političkim partijama i one koji ne pripadaju. Tu su još desetine drugih podjela. Do svakog pojedinca je da li će ga neko uspjeti „zavaditi“ sa drugima”, kaže Dakić za Mondo.
Dodatni problem je, kaže Dakić, što, na primjer, u Banjaluci živi jako malo ekonomski nezavisnih i politički slobodnih građana.
“I to je veoma važno. Osim onih iz javnog sektora kojima je plata redovna i veća, i koji su uposleni “preko partije”, imate privatni sektor koji takođe dobrim dijelom zavisi od istih. Pitanje za sve one u javnom sektoru, koji su ekonomski stabilni, je zašto se ne bore za bolje sutra njihove i naše djece”, kaže Dakić.
Poručuje da nije u pitanju nikakva letagrija, već najobičnija i jednostavna sebičnost.
“Sebičnost koja izjeda svaku poru ovog kvazi izgrađenog društva. Kada budu kasnile tri zadnje plate u javnom sektoru, onda će se svi početi da bune, jer kredite treba vraćati, ali treba i nastaviti da se ide na more i skijanje. Drugo je pitanje da li će vlast to dozvoliti da se desi jer su svjesni da bi to mogao da bude okidač", zaključuje Dakić.
Ističe da građani moraju više vremena provoditi čitajući o svojim pravima i organizovati se, a tek onda će se, po njegovom mišljenju, stvarati veća kritična masa svjesnih građana koji znaju šta žele.
Sličnog mišljenja je i Stefan Blagić, predsjednik Restarta, udruženja mladih iz Banjaluke koji tvrdi da će ljudi na masovni protest izaći jedino kada država više ne bude mogla izmirivati svoje obaveze prema budžetskim korisnicima.
“Tek tada će postojati uslovi da se stvori neka kritična masa koja će izaći na ulicu. Do tada, mislim da se masovniji protesti neće desiti iz nekoliko razloga. Ljudi su u strahu da uopšte izađu da budu viđeni na ulicama i da kažu bilo šta što ne ide u prilog vlasti, zatim većina se odlučuje na onaj lakši korak, a to je odlazak iz zemlje, a ne borba za svoja prava unutar svoje zemlje", kaže za Mondo predsjednik Restarta.
Blagić ističe da je to razočaravajuće te da u našoj zemlji više ne postoji kritična masa upravo zbog toga što je veliki broj ljudi napustio BiH.
NAROD PUN STRAHA, FALI NAM INICIJATIVE
Jedan od masovnijih protesta u Banjaluci bio je i onaj koji je organizovala opozicija 2016. godine, ali su tada vlasti odgovorile organizacijom kontramitinga istog dana.
Bez obzira na sve, Draško Stanivuković, odbornik u Skupštini Grada Banjaluka smatra da je opozicija ta koja treba da pokrene stvari sa mrtve tačke. Stanivuković kaže da je, iako su prošle godine imali nekoliko manjih okupljanja, pa i jedno malo veće, to sve minorno i beznačajno kad se osvrnemo na stanje u kojem se živi.
“Na sva manja okupljanja koja smo imali, Vlada ništa ne odgovori. To dosta psihološki djeluje na ljude, tako da su mišljenja da ništa neće postići ako izađu na ulicu. Imamo sad ovu situaciju sa majkama. Već četiri puta smo izlazili na manja okupljanja i ništa se nije desilo. To dosta utiče na motivaciju”, kaže Stanivuković.
Dodaje da građanima generalno nedostaje incijativa, pokretač.
“Kada bi malo veće političke figure iz redova opozicije jednostavno narod pozvale svojim autoritetom tad bi se neke stvari mogle desiti. Narod ne izlazi na ulice jer se jedan dio boji za gubitak posla, drugi se boji da neće ni dobiti koji mu je obećan, a koji najčešće nikad ni ne dobije. Narod je u strahu, ne vjeruje i velika je apatija. Ja vjerujem da se promjena tog mentaliteta može desiti, samo je potrebna neka emocija”, kaže naš sagovornik.
SVI ZABRINUTI SAMO ZA SEBE
Kao veliki problem aktivisti ističu i to što građani ne podržavaju jedni druge.
“Problem je što ljudi, na primjer neće da izađu da podrže ove majke, jer se to njih ne tiče, ali kada dođe na red neki njihov problem ta ista majka neće doći podržati njih. Ako je neko danas student treba podržati penzionere jer će i on jednog dana biti penzioner”, kaže Stanivuković za Mondo.
Građani Rumunije, Bukurešta...je l možete da dođete da održite i ovde proteste, da nam pokažete kako se to radi...jer smo mi nesposobni... pic.twitter.com/kPZ0wMTfQk
— sms (@stanisasms) 20. јануар 2018.
Dodaje da svijest naših ljudi nije u toj fazi da se udružujemo.
“Ljudi se boje da ne izgube i ono malo što su stekli borbom, oni koji nemaju ništa boje se da će biti viđeni na ulici pa će snositi posljedice toga. Svi su zabrinuti samo za sebe i ne vide širu sliku. Jedan dio krivice je do naroda, ali veći dio je do opozicije koju je narod izabrao a nije u stanju da nađe žicu tom istom narodu”, kaže Stanivuković.
Da su mnogi digli ruke od borbe pokazuje činjenica da ni u Federaciji BiH masovnih protesta od onih 2013. za JMBG I 2014. kada je gorjela zgrada Vlade Kantona Sarajevo nije bilo. Oni koji su tada predvodili proteste danas to više ne žele, a većina ih čak odbija da govori za medije.