SDS-ov "dogovor" iz svlačionice

Postoje situacije kada je potrebno zahvaliti nebesima jer je izmišljen internet ili opcija “premotavanja” pojedinih kanala unazad, pa “TV freakovi” mogu naknadno pogledati i ono što su propustili u realnom vremenu.

SDS-ov "dogovor" iz svlačionice Foto: MONDO/Vedran Ševčuk

Jedna od takvih dogodila se u ponedjeljak kada su se poklopili košarkaška utakmica između Crvene zvezde i Partizana koju su nekad zvali vječiti derbi i ukršteni TV duel Dragana Mektića i Dragana Lukača koji danas zovu vječiti policijski derbi.

Kako košarka očekivano nije bila pretjerano dramatična, bilo je prostora da  se koordinisanim pokretima na tipkama daljinskog upravljača čovjek povremeno prebaci na program Javnog servisa i čuje šta dva Dragana koji se znaju 25 godina i nemaju problem da budu “na ti” imaju da kažu o bezbjednosnoj situaciji u Republici. Ostalo mi je nejasno da li me je glava te večeri zaboljela od košarke ili njih dvojice, ali sutrašnje naknadno gledanje “Ukrštenice”, na koju se nadovezalo i premotavanje Juriškine emisije “Pošteno” razbilo je sve moje sumnje. Glava nije zaboljela od košarke, na to se pomalo i oguglalo.

Na Federalnoj se čulo da se centar sukoba Amera i Rusa iz Sirije seli na Balkan i u Bosnu, napaćenu, nedjeljivu i nezavisnu. Rečeno je da je sva gungula oko “Srbske časti” posljedica ruskih pokušaja da zaustave nezadrživo srljanje BiH u NATO, a da nam NATO, pazite sad, garantuje sigurnost, što je više puta ponovljeno. Čulo se i da će likovi iz “Srbske časti” ugroziti nacionalnu bezbjednost što izuzetno dramatično zvuči, ali je, pak, nejasno šta se u BiH podrazumijeva pod pojmom nacionalne bezbjednosti. Razmjenjivale su se fotografije, evocirala sjećanja iz prošlosti, analiziralo naoružanje iz čega se, na kraju mogao izvesti zaključak da eventualni novi rat ovdje neće početi ni Rusija, ni NATO, već “Airsoft klubovi” iz Cazina i “humanitarna organizacija” iz Niša.

Dvojac na RTRS-u donekle je pokazao dostojanstvo jer ih veže ratna prošlost o čemu, interesantno je, nisu progovorili, iako se o tome ko je koga izvlačio ranjenog i ko je kome spasavao život dosta polemisalo prije nekoliko mjeseci. Lukač i Mektić su, prije svega, policajci, pa tek onda političari, s tim što se Lukač očigledno bolje snalazi u ulozi političara, a Mektić u ulozi islednika.

Stvari su, međutim, otišle predaleko. Navijački opredijeljen dio javnosti te tumača društvene zbilje pokušavao je da u ovoj emisiji proglasi pobjednika, kao da je u pitanju bio nekakav duel predsjedničkih kandidata, a ne ljudi koji bi trebalo zajednički da bdiju nad građanstvom kojem je ugrožena bezbjednost. Oni treći su udarili na voditeljku, SDS je udario na cijeli RTRS, a privatna prepiska sa tamošnjim glavnim urednikom je završila u javnosti, što jeste nizak udarac koji može biti jedna od metoda političke borbe, ali krajnji njen domet nije pretjerano velik.

Jer, SDS redovno, svakako ne bez žestokih razloga, napada RTRS već 12 godina tokom kojih, takođe redovno, gubi izbore. Dovoljan je to period da se shvati da je taktiku potrebno promijeniti. Nebojši Čoviću je recimo, ako se vratimo na košarkašku utakmicu, taman toliko trebalo da shvati kako da sruši Partizan.

Onomad kada je Vukota Govedarica preuzeo partiju, najmanji je problem bio pobrojati sve greške koje je u medijskoj strategiji SDS-a pravio Mladen Bosić. Na tom planu u proteklih godinu i po dana nije bilo dramatičnih promjena, osim što su se funkcioneri SDS-a popunili stolice koje su dotada na Javnom servisu ostavljali praznim. I nema sumnje da je to za njih i dalje težak gostujući teren, ali i u političkoj utakmici pobjede u gostima je moguće ostvariti, ako se dobro pripremite i ispoštujete dogovor iz svlačionice. Pitanje je samo ima li SDS dovoljno vremena za treninge i pripreme.