Sedmica u sedam medijskih slika

Dvije, gotovo tri decenije, Srbi ne mogu da se dogovore da snime film o Jasenovcu. Za to nam nisu krivi ni Holivud, ni Morgan Frimen, ni “National Geographic”. I zašto je Nebojša važniji od Anđeline.

Sedmica u sedam medijskih slika Foto: MONDO/Vedran Ševčuk

Popravak Mektića

Dragan Mektić zauzima previše medijskog prostora za jednog budućeg šefa izbornog štaba i tek potencijalnog kandidata SDS-a za narodnog poslanika. Koliko ga ima, rekao bi čovjek da SDS sistemski i planirano, priprema njegovu kandidaturu za, u najmanju ruku, predsjednika države. Šef izbornog štaba bi, u teoriji, morao više da se bavi terenom, a manje kamerama. Ovdje su stvari obrnute, a koliko god mediji bili važni za promociju stranke i njenih kadrova, u SDS-u niko ne vidi, ili ne želi da vidi da im svakodnevne Mektićeve tirade nanose više štete nego koristi.

Nije potrebna velika mudrost pa da se procijeni stanje na medijskoj sceni Republike Srpske i da prognoza u kakvom pravcu će se stvari razvijati do izbora. Strana koja je tu u debelom zaostatku bi morala da vodi računa o svakoj izgovorenoj riječi, potezu, gestikulacijama. U ozbiljnim političkim partijama time se bave ozbiljni ljudi, a obično se ogromne pare daju i suflerima sa strane. Kažu da su 2014. godine u tom smislu SDS-u pomagali neki ljudi koje je preporučio lično Aleksandar Vučić. I zamalo da je upalilo, ali desio se predsjednički duel na ATV-u. Ognjen Tadić više ne može ništa da pokvari, ali ko može popraviti Mektića?

Sekunda trijesčetvrta ili možda trijesdruga

Pojavljivanje Željke Cvijanović u 30 i nekoj sekundi snimka sa Molitvenog doručka koji je na Twitteru objavio Donald Tramp u dijelu medija predstavljeno je kao prvorazredni diplomatski uspjeh i za očekivati je da, po povratku premijerke RTRS sa njom uradi i intervju, kao što se to dogodilo nakon što je gostovala u “Hard talks” na BBC-u.

Faktografije radi, Cvijanovićeva je u kadru negdje između tri i četiri sekunde, a sam snimak traje 75 sekundi što je takođe veliki uspjeh u vremenu kad, kako pišu novine, novi bauk američkih crnih lista kruži nad Banjalukom i to sve zbog “Srbske časti”.

Asker sam, tim se dičim

Pripadnicima „Srbske časti“ nije mjesto na prijemu za Dan Republike, a ne postoji ni neka pretjerana potreba da budu na ulicama Banjaluke prilikom svečanog defilea. Naseru Oriću nije mjesto ni u kakvom upravnom odboru udruženja koje se bavi razvojem fizičkih i moralnih osobina, već na optuženičkoj i još nekim klupama.

Silom prilika, dva slučaja koja slute na paravojne formacije dovedena su, zahvaljujući medijima u gotovo istu ravan. Gotovo istu, jer priča o „Srbskoj časti“ je ipak malo više isforsirana i ovdašnji obavještajno-medijski jahači apokalipse mnogo ozbiljnije rade svoj posao. Ako odnos prema Mektiću i cijelom SZP-u pokazuje ko je u medijskom zaostatku unutar Srpske, dvije priče o obukama djece u Rusiji i Tešnju otkrivaju ko je u zaostatku na državnom nivou. Srbi su medijski rat izgubili i u prvoj polovini devedesetih i od tog poraza teško se oporavljaju i 22 godine poslije.

Jeste li gledali „Behind Enemy Lines“?

Da je tako pokazuje i taj dokumentarac Morgena Frimena. Svi su odjednom ostali šokirani jer nas je predstavnik Holivuda ocrnio na, kako reče jedan neupućen, „kanalu koji se bavi geografijom“. „National geographic“ odavno nije kanal samo za zemljopis, ali nije to tema ove priče. Haris Silajdžić je još 1993. na CNN-u odvalio da je u Bosni poginulo 300.000 ljudi i to su kasnije upotrebljavali razni evroamerički zvaničnici, da bi, valjda, naglasili koliko smo se mi ovdje napatili i poubijali, kao da je 100.000 mrtvih premalo.

Jedan od filmova u kojem američka filmska industrija, površna i manipulativna kakva jeste, na istovremeno pogrešan i šizofren način, prikazuje Srbe i njihovu ulogu u rat je i onaj „Behind Enemy Lines“ u kojem glume Džin Hekmen i Oven Vilson. Znate, to je onaj uradak snimljen po istinitom događaju koji se negdje kod Ribnika odigrao 1995. godine kada je Vojska Republike Srpske pogodila NATO avion pa su Ameri morali da vade pilota po hitnom postupku. Ima jedna scena u tom filmu kada Srbi gone Ovena Vilsona tenkom, a na njemu velikim ćiriličnim slovima piše „DULE“. Ko zna kako su im preveli to „Dule“… Malo-malo, taj film emituje neka od onih televizija koje navijaju za takvu sliku stanja stvari.

Film o Jasenovcu

Dvije, gotovo tri decenije, Srbi ne mogu da se dogovore da snime film o Jasenovcu. Za to nam nisu krivi ni Holivud, ni Morgan Frimen, ni “National Geographic”.

U zemlji krvi i mesa

Anđelina Džoli je snimila još jedan film u kojem su Srbi ludi i zajebani, a drugi sjede i čekaju da ih Srbi pobiju i siluju, uz pjesme Radiše Uroševića.

Cirkus od sarajevskog dočeka Džolijeve i Breda Pita koji bi, da je taj film ičemu valjao, valjda i glumio u njemu, pokazao je kako mi ovdje volimo kad nam iz Holivuda bace neko bajato meso i kosti, pa mi glođemo, a oni nam se smiju i uzimaju pare. A neki misle da su sa takvim filmovima nešto dobili, da su pobijedili… Nejasno je zašto ga nema češće na televiziji.

Počivaj u miru, Nebojša

Nije samo Bred Pit veliki glumac koji nije glumio u tom filmu. Ulogu je odbio i Nebojša Glogovac.

“Kad sam shvatio da se radi o još jednom projektu u kojem će Amerikanci nama pričati priču o tome šta se kao događalo i kako smo mi proživljavali rat, a pritom nemaju pojma o suštinskim stvarima, zahvalio sam se na saradnji. I nisam zažalio”, rekao je svojevremeno.

Mediokriteti i demagozi mu danas zamjeraju zbog stavova o Ratku Mladiću.

Oni su imali Anđelinu, mi ćemo zauvijek imati Glogovca.

Počivaj u miru, Nebojša.