Otpisani i prije izbora

Čudo se dogodilo, predsjednik SDS-a se kandidovao za jednu od pojedinačnih funkcija, a onda je Twitter eksplodirao pa je Vukota Govedarica otpisan i prije nego što je kandidaturu službeno predao Centralnoj izbornoj komisiji.

I nije bila nikakva mudrost zaključiti da je Govedarica sada zaigrao na sve ili ništa stavljajući na kocku vlastitu političku budućnost jer ako izgubi predsjedničku trku, biće zbačen i sa stranačkog trona, a ne liči na čovjeka koji će nogama i rukama grebati za poziciju u Domu naroda kao neki drugi bivši kandidati, niti ostatak SDS-a koji mu je na sjednici Glavnog odbora srdačno aplaudirao, ne liči na strukturu koja će bi mu takvu poziciju uopšte dala.

Ovdje se, međutim, Govedarici ne može osporiti solidna doza principijelnosti. U jednom intervjuu netom nakon dolaska na čelo partije rekao je da lider SDS-a mora da bude kandidat za pojedinačne funkcije čim je jasno stavio do znanja šta misli o metiljavosti ili, preciznije, kukavičluku Mladena Bosića. Principijelnost je rijedak fenomen među ovdašnjim političarima pa sa te strane Govedarica zaslužuje i dozu poštovanja. Ali, nije ova kandidatura važna samo za Govedaricu lično, koliko je na tanak led dovedena pozicija cjelokupnog SDS-a kao ozbiljnog političkog faktora nakon izbora. Ne pobijedi li Govedarica, SDS će obilježiti punih 16 godina kako nema svog čovjeka na najvažnijim državnim pozicijama, što je, priznaće svako razuman, za državotvornu stranku previše. Problem za SDS je što veoma mali broj ljudi u toj stranci posmatra stvari na taj način.

Govedaricu su u startu otpisali nimalo nebitni likovi u strukturi SNSD-a, uključujući posredno i Milorada Dodika i to na neki način otkriva koja trka će u oktobru biti važnija najjačoj stranci u RS.

Dani iza nas obilježeni su uglavnom prozivkama na račun Mladena Ivanića. Pošto je Govedarica otpisan preko Twittera, Ivanićev otpis organizuje se preko portala bez impresuma plasiranjem informacija koje kasnije prenose mediji sa impresumom čime one postaju validne dovoljno da ih komentarišu dobro upućeni politički analitičari iz Beograda.

A to je već pomalo poražavajuće. U Srpskoj, dakle, nema dobrih i sposobnih novinara spremnih da razotkriju najopasnije prijetnje po Republiku pa su portali iz Gruda ili listovi iz Zagreba prinuđeni da to urade, a onda te prijetnje niko u Banjaluci, osim dva-tri lika, ne zna da protumači, pa su mediji sa impresumom prinuđeni da konsultuju beogradske analitičare sa bekgraundom, jer poznato je da se stvari u Bosni bolje vide beogradskim očima, već više od 100 godina.

A u Beogradu živi i Darko Mladić.

Dobar dio medija u ovoj zemlji odavno je digao ruke od ozbiljnog novinarstva i idući linijom manjeg otpora, posvetio se koketiranju sa tabloidnim što najbolje ilustruje primjer sa predaje upitnika Junkeru kada je Milorad Dodik bio veća zvijezda i od upitnika i od Junkera. Kakve, bolan, integracije, Dodik došao u Predsjedništvo, a možda će ponovo u oktobru!

A Darko Mladić će, opet pišu mediji, na Dodikovo mjesto u Palati Republike.

E tu neke stvari ne štimaju. Samo neupućeni misle da je tabloidno novinarstvo jednostavno, a ne znaju da i tu vladaju neka pravila, da se moraju poštovati određeni standardi, prije svega onaj da objaviš informaciju koju nećeš automatski da demantuješ u istom tekstu. Tako će sutra, božemeoprosti, objaviti i demantovati da će kandidat za bošnjačkog potpredsjednika biti Naser Orić, a prekosutra da će SDS povući kandidaturu Govedarice, a u prvi plan gurnuti Sonju Karadžić-Jovićević.

A ponekad je dovoljno samo uključiti i logiku. Jer koliko god je logično da SNSD svog najjačeg aduta ubaci u trku za Predsjedništvo, toliko je besmisleno da za predsjednika Republike kandiduje nestranačku ličnost, bez obzira čiji sin bila, naročito ako je SDS konačno kandidovao partijskog lidera.

Možda oktobarski izbori neće biti istorijski, ali uloga medija u predizbornom periodu bi mogla da bude istorijska. Od nas zavisi koliko ćemo svi da se otpišemo.