Knjiga koja je omogućila "bijeg" iz Aušvica

U Jevrejskom kulturnom centru "Arie Livne" u Banjaluci sinoć je održana promocija romana "Bio sam samo broj" poznatog italijanskog pisca Roberta Rikardija, kojoj je prisustvovao i sam autor.

Izvor: Siniša Stanić/MONDO

"Došao sam do Alberta tako što sam želio da napravim novinarsku priču u čovjeku koji je preživio logor. Na Guglu sam tražio ljude koji su preživjeli Aušvic, a među njima naletio sam na ime Alberta Seda. Tražio sam na internetu priču o njemu, ali ništa nisam pronašao.

Na internetu je bio broj njegovog telefona, pozvao ga i on je pristao da se nađemo, ali je rekao da neće pričati o Aušvicu. Alberto do tada nikome, ni svojim kćerkama niti ženi nikada nije pričao o Aušvicu.

Našali smo se, upoznali i pričali o svakodnevnim stvarima, porodici i životu. Ponekad bi samo spomenuo logor. Jednom mi je rekao da 'niko ne izađe potpuno iz Aušvica', jer svi logoraši imaju duboke rane. Malo po malo, otvorio se i počeo da priča o događajima iz logora. Pošto sam vidio da taj intervju postaje obiman, riješio sam da ga pretvorim u knjigu. Alberto je pristao, ali nije mislio da će roman imati nekog odjeka, jer je smatrao da se o tim stvarima već dugo priča, kao i da su ljudi zasićeni pričama o Aušvicu", kaže Rikardi.

Ipak, nakon što je objavljena knjiga "Bio sam samo broj" postala je bestseler u Italiji. Rikardi kaže da je ovo svjedočenje promijenilo život i Albertu i njemu – jer je karabinjer, koji je oduvijek volio pisanje, postao pisac, dok je Alberto progovorio o Aušvicu i na neki način se olakšao  i smirio:

"Kada smo se upoznali prije deset godina Alberto je već imao 80 godina, a od tada se dosta stvari promijenilo. U Aušvicu je izgubio majku i dvije sestre, a iz logora su se vratili samo on i njegova mlađa sestra. Ja mu ne mogu mu vratiti osobe koje je izgubio, ali ova knjiga je bila jedna vrsta oslobađanja. Alberta sada osjećam kao svog drugog oca, jer sam izgubio oca par godina prije nego što sam upoznao Alberta, a i on mene osjeća kao sina, pošto ima samo kćerke.

Osoba koja je preživjela Aušvic ne mora nužno biti dobra osoba, a Alberto je sjajan, jer je na smrt odgovorio životom. Nikad nije pomišljao na osvetu i nikada nije pričao o mržnji, niti pomišljao da je prenese na porodicu. Ono što me je naročito pogodilo je što se savršeno sjećao imena svih ljudi koji su mu pomagali u logoru, ali se nije mogao sjetiti imena niti jednog svog dželata".

Rikardi kaže da je svoj roman dao Albertu da ga prvi put pročita tek nakon što je objavljen. Poslije par dana Alberto mu je telefonirao i rakao da dođe.

"Kada sam došao do njega, dao mi je papirić na kome je pisalo: ’Potrebno je bilo da napunim 80 godina i da tek onda upoznam osobu koja mi je dala mir i pomogla mi da konačno izađem iz Aušvica’. Nisam mogao da vjerujem...

Pričao sam kasnije sa njegovom suprugom i kćerkama i one su mi potvrdile da se Alberto poslije knjige zaista promijenio. Prije se dešavalo da usred razgovora odluta, odjednom se naljuti ili iznenada se probudi noću, a kasnije je to prestalo. Očigledno da priča o teškim stvarima ima efekta, a to je nešto što nisam znao prije nego što sam počeo da pišem ovu priču.

Knjigu sam napisao plačući, ne vjerujući, sa prezirom, bijesom, jako potresen i sa stidom zbog činjenice da pripadam istoj rasi ljudi koja je učinila tako nešto", rekao je prisutnima u Jevrejskom kulturnom centru u Banjaluci Roberto Rikardi.

Prevodioc romana "Bio sam samo broj" Milko Branković kaže da mu je trebalo oko godinu dana da prevede ovo djelo, a da mu je u prevođenju veoma pomogao profesor italijanskog jezika u Banjaluci Danilo Kapaso.

"Za italijanski kažu da je jezik melodije i osjećaja, a prevod ovog romana je upravo pokušaj prenošenja misli i melodije na srpski jezik. Ugledni prevodilac, književnik i glumac Eugen Moše Verber rekao je jednom prilikom da su svi zahtjevi koji se postavljaju pred prevodioca važni, ali je jedan najvažniji – prenijeti misao koja je izražena u izvornom štivu. Dodao je i da ’ako misli u tekstu nema, onda se takav tekst ne može prevesti’.

Prevesti misao sa jednog jezika na drugi zna biti jako zahtijevno, jer postoji strah da to neće imati smisao kao na drugom jeziku. S druge strane, pojedini pisci su govorili da su prevodi njihovih dijela bolji od teksta na originalnom jeziku. Ne smatram da je ovaj moj prevod bolji od originala, a glavni cilj mi je bio vjerodostojan prenos misli i riječi Aleberta Seda i Roberta Rikardija. Da li sam u tome uspio procijeniće čitaoci", rekao je Branković.

Boris Maksimović iz izdavačke kuće Imprimatur, koja je prošle godine objavila Rikardijev roman, kaže da uprkos tome što su na putu objavljivanja ove knjige iskrsle neke bizarne i neočekivane prepreke, na kraju je ipak sve uspješno završeno.

"Meni je ova knjiga vrijedna jer vjerujem da uslovi koji su doveli do holokausta postoje i danas, ma koliko to strašno zvučalo. Na nama je odgovornost da učinimo da se takve stvari nikada ne ponove.

U romanu ’Bio sam samo broj’ naći ćete opise strašnih stvari – kako ljudi jedni druge potkazuju i izdaju za sitni novac ili priviligiju, kako glavni lik mora da baca djecu u vazduh da bi SS-ovci mogli da vježbaju gađanje na njima, naći ćete opis najmonstruoznijeg načina ubijanja koje je čovjek uspio da izmisli u istoriji... Znači, stvari od kojih se čovjeku diže kosa na glavi. Uprkos tome, ova knjiga je itekako vrijedna čitanja jer budi nadu u život", zaključio je Maksimović.

Knjiga "Bio sam samo broj" može da se kupi u knjižarama Kultura Banjaluka ili putem online knjižare izdavačke kuće Imprimatur.