Priča o ojkači - jaukanje za Uneska

Tekst iz 1939. godine donosi veoma slikovit opis ojkanja u okolini Banjaluke prije osam decenija. "Pjevaju je prijatelji u osobitom duševnom raspoloženju, a seljaci je pjevaju tek kad se ponapiju..."

Priča o ojkači - jaukanje za Uneska Foto: Ilustracija - YouTube/screenshot

Ojkača ili ojkanje jedinstven je način pjevanja na Balkanu, nastao ko zna kada, a koji je i dalje veoma popularan i živ.

Karakteriše ga otegnuto pjevanje sa dominantnim "oj" po čemu je i dobila ime ojkača, u narodu poznata još i kao "vojkanje", "treskanje", "zavijanje", "grohotanje"... Ojkača se vezuje skoro isključivo za srpska područja u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori.

UNESCO je 2010. godine ojkanje uvrstio na Listu svjetskog nematerijalnih kulturnog naslijeđa, tako da se ovo prastaro pjevanje, koje su nekada nazivali i "groktanje", našlo u odabranom društvu sa argentinskim tangom ili portugalskim fadom.

Treba reći i da je ojkanje u ovu reprezentativnu Uneskovu listu upisala, ni manje ni više nego Hrvatska, zemlja koja baš nešto i ne voli ojkaču.

Za razliku od Hrvatske, koja ju je prisvojila, a ne podnosi je, neke druge zemlje u ojkači su prepoznale nešto zaista sjajno, pa je tako, na primjer, prošle godine cijenjeni njemački orkestar klasične muzike "Zeitkratzer" iz Berlina snimio album sa svjetski poznatom etno pjevačicom iz Srbije Svetlanom Spajić, koji se zasniva na - ojkanju.

Današnji etnomuzikolozi sasvim regularno izučavaju ojkaču i posvećuju joj naučne radove, a MONDO je uz pomoć naše saradnice Aleksandre Savić nedavno pronašao izuzetno slikovit i vrijedan tekst o ojkanju u okolini Banjaluke, koji je 1939. godine objavljen u trećem broju lista "Razvitak".

Autor Dušan Umićević na početku teksta "Ojkanje u Bosanskoj Krajini" navodi da je "ojkanje (poznato i kao groktanje) jedna vrsta narodne vokalne muzike".

Ojka se još u Crnoj Gori, u dijelu Dalmacije, Zagori, Lici, te u nekim krajevima Bosne i Hercegovine. Ojkanje se još može čuti u Vrhovini, dijelu Lijevča, oko Kotor Varoša, Prnjavoru, te je karakteristično za pravoslavni svijet. Nisam mogao čuti da je zaojkao katolik, a isto tako ni musliman.

Ovu narodnu umjetnost ne njeguje mladež, te bi se moglo reći da je to umjetnost ozbiljnije vrste, jer samo ozbiljni domaćini i starci ojkaju, navodi autor.

Ojka se ovako: dva ozbiljnja domaćina skinu kape, uhvate se za ruke – bilo da sjede ili stoje – izvode zajednički ton, zatim jedan pređe u gornju sekundu i tremolira glasom. Ponekad prelazi u zajednički ton kako bi se odmorio. Oba pjevače prislone glavu jednu uz drugu i tako ostaju tokom cijelog pjevanja. U ojkanju se čuje samo Oj, po čemu je ova narodna umjetnost i dobila ime.

Izvor: 123456ms789/YouTube


U nastavku teksta autor nastoji da dokaže da je sa muzičke strane ojkanje zaista pjevanje, a ne jaukanje.

U Bosanskoj Krajini, ojka se uz pjesmu, i tu ojkanje nije samostalno. Ojka se pjevajući i prema tome se ovdje ono i naziva pjevanjem. Tu se ono ukazuje kao muzička figura, koja se ponavlja iza pjesme, to jest kao neki refren. Ovu muzičku figuru ne zna svako izvoditi, stoga ojkanje spada u posebnu i ljepšu vrstu narodnog pjevanja. Ojkanje se postiže tek vježbanjem, kao i sviranje na dvojnice ili tamburu. Stoga i ojkaju samo oni koji su se u toj vještini dobro utvrdili. Ojka se samo na selu, u grad nije prešlo.

Autor objašnjava ojkanje i sa muzičke strane, analizirajući triler i tremolo.

Tremolo se izvodi temperamentom, ono je proizvod krvi i osjećaja, a triler je muzička figura, vještina. Ako uzmemo da je ojkanje tremolo, to jest da je on izraz srca, i da izražava bol, onda bi se moglo reći da je to plakanje. Ojkanje u Bosanskoj Krajini je muzička figura, njom se oponaša priroda.

Autor navodi da je gledao kako ljudi ojakaju u hodu, pa čak i na konjima – prislone glavu uz glavu i tako naslonjeni jedan na drugog ojkaju, a konji ih polako nose.

Ovdje ojkaju stariji ljudi i to prijatelj sa prijateljem u osobitom raspoloženju duševnom.
Ja sam često slušao ovo ojkanje u krajevima Han Kola, Krupe na Vrbasu i u Karanovcu. Ojka se obično kod sofre, bilo kad se slavi krsna slava, bilo kod Crkvene slave ili kojeg drugog goda. Primjetio sam da u ovim krajevima ojkaju seljaci tek kad se malo ponapiju. Nisam mogao da primjetim da bi ojkali u posve trijeznom stanju. Ali sam primjetio da ovdje seljaci ojkaju i u hodu. Više puta sam opazio da dva težaka u pripitom stanju, jašući na konjima prislone glavu uz glavu i tako naslonjeni jedan na drugoga ojkaju, a konji ih polako nose. Nisam primjetio da bi ojkali mlađi ljudi, a čini mi se da ni među ženama nema ojkanja.

U Bosanskoj Krajini se naročito ojka uz pjesmu „Oj djevojko draga dušo moja“. U tekstu se do detalja navodi kako izgleda ovo krajiško pjevanje, a u jednom dijelu se ova narodna muzika upoređuje sa jodlanjem i guslanjem.

Nešto slično ovome ojkanju, ali muzički mnogo dotjeranije i ljepše, moglo bi biti ono štajersko i tirolsko jodlanje. I ovo jodlanje sliči imititranju životinjskog glasa. Kad god sam slušao ojkanje u našim krajevima, meni je izgledalo kao da neko uz gusle gudi. Ja sam i držao da se tim oponaša glas gusala...

Na kraju teksta iz 1939. godine autor konstatuje da izumiranjem kućnih zajednica kod nas izumire i mnogi trag prošlosti, pa i taj koji bi nas doveo na pravo značenje ojkanja.

Da bi se ovo pitanje moglo privesti kraju sa posve ispravnim konstatacijama, trebalo bi da se jave svi oni koji o tome nešto više znaju, naročito oni koji žive na selu i koji mogu od starijih ljudi dokučiti pravo ime ojkanju i njegovo pravo značenje...

Izvor: Sina Sinaa/YouTube

Pratite MONDO i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu

Tagovi:

Ostale vijesti