Naši i njihovi dani

Mistifikacija odlaska stanovništva, pretežno mlađeg, iz Republike Srpske poprimila je zabrinjavajuće razmjere.

Naši i njihovi dani Foto: MONDO/Vedran Ševčuk

Zabrinjavajuće u smislu da gotovo svakodnevno predstavnici vlasti, njihovi sateliti, portparoli i podmlatci traže neko novo, još neistraženo opravdanje i misteriozne razloge zbog kojih narod odlazi. Traje to još od slučaja „Dubai“ u koji je otišao elektoinžinjer, prijatelj SNSD-ove mlade dobojske nade jer mu se, eto, tamo više sviđa klima. I to ne samo prijatelju, nego i prijateljevoj supruzi. A inače su sasvim dobro zarađivali u Doboju.

Uz klimu, glavni argumenti za opravdanje nečega što sluti na egzodus radno sposobnog, a u velikom procentu i visoko obrazovanog stanovništva kreću se u rasponu od „Ista je situacija u Hrvatskoj i Srbiji“ do pomalo suludog u kojem se kaže da „ovdje ima posla, ali narod ide u inostranstvo jer su tamo veće plate, ali tamo mora i više da se radi“. Baš šokantno. Rade i još dobijaju platu.

Uz mistifikaciju obavezno idu i opšta mjesta, zamjena teza ili prosto razvodnjavanje priče s ciljem da se o problemu ne kaže ništa.

A stvar je vrlo prosta.

U Narodnom pozorištu igra predstava „Naši dani“. U maestralnom, nušićevskom, tekstu Željka Stjepanovića prikazana je sva katastrofa u koju se naše društvo pretvorilo, sav šljam, razvrat i poroci, svi naši suvereni, idioti, velikaši, mračne duše i bogataši koji slavu traže u partiji, od kojih se ne čuju ni protesti, ni jauci.

Dežurni kreatori floskula kojima objašnjavaju razloge odlaska naroda u pozorište uglavnom ne idu, a i oni što idu, pristaju da ostanu u pomrčini jer drugačije ne znaju ili ne žele da misle.

Ne, narod iz ove zemlje ne ide zato što je u Dubaiju bolja klima ili zbog toga što je to svjetski trend, a naročito ne zato što se na Zapadu više radi i za to dobija plata.

Ima jedno osjećanje koje je za mentalno zdravlje nacije i društva opasnije od svih vidova mržnje, od prezira, od siromaštva i zaostalosti. To osjećanje zove se razočarenje.

Da, narod odlazi jer ne može da podnese da direktor pozorišta može da postane osoba koja je ranije bila direktor groblja, ne može da shvati da se na radno mjesto lektora ne prima profesor srpskog jezika i književnosti, nego dobra riba sa srednjom rudarskom koja ne razlikuje rektora od lektora, ali zato odlično razlikuje gabarite svih bitnih ministara. Odlazeći narod ne želi da živi u društvu u kojem je direktor zanimanje, u kojem postoje ljudi koji su, ili nezaposleni, ili direktori, u zavisnosti od toga u kolikoj su (ne)milosti kod šefa partijske kadrovske komisije ili „onog glavnog“. Odlaze jer nisu birali narodne tribune koji će na sjednice parlamenta da dolaze da bi duvali u pištaljke. Bježe koliko ih noge nose kad spoznaju da su razni tukići neke čivije, da ih se nešto pita, da o nečemu odlučuju ili da svoje iščašene projekcije prenose na mlađe naraštaje.

Odlaze jer oni kojima je to posao ne žele da riješe slučaj „Dragičević“ i sve druge slične slučajeve. Odlaze jer ne žele da im se mediokriteti i ljigavci smiju u lice.

Odlaze jer imaju dovoljno ponosa da znanje koje su stekli ne moraju dokazivati tako što će prvo da se učlane u partiju i za početak lijepe plakate i čekaju svoju šansu da konačno dobiju radno mjesto u skladu sa obrazovanjem. Odlaze jer ne pristaju na liste čekanja po bolnicama, jer ih nerviraju bezobrazne šalteruše i drugi administrativni radnici. Odlaze jer jedan posto stanovništva može sve da završi običnim telefonskim pozivom, dok se na one ostalih 99 odsto pretežno niko uopšte i ne javi.

Odlaze jer iako živimo na teritoriji koja ima sva obilježja države, ništa ne sluti da ćemo ikada postati ozbiljna država. Odlaze jer su izgubili nadu. I ne, neće se vratiti da bi ovdje proveli penzionerske dane. To je zabluda i jeftino opravdanje.

Kao što je i zabluda da će odliv mozgova biti zaustavljen ako se povećaju plate i smanje nameti privrednicima. Povećanje plata nije čarobni štapić koji će promijeniti nakaradni sistem, nije zamah ruke koji će odnijeti sve anomalije koje su odavno postale dio kolektivnog mentaliteta. Odliv radne snage na Zapadu možda jeste, ali na Balkanu je to najmanje ekonomsko pitanje. Kada to, kao odgovor na pitanje zašto nam odlaze najbolji, čujete iz usta onih koji donose odluke, biće to bar nagovještaj da će nešto da se promijeni. Smijete li da prognozirate godinu ili bar deceniju u kojoj će to da se dogodi?