Naša koleginica iz Podgorice je po povratku kući sa posla zatekla potresnu scenu na ulazu ugrade u kojoj živi. Pročitajte njen tekst o tome kako se ubijaju psi u glavnom gradu Crne Gore.
Autor teksta: Nikoleta Vukčević, www.mondo.me
U subotu veče sam po ulasku u zgradu u ulazu zgrade zatekla beživotno tijelo jednog od naših pasa. Kada kažem naših, mislim na sve nas koji se na ulici nasmijemo šašavim i veselim četvoronogim prijateljima, kupimo im hranu, pomazimo ih ili jednostavno ničim ne ugrozimo njihovo postojanje. Nažalost ima i onih drugih ljudi, koji grad izgleda žele da "očiste"od njih.
Vjerujući da čine dobra djela ili možda željeći da nekome nanesu bol, ti ljudi jednostavno nemaju granica kada je u pitanju kreativnost u smišljanju što ljepše upakovane smrti za naše životinje.
Da idu predaleko i definitivno krše zakon govori činjenica da je sinoć otrov pojeo pas moje komšinice Anice. Gigi, jedan od tri psa o kojima brine Anica, mladi, rasni, lovački pas koji je tri godine života proveo uz petogodišnju djevojčicu, Anicinu sestričnu i imao ljubav većine stanara zgrade u centru Podgorica, preko puta Trga nezavisnosti. Ukoliko živite u blizini ili često prolazite tuda, sigurno ste nekada sreli Gigija kako se igra sa djecom ili drugim psima.
Fotogalerija:
U subotu veče ga je oko 22 časa Anica po običaju pustila da se istrči jer je čitav dan proveo zatvoren u kući. To su bili i njegovi poslednji koraci jer nije prošlo ni pola sata, Gigi je počeo da se trese i uginuo u rukama svoje vlasnice. Toliko miran pas da nismo znali ni da li umije da laje, naišao je na ukusan zalogaj u koji je iz neobjašnjivih razloga neko upakovao otrov i oduzeo ovoj porodici jednog člana., nama oduzeo radost, meni dnevnu dozu ljubavi i njegovih malih šapica.
Dok sam šokirana gledala njegovo beživotno tijelo, razmišljajući kako je nestvarno da sam ga prije posla mazila a večeras je ubijen, nisam mogla ni da pomislim zlo osobi koja nam ga je uzela jer vjerovatno to stigne na neki način.
Sa njima sam provela nekih pola sata, čekajući da oko 23 časa od bilo koga dobijemo odgovor kome da prijavimo slučaj, kome da se obratimo za pomoć, ali sve se činilo uzalud, jer nadležnih za ovakve situacije nema. Sve što smo mogli da uradimo je da podijelimo na facebook grupu Ruka-šapi da je otrov bačen u parku u centru grada kako bi ostali vlasnici pasa bili na oprezu.
Slučaj smo prijavili policiji a kada je ekipa stigla, Anici su rekli da psa odvede kod veterinara kako bi se utvrdio tačan uzrok smrti i sjutra da podnese prijavu.
To je sve što je moglo da bude urađeno.
Ostala sam šokirana, znam da nije prvi put da se ovakvo nešto dogodi, ali prvi put je da se direktno sretnem sa tim. Satima sam postavljala sebi pitanja na koja ne mogu da dobijem odgovore, jer nemam kome da se obratim. Pitam se kako tako jak otrov postoji u slobodnoj prodaji, kako to da bilo ko može da ode i da kupi otrov koji u roku od 20 minuta ubije psa? Kako će vlasnica psa naći utjehu i način da preboli gubitak svog najboljeg prijatelja i kako svojoj petogodišnjoj sestrični da objasni da više nikada neće izvesti Gigija u park, jer je neko odlučio da mu oduzme život? Kako da se nadamo da će se nešto promijeniti, kada počinilac ovog djela najvjerovatnije neće biti pronađen?
Svake godine se u mnogim djelovima grada baca otrov, psi lutalice su meta svakodnevnog zlostavljanja i iživljavanja, a zakon koji bi ih zaštitio očigledno ne postoji. Država nije u mogućnosti da im svima obezbijedi sklonište, kao ni da spriječi njihovo razmožavanje, a građani su očigledno ugroženi.
Bilo bi sebično i bezobrazno da kažem da psi lutalice nikoga ne ugrožavaju, jer ako mene nije nikada napao nijedan, ne znači da nije nikoga, ali to nam ne daje za pravo da ih ubijamo. Bacanjem otrova u dječijem parku ugroženi su mnogi, počev od životinja koje se hrane onim što pronađu, sve do djece koja mogu da odlutaju od roditeljskih pogleda, i dovoljno je samo dva minuta da ne razmišljajući stave u usta komad hrane. Ugroženi su i oni koji su gladni i preživljavaju proseći po gradskim ulicamo, a svi znamo da ih ima.
Neko mora da ponudi rješenje za ovaj problem, a ja ga ne vidim u skorijoj budućnosti jer mi reakcija nadležnih ne uliva povjerenje. Očigledno da onima koji potežu konce nije dovoljno stalo do životinja, a naše društvo jednostavno nije dovoljno razvijeno da shvati da nije na nama da oduzimamo živote i ljubav iz tuđih života.
Za Gigijem ostaje samo sjećanje, par fotografija i upozorenje svima da paze na svoje ljubimce.