Čudesni život Borislava Jankovića (FOTO)

O čuvenom Bori i njegovom Zelenkovcu jednog dana sigurno će se snimati filmovi, a dok se to ne desi pročitajte nevjerovatnu životnu priču ovog slikara i zaljubljenika u ljude i prirodu iz Podrašnice kod Mrkonjić Grada...

Čudesni život Borislava Jankovića (FOTO) Foto: Vedran Ševčuk/MONDO

"Život je raj i svi smo mi u raju, ali mi to nećemo da znamo. A kad bismo htjeli da znamo, odmah bi sutra na cijelom svijetu nastao raj..." Citat je ovo iz "Braće Karamazova" Fjodora Dostojevskog, kojim bi se jezgrovito mogla opisati životna priča junaka naše priče, ispunjena silnim zgodama, nezgodama, porazima i pobjedama.

Borislav Janković slikar je i zaljubljenik u ljude i prirodu iz Podrašnice kod Mrkonjić Grada. Njegovo ime i djelo sigurno nisu nepoznati u njegovom kraju, ali je Boro čuven i šire, najviše zato što je jedan od rijetkih koji su uspio da ostvari svoj san - ostane u zavičaju i tu stvori svoj, u pravom smislu RAJ, koji velikodušno dijeli sa svima koji to žele.

A, taj raj se zove – Zelenkovac!

U ovom jedinstvenom izletištu, galeriji i svojevrsnom "hramu prirode" posjetio sam nedavno Boru, pa smo uz rakijicu i pivo "pretresali" njegov život, od rođenja, pa sve do prošlogodišnje "smrti" i "vaskrsenja"...

Dok smo pričali, bradati sagovornik me je svojom likom i pojavom na momente podsjećao na nekakvog pravoslavnog mistika ili sveca… Ali, pošto Boro, naravno, nije nikakav svetac već "samo"  dobar čovjek, u pojedinim trenucima jasno je izbijala i njegova druga priroda, svojevrsna "vučija"  narav, koja se najviše ogledala u njegovom melankoličnom, ali i divljem pogledu…

Zelenkovac Foto: Vedran Ševčuk/MONDO

Mali mlinar

"Rođen sam 28. avgusta 1960. godine ovdje u Podrašnici. Dan ranije majka je žela žito, a sljedeće jutro rodila je mene. U Podrašnici kreće moje upoznavanje svijeta - šta je šuma, šta je konj, krava, bog... Na Zelenkovcu je bila vodenica u kojoj su seoska domaćinstava, po utvrđenom redu, mljela žito, a moj otac Janko je 1968. napravio našu vodenicu. Kao dječak pomogao sam mu, koliko sam mogao", priča Boro dok puši cigaru i "poteže" rakiju.

Idilično djetinjstvo malog mlinara uskoro se završilo, a nakon školskih dana mladalački snovi Boru su odvukli na drugu stranu - u rokenrol! Janković je 1974. godine svojeručno napravio gitaru, osnovao bend i počeo da svira i rokerski se oblači "kako bi ga curice gledale".

Rock Around The Podrašnica

"Rokenrol je došao kao novina i talas u svemu - muzici, načinu života, modi. Povjerovali smo u njega jer je nudio iskreniji i ljepši život, pun ljubavi... I mi smo se kao klinci upecali na tu priču, napravili gitare, umislili da smo neke rokenrol zvijezde. Nakon ohrabrujućih početaka, odlučili smo da kupimo prave instrumente, učimo svirati i napravimo bend. Nazvali smo ga – Slučaj.

Ipak, poslije nekoliko godina shvatio sam da nisam talentovan, naročito nakon što se u našem selu pojavila grupa koja je došla odnekuda i koja je prosto rasturala pjesme - od Fleetwood Maca do Creama. Tad sam shvatio da nisam dovoljno dobar i da nemam konekciju između glave i prstiju. Ali sam i shvatio da mogu da slikam..."

Boro se tad okreće likovnoj umjetnosti i počinje intenzivno da slika, uz ambiciju da postane poznati slikar, zbog čega 1979. godine pokušava da upiše Likovnu akademiju u Sarajevu. To mu nije pošlo za rukom, pa umjesto toga upisuje Pedagošku akademiju u istom gradu. Međutim, ni tu nešto nije štimalo…

"Dvije godine proveo sam na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu i tu sam osjetio teškoće, zla i nepodnošljivost urbane sredine. Ja, koji sam došao iz prostranstva, prirode, gdje je sve čisto i gdje se pije voda sa izvora, već tada sam došao u skub sa urbanim. Upoznao sam taj sistem, hijerarhiju u školovanju, politiku... Još u onom sistemu sam osjetio trulež. Urbani sistem i život mi se nikako nije dopao.

Pokušao sam i da izučavam slikanje kod raznih slikara. Međutim i tu sam nailazio na nerazumjevanje, nesporazume, nije mi se dopalo da ti neki učitelji od mene fabrikuju umjetnika, po svom uzoru. Zbog toga sam odlučio da učim sam. Jedan od rijetkih koji mi je zaista pomogao bio je vrsni banjalučki slikar Bekim Misirlić, koji me je uputio u tajne zanata i otklanjanje nedostataka, šta treba da radim, a čega da se klonem..."

Nakon velikog razočerenja u grad, Boro donosi odluku da se posveti asketskom životu, negdje u prirodi i divljini, gdje nema ljudi i gdje je sve čisto. Sjetio je očevog mlina za koji su ga vezala idilična i neuprljana sjećanja. Međutim, kada je 1984. godine došao tu, video je da je vodenica napuštena, ljudi su prestali da melju žito, a Zelenkovac je bio pust i divlji. Uskoro su nastupili i problemi druge vrste...

"Ludi Boro", sam protiv svih

"Naselio sam se u napuštenu vodenicu i čvrsto odlučio da je pretvorim u atelje. Međutim, to se nije svidjelo seljacima, kao ni mom ocu Janku. To je dovelo do pravog malog rata između njih i mene. Bio sam sam protiv svih.

Nakon neuspjeha u muzici, rokenrolu, neuspjeha u Sarajevu i povratka u vodenicu, u selu su me prozvali ’Ludi Boro’. Ljudi su mislili da sam zaista lud, govorili su mom ocu - vodi ga psihijatru. Otac je bio nezadovoljan, ulagao je u mene i očekivao nešto. A ja sam postigao - ništa. Poslije sam se čak odlučio na neki asketski život na koji su ljudi gledali kao na neko prokletstvo, ludilo. Ipak, moja majka Milica, kao i svaka majka, pomagala mi je krišom - doturala mi je hranu, priglavke, rakiju..."

Pomagala je Bori i gimnazijalka iz Ribnika – Vesna, sa kojom se kasnije oženio i dobio troje djece...

"Negdje u početku te moje asketske faze želio sam da budem sam, ali sam ubrzo shvatio da i pored svih otpora, nesporazuma i problema koje sam imao sa društvom, ja ipak jesam društveno biće i da mi trebaju ljudi. Ali, trebaju dobri i kvalitetni ljudi. A, da bi došli ovdje, ljudima treba namjera..."

I dobri ljudi su počeli da dolaze...

"Krenuo sam od nule, bukvalno je to bio prostor dva sa dva. Prvi umjetnik kojeg sam uspio da dovedem bila je pjesnikinja Dara Sekulić. Ona mi je te 1985. godine rekla nešto čega se i dan danas sjećam, a to je da čak i eminentni slikari teško mogu da žive od prodaje slika! Zato mi je predložila da u sklopu galerije otvorim i kafe, gdje bih prodavao piće, a usput i slike. I to je zaista sjajna ideja – od otvaranja kafe/galerije nikada više nisam bio opterećen prodajom slika, baš me briga, one će se same prodati, kad tad..."

Ipak, otpor sredine prema "ludom" slikaru i njegovoj šumskoj galeriji i dalje je bio velik. Boro je morao da se "sudara" sa šumarima, inspekcijama, električarima, mještani su prijetili da će sve da mu sruše, na svakom koraku nailazio je na prepreke. Ipak, 12. juna 1988. godine sve se iznenada promijenilo.

"Tog dana, po preporuci Dare Sekulović, ovdje je došao čuveni Duško Trifunović, koji je zvanično otvorio galeriju ’Zašto nije otišao Boro’. A, noć prije ja sam u cijeloj toj frci i frtutmi, u totalno nesigurnom i neorganizovanom životu dobio svog prvog sina!

Mještani nisu mogli da vjeruju da je takav čovjek, koji je lud i neuračunljiv, dobio dijete, potom i otvorio umjetničku galeriju, a da mu je na otvaranju bio ’faca’ sa televizije Duško Trifunović, koji je pisao pjesme za Bijelo Dugme i radio čuvenu emisiju ’Šta djeca znaju o zavičaju’.

Duško je na otvaranju okupljenima rekao: ’Nemojte to da rušite, ovaj čovjek je u redu, shvatite da mnogi gradovi danas nemaju galeriju, a vi ovdje u selu, u šumi, je imate! Podržite tog čovjeka!’"

To je slušao i tadašnji predsjednik opštine pa su riječi Duška Trifunovića, jednog od tada najpoznatijih javnih ličnosti bivše Jugoslavije, bile direktna afirmacija i dozvola za Borinu galeriju. Čak je i otac Janko potajno bio ponosan na Boru...

"Znači, Duško Trifunović, neko ko je tad bio vrlo bitan vlastima je rekao - ovo je u redu, sačekajte da vidimo šta će biti. Od tog momenta sve je bilo nekako lakše.

Iz tog perioda je i anegdota - jednog dana banuo je šumar na Zelenkovac, pa pita - otkud televizija ovdje, šta se snima? A jedan slikar mu kaže - čovječe, pa kad se okupe tri umjetnika, televizija odmah snima, a vi možete da skupite svih svojih 150 traktora, nikome niste zanimljivi..."

Slavni imanjak

Ubrzo su umjetnici i poznati muzičari počeli da dolaze na Zelenkovac po preporukama. "Duško Trifunović kaže Josipu Pejakoviću, Josip Pejaković kaže Zijahu Sokoloviću. Zijah je ovdje u šumi u Zelenkovcu napravio sjajnu predstavu ’Glumac je, glumac je, glumac je...’ i poslije nastupa je ga pitam - šta da radimo sad? A on kaže - sad zovi nekog ko je popularniji od mene. Koga predlažeš, pitam ga, a on kaže - Boru Čorbu, evo ti telefon.

I slavni Bora Đorđević direkno sa odmora sa ostva Lastovo dođe na Zelenkovac. I pozitivno se zaprepasti! Tada je bio na vrhuncu popularnosti, a ovdje je napravio odličan nastup i efekat njegovog nastupa bio je sjajan. Počeli su dolaziti mediji i počelo se pričati o ovome mjestu".


Interesantno je kako je tekla "isplata" nakon tog nastupa Riblje Čorbe na Zelenkovcu...

"Kada je završio koncert, dolazim do Bore Čorbe sa šarenom, tkanom seljačkom torbom punom novca i pitam ga - imenjače, šta je tvoje da ti platim? I izvadim ispred njega, onako šakama, ne gledajući, par puta novac iz torbe. Je li dosta, pitam ga, a on mi kaže - de još par puta zahvati. I ja zagrabim još tri puta. Jel' dobro sad? Kaže - dobro je..."

U drugom dijelu Borinog životopisa, koji ćemo narednih sedmica objaviti, čitajte o njegovom pokušaju da kupi konja, ratnim i poratnim godinama, osnivanju Jazz festivala, "smrti" i "vaskrsenju"...

Pratite MONDO i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu

Ostale vijesti