Evo nam vuka i šta ćemo sad?

Ovih dana aktuelna je ona priča „Evo vuka“ koja govori o dječaku što je danima plašio stanovnike jednog sela uzvikujući „Evo vuka!“, dizao uzbunu i cijeli srez na noge pa bi dobijao iza ušiju kada bi se shvatilo da vuka nema.

Evo nam vuka i šta ćemo sad? Foto: MONDO/Vedran Ševčuk

Toliko je u međuvremenu postao dosadan i predvidljiv, da mu, kada je vuk zaista banuo u selo, više niko nije vjerovao, niti je reagovao, pa je vuk napravio nesagledivu štetu.

Ozbiljni tumači društvene stvarnosti ovu priču dovode u vezu sa okupljanjima na Trgu Krajine i navodnim pretvaranjem pokreta „Pravda za Davida“ u neku vrstu obojene revolucije. U godinama kada su dežurni „zaštitnici“ republičke vlasti, koordinisano iz Beograda i Banjaluke, svaku naznaku društvenog bunta ili aktivnijeg djelovanja opozicije nazivali šarenim revolucijama, poručujući da su u punom jeku, ali da ih tek rijetki vide, i najvećim naivčinama bilo je jasno da je u pitanju spin, podmetanje, podvala, plašenje naroda, klasično šalabajzerisanje bez ikakvog osnova. I sada, čak i ako se ispostavi da je ono što se dešava na Trgu Krajine začetak nekakve revolucije, šlihtačima koji o tome trube vjeruje – otprilike niko.

Stoga tek sada do izražaja dolaze svi oni podsmješljivi glasovi koji su se sprdali na račun tih stručnjaka koji su u okupljanjima u Picinom parku ili mitingu opozicije u Parku Mladena Stojanovića provaljivali revolucije svih boja i dezena, što je dokaz da je satira ponekad važnija za društvo od dobro plaćenih podvala.

Ne znam da li sa Trga Krajine kreće obojena revolucija, iako će vam neki tipovi rado skrenuti pažnju na Šarpove šape u centru Banjaluke, ali o tome ne žele javno da govore dok ne sklope kompletan mozaik. Legitimno je to, reklo bi se. Kao što je legitimno i tvrditi da „Pravda za Davida“ nije nikakva revolucija, nego očajnički pokušaj Davora Dragičevića da sazna kako je i zašto nastradao njegov sin i ko je za to odgovoran.

I tu je stvar bar jasna. Nema čovjeka u ovoj Republici koji ne želi da zna istinu i u tom smislu jedinstvena je i ona strana koja je čvrsto, bilo preko mreža, bilo na Trgu Krajine, uz Davora, kao i ona druga koja gleda kako da iz cijele priče izvuče što manju štetu, političku. Partijsku.

„Evo vuka“ kao zgodna priča ne mora nužno, u sadašnjem odnosu snaga, uopšte da se gleda kao vapaj da se zaista događa obojena revolucija. Može da se gleda i sa suprotne strane, one koja je svih proteklih godina upozoravala na neozbiljnost, bahatost, neznanje u najvažnijim našim institucijama, ukazivala na diletante koji su zauzeli važne pozicije i koji odlučuju u sudbinama „običnog“ naroda bez ikakvog osjećaja i odgovornosti. Pričajući o imaginarnim revolucijama, oni koji su zaduženi za funkcionisanje institucija ovakav razvoj događaja nisu predviđali. Naišli su na potpuno neočekivano ponašanje povelike grupe ljudi i sada su bukvalno udarili u zid.

Jer, ako naši najvažniji policijski i pravosudni organi ne znaju da riješe slučaj smrti jednog banjalučkog mladića, slučaj koji, vidiljivo je golim okom, ima elemenata misterije, ali ne sluti ni na jedan od nekoliko “neriješivih” slučajeva iz prošlosti, onda tim organima nikakva spoljna revolucija nije potrebna da ih sruši. Urušavaju se sami.

Ako je, pak, posrijedi prikrivanje i zataškavanje, onda je sve što se događa u protekla dva mjeseca i više nego opravdano, a te institucije se ne urušavaju, nego su iznutra već razrovane do temelja, a mi gledamo samo spoljnu, naizgled čvrstu, manifestaciju.

Stvar je, dakle, u tome da je sistem samo naizgled stabilan, a da u suštini ima sve karakteristike klasičnih autoritarnih režima u kojima sve zavisi od jedne ličnosti. Otuda nije nikakvo čudo što se u policijsku i pravosudnu istragu miješaju svi, osim onih koji su za tu istragu nadležni.

Na sve to stigli su i migranti kao još jedna priča koja se simbolički može objasniti kroz ono “Evo vuka”. Godinama su otvarane priče o egzodusu sa istoka, o migrantskim rutama, putevima, svemu što oni nose, a kada su migranti konačno stigli – dočekali smo ih nespremni.

Kud baš da izaberu izbornu godinu?

U proteklih deceniju i kusur sve važno na čemu počiva ova Republika, najviše njene institucije, oštećeno je djelovanjem iznutra. Pod plaštom borbe od spoljnog neprijatelja, sistem je urušavan, a sve je uredno maskirano velikim pričama o odbrani istih tih institucija koje su vodili diletanti i mediokriteti. Oni i danas od šume ne vide drvo pa ne odustaju od sitnih seljačkih podjela, partijašenja, traženja pobjednika i poraženih u atmosferi potpune konfuzije i šizofrenije koja je zavladala i u kojoj je ta njihova podjela nebitna. I tu je, u suštini, naš najveći problem. Iako većina javno ili potajno priželjkuje da postanemo prava država, oni koji se kunu da nas vode u tom pravcu, sve elemente te državnosti dovode u situaciju da će prvi ozbiljniji spoljni napad značiti i vjerovatni konačan poraz. Niko ovdje nema pravo da to dozvoli.