KRATKA PRIČA: Abid Jarić - "Dorat"

Priča "Dorat" osvojila je drugu nagradu na ovogodišnjem konkursu Mondo.ba portala "Priče iz komšiluka 2". U pitanju je izuzetna priča o samoći, prijateljstvu, smislu i besmislu, iz pera Abida Jarića iz Zenice...

2
A- A A+

Dorat

1.
Nesnosni zvuk tišine počeo ga je proganjati sve češće i još jače. Nije mogao predvidjeti kad će se javiti. Posljednji put desilo se u kupatilu dok je s britvicom u ruci promatrao svoje izborano lice i oči koje su odavale umorna čovjeka. Pola brade već je bio obrijao, a onda se nešto vrelo zarovalo u njegove uši, ispunilo mu usta i nos tako da je jedva disao. Morao je prekinuti brijanje, obrisao je sapunicu sa polovine lica i gotovo istrčao iz kuće. Ulica je bila puna ljudi. Neki su ga i pozdravljali, ali on ih nije čuo. Posrtao je i teturao. Saplitao se o sve što mu se našlo na putu. Iako su oči bile širom otvorene, ništa nisu vidjele. U njima i ispred njih bila je bjeličasta svjetlost koja se odmotavala kao klupko konca. Išao je za njom, slijedio je bez pogovora i nadao se da će se to klupko što prije odmotati i da će prestati tišina. U stvarnost bi se vraćao s teškim osjećajem mučnine. Morao bi sjesti, sklupčati se i rukama snažno obujmiti noge da ne bi povratio.

Dorat je bio usamljen čovjek. Njegovu samoću ništa nije moglo ublažiti. Otkad ga je Aiša prevarila i udala se za drugog, prestao je vjerovati u ljubav. A kad je umro Spahija, nije više znao šta znači uživati s čovjekom u prijateljstvu. Kao da nije imao ljudsku dušu, govorilo se za njega. Ponekad je danonoćno znao obilaziti grad tražeči sebi sličnog, ali bi se svaki put gorak i prazan vraćao. Poslije tih bezuspješnih ophodnji, doteturao bi nekako do kuće i najčešće sjedao u stolicu od orahova drveta na kojoj je nekada i Spahija sjedio i dugo razmišljao o tome kako je sve na ovome svijetu laž. Ljubav, prijateljstvo i vjera su laž, a najveća podvala koju je čovjek progutao je sreća. Poslije jednog takvog mučenja, prestao je ići u džamiju. Dok je većina njegovih poznanika i komšija tog petka žurila na džumu, on je ostao u kući.

Već danima ne izlazi iz kuće. Uklješten među ručkama na stolici od orahova drveta osluškuje zvuk tišine koji ga sve nemilosrdnije kopni i izjeda. Dopušta mu da orgija u njegovim ušima, da dubi i ruje u mozgu, da kljuca u sljepoočnicama onako kao što to čini vrana dok ubija svoj plijen. Kada bi sve to konačno prestajalo, kada više ništa ne bi bilo njegovo u njemu, padao bi u dubok san. Sav obamro i utrnuo, satima se ne bi budio. Bio je izgubljen za sve što se oko njega događalo pa nije čuo ni ženski glas koji je na radiju čitao nesvakidašnju vijest.

“Da još ima plemenitih ljudi potvrđuje to i slučaj našeg sugrađanina koji se desio ovih dana. Naime, Hasko Brnjac poznatiji među prijateljima i poznanicima kao Dorat, svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu poklonio je Gradu. Već odavno ovaj dobritvor živi povučeno i reklo bi se gotovo asketski iako je jedan od najbogatijih ljudi u našem kraju. Posljednjih mjeseci, zbog bolesti, rijetko se viđa. Porodicu i bližih rođaka nema. Ovim gestom prihvatio je da čitav grad bude njegova familija. Tu privilegiju imaju samo najbolji među nama. Nakon ove izvanredne vijesti, slijedi reklamni blok...”

2.
Spužolik i sav urastao u stolicu, sanjao je uvijek isti san. Čak se ni redoslijed slika nije mijenjao.

- Eh , kakav je ovo život - reći će Spahija u tom snu. - Već godinama sjedimo ovdje kao dva truhla panja. Sami, oko nas ni kučeta ni mačeta. Da nije tebe, vjerovao bih da na ovom svijetu osim mene više niko i ne postoji.
- Nemoj tako Spahija - usprotivit će se Dorat. - Ti imaš bar sina, a ja čitav život živim kao odsječena grana.
- Imam, ali kao da ga i nemam. Otkad mu je majka umrla, moje ga oči više nisu vidjele. Da nije bilo tebe, mogao sam se za sve ove godine ucrvati u ovoj samoći.

Onda će kroz prozor umigoljiti golem crn oblak, smjestiti se između njih dvojice, a oni će ga morati rukama razgrtati da bi vidjeli jedan drugog. Kad konačno u tome uspiju, ukazat će se dva trupa kako sjede oborenih glava, ali bez lica.

Mlad advokat sjedit će na Spahijinoj stolici od orahova drveta i držati pripremljene papire. Bit će nervozan jer je nenaviknut na ovakve situacije. Nov je u ovom gradu i tek započinje s advokaturom. Ispred njega ležat će opružen čovjek, pokriven dekama i zabrađen pa će mu se samo oči vidjeti.
- Zvali ste me, gospodine Mandžo - advokat želi biti učtiv. - Hoćete ostaviti oporuku?
- Jašta - jedva će izmigoljiti glas ispod pokrivača. - Prije nego što umrem želim još ovo učiniti.
- Dobro, recite molim Vas svoju želju.
- Ja Spahija Mandžo svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavljam ...
Ovdje će se glas zakašljati i gotovo prekinuti.
- Šta se događa gospodine? Jeste li pri punoj svijesti? Hoćete li čašu vode? - uspaničen će biti advokat.
- ... ostavljam mom prijatelju Hasku Brnjcu zvanom Dorat - nemoćno će dovršiti glas.
- Ali gospodine, u papirima piše da Vi imate sina – čudit će se advokat.
- Ah sina, ne spominji ga - reći će čovjek i umorno će sklopiti oči.
Umotan u deke i zabrađen kao prikaza iz starinskih priča, Dorat će panično osluškivati kad će se začuti škripa izlaznoh vrata što će označiti da je advokat otišao.

Onda će skliznuti iz kreveta i otključati jedna vrata na kraju dugog hodnika. Stajat će na pragu prostrane sobe i promatrati ukočenog Spahiju koji je već pola dana mrtav. Sada, kad je otišao advokat, moći će po komšiluku oglasiti njegovu smrt i konačno sjesti u svoju stolicu od orahova drveta.

Abid Jarić
Zenica

("Dorat" je drugonagrađena priča ovogodišnjeg konkursa Mondo.ba portala "Priče iz komšiluka 2" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, zajedno sa pričama još 41 autora iz BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Autor Abid Jarić osvojio je i tablet, poklon kompanije m:tel)

Ostale vijesti