KRATKA PRIČA: Tijana Rakočević - Neon

"I sa četrnaest sam jednako uplašeno izgovarala 'volim te, mama' svaki put kada bi dotrajale neonske lampice štrcnule komadić svjetlosti na stvari koje u tami izgledaju posve drukčije..." Pred vama je potresna priču autorke iz Podgorice

0
A- A A+

Neon

Sve je u tom mraku ličilo na užas.

Tvrdili su da to vjetar pretresa izvireli najlon, nikakvi lopovi i nikakva čudovišta, oni nemaju šta ukrasti, oni od nas nemaju šta pojesti, a ako i staviš čepove u uši, sebe i dalje jasno čuješ, i neonska svijetla koja ciče kao ranjeni cvrčci, ta mrtva neonska svijetla koja bjesomučno štekću po našim stisnutim trepavicama. Nikad, zaklinjali bismo se, ako nas roditelji požele natrag, nikad im se nećemo vratiti, jeste li razumjeli, jeste li razumjeli, a prilika da se taj zavjet prekrši skrivala se u svakom molekulu vazduha za koji se vezao ženski parfem, jer muškarci, očevi, oni mirišu na lož-ulje i na mljevene polutine, teleće. Mislim da je tako.

Volim te, mama, i možda sam još nešto namjeravala dodati naredne noći, ali uvijek bi ostajalo na tome – volim te, mama, i povremeno kako li se zoveš, mama, i to bi obično bilo sasvim dovoljno za razgovor u kom se sa predmetom svojih želja dodiruješ na nadrealnom planu. Ja sam se sama rodila, rekla sam kad smo se igrali mamicâ, zamišljajući kako se rađam iz zrna prašine i kako moji mali, srcoliki kukovi ispadaju iz mojih usta. Niko se ne rađa sam, Zoja, pa ni pile ne može da se rodi samo, prasnuo je Alen, ni Bvana se nije rodio sam, ha-ha-ha, iako će prije biti da ga majka nije rodila nego pokakila, ha-ha... Upravnik je za to vrijeme u drugoj prostoriji slušao jutarnji dnevnik koji je javljao da je u noći između šestog i sedmog jula majka svoje novorođenče izudarala plehom po glavi dok mu njime nije smrskala lobanju. Kuvarica Džena je netom smireno zaključila da smo mi zbilja srećni, tačnije – oho-ho srećni jer smo živi, samo još da dragi Bog pomogne, da umiješa svoje nevidljive prste. Nijesmo bili sigurni.

Ali smo bili radoznali, i sve smo okrenuli tumbe, iako niko od nas nije znao šta traži – žive ljude ili njihove fotografije. Ako se ispostavi da su bili siromašni ili maloljetni, oprostićemo, a šta ako nijesu bili ni jedno ni drugo, oprostićemo, i svi naši dogovori tekli su u tom smjeru. Ako ne budeš ćutao, Džena će te prebiti matericom, nećeš stići ni da kažeš j o j, prijetila su starija đeca predmetom opšteg podsmijeha, jer Džena je patila od ispadanja rodnice i mi smo za taj njen usud znali. Fascikle su bile pod šiframa i mi smo ih, poput pčela puštenih iz košnice, rasturali kao da krivica za tu vrstu vandalizma nikada neće pasti na nas; samo hrpe papira koji mogu pripadati bilo kome. Kunem se u Boga da ne pamtim kako se to svršilo, u Boga se kunem, a on je, biće, isto nečija majka: svi ga pominju, i on nikada ne dolazi.

I sa četrnaest sam jednako uplašeno izgovarala volim te, mama svaki put kada bi dotrajale neonske lampice štrcnule komadić svjetlosti na stvari koje u tami izgledaju posve drukčije. Noću bi se čula muzika, when you're big in Japan kao reski zadah joda kojim su ispirali podove sirotišta, neon on my naked skin kao žilet iz upravnikovog nesesera u koji sam tada zavukla ruku i raskrvarila kažiprst. Znao sam da si to ti, progovorio je upravnik Radomski iz svog kreveta, a zatim štošta: da ne bi trebalo da plačem, da to boli samo prvi put, ne znam da li sam to smjela reći, izbrišite ovo. Hoćete li? Pay and I'll sleep by your side... Smjela bih staviti ruku u vatru da nas je neko kroz odškrinuta vrata posmatrao.

Alen je nestao na nekoliko dana i niko ga nije tražio. Kada se vratio, na nogama su mu se otvorile smrdljive kraste i on je ćutao, on je samo ćutao, to je sve što mogu da kažem. Zagrnuli su ga ćebetom dok nijesu došli iz pogrebnog preduzeća i odnijeli sa sobom njegovo beživotno tijelo. Bilo mu je tek dvanaest.

Volim te, mama. Volim te, topla, milosna majko, buncala sam, kao onda kada se Radomski razgoropadio i rekao mi mrtvu ti majku jebem, ali ja sam bila kriva: đe god pipneš – boli, šta god kažeš – povrijedićeš. Poznala sam je, tu ženu sa rukama od brašna, dok je vjetar pretresao izvireli najlon, jer bila je to noć, i licem koje se ne pamti i ne dodiruje kao da ga i nema, majka koju nijesam pitala kako se zove, ni da li je bila maloljetna, već sam za njom krenula poput mlade junice, u klanicu, pravac u klanicu.

Ne vrijedi, ne śećam se svega.

Ni muškaraca koji su me docnije vezali za krevet, ni nje same sa svežnjem zelenih novčanica, ali se vraški dobro śećam da sam je i tada voljela, onako kao što se voli sopstveni vrat onda kada drugi želi da ga prereže.

Tijana Rakočević
Podgorica

(Priča "Neon" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti putem naše facebook stranice "Priče iz Komšiluka")

Ostale vijesti