KRATKA PRIČA: Metar drva i metar mira

Autor:

"Naše je samo ono što damo drugima..." Ovim riječima ukratko bi se mogla opisati sjajna priča Sare Velage iz Banjaluke. Uživajte!

1
A- A A+
drva Foto: Getty Images

Metar drva i metar mira

Ne vidi čovjek! Ne vidi ni pred nosom, a kamoli dalje. Ne vidi ničim osim srcem, naročito ako su oči zaista slijepe. Bajro ne vidi!

A Bajro živi na Orlovačkom putu u poslijeratnoj Banjaluci. Njegovo srce jedini je način da vidi. Uprkos tome dobro on čuje. Sve komšije iz drugih kuća, kako se usred zime raspravljaju oko toga kome će dati drva. 10 metara. Legalno posječena, ali ilegalno podijeljena čini se. Kome dati, kad su svi u potrebi?

Vaso najglasniji, najviše traži. Njemu trebaju, jer ima velike potrebe. Spomenka ih treba, jer ima veliku porodicu. Slavica ih treba, jer ima malo para, a puno srce sreće zbog tek rođene unuke, koja se ogrijati neće, osim ako ih ne dobiju baš one. Međutim, Slavica ih ne traži za sebe iako joj rekoše dati. Znaju da je izbjeglica i da nema mnogo toga, živi u iznajmljenoj vikendici. Dijete je to malo, gladno, uplakano. Kako joj ne dati?!

Dogovoriše se oni tako jedva, ne razmatrajući dalje i više, jer svako u ovoj šumi od naselja je u potrebi. Slavica će ih dobiti!

Očiju širom otvorenih, srca spremnog da se konačno ogrije, ona upita seoski skup glasno koliko je mogla: „A mogu li ih ja sada dati kome želim?”

„Šta je sad pobogu? Jedva ih dobila, a ti bi već da daješ, ma kome boga ti”, upita Vaso, kao gospodar svega materijalnog u ovom naselju.

„Ja bih da ih poklonim Bajrinoj ženi. Pere žena njegovih gaća stotinu na ruke. Voda je ledena sa korita, a nema kako ni da je zagrije, a bome ni da osuši veš.”

„Jesi ti luda boga mi! A kako ćeš ti sa malim unučetom u naramku“, upita komšinica Nevenka.

„Ne brinem za sebe! Snaći ću se već nekako. Samo da damo Bajrinoj ženi drva i dobro će biti svakome.”

Krenuše ljudi pričati po selu. Slavica je luda. Nema za sebe, a dala bi drugome, napravi opštu pometnju na Orlovačkom putu i zavadi ljude, koji su do juče bili složni. Jedni spoznaše da su očiju zatvorenih pred čovjekom koji im se nalazi pred nosom cijelo vrijeme. Drugi pak zauzeše stav suzdržanih, oduvijek najbezbolniji i bezopasan. Šta ih briga uostalom kome će drva, sve dok se oni griju?

Pričalo se malo o tome i na kraju prestade interes za drva, jer zima uđe u svoj najdeblji minus, kao da je namjerno ispitivala granice čekanja da se drva poklone nekome.

Dadoše ih Slavici teška srca, stisnute ruke. Ona ih pokloni Bajrinoj ženi.

Upita žena zbunjeno: „A hoćeš ti barem jedan metar? Kako ćeš bona naložiti tu vatru u kući?“

„Neću nijedne klade. Uzmi sve. Daće Bog i nama nekad nekako. Ne bojim se ja zime“, Odgovori Slavica i zagrli ženu.

Bajrine slijepe oči zasuziše. Sjedio je pored praznog kamina i osjećao toplinu oko srca, a ubrzo i u prostoriji.

„Daće Bog Slavice. Dobro se dobrim vraća. Da i tvoje dijete ogrije sunce dobrote, kad si se tako srčano založila za nas! Daće Bog!“

Zapališe drva i pružiše ruke oko kamina. Posjedili su još malo i Slavica i njeno unuče, a onda odoše svojoj kući. Noć je bila duga, hladna i teška. Noć na Orlovačkom putu u izbjeglištvu, u skromnoj vikendici u Banjaluci. Slavica je gorko plakala dok je uspavljivala dijete u naručju i pjevala uspavanku.

Jorgan i ćebe bijahu najveći prijatelji u noći.

Jutro se polako privlačilo uz rubove prozora, a onda ga naglo prekide zvuk telefona. Slavica poskoči i promrzlom rukom podiže slušalicu.

„Ko li je ovako rano? Probudi mi dijete u krevetiću“, pomisli.

Trenutak kasnije oči joj ispuniše suze koje padoše na ćebe ugrijano od topline tijela. Dobila je svoj stan u Jajcu nazad. Mogu se vratiti u njega i ona i unuče.

Daće Bog, baš kao što Bajro reče!

I dade bome!

Dok su se istog jutra spremali za selidbu, proviri na prozor Bajrina žena.

„Slavice kuda ćete?“

„Tamo gdje je toplo oko srca“, reče Slavica drhtavim glasom i užurbanog hoda.

Ne vidi čovjek! Ne vidi ni pred nosom, a kamoli dalje! Ali ako bi pokušao barem metar oko sebe da se osvrne vidio bi i onoga ko ne vidi, kako ga otvorenog srca gleda i moli.

Za mrvu ljudskosti u vremenu nestašice. Za metar drva i metar mira i tišine.

Daće Bog, ako i ti odlučiš dati! Ono malo što nekome predstavlja mnogo! Daće!

Sara Velaga
Banjaluka

(Priča "Metar drva i metar mira" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice "Priče iz Komšiluka")

Ostale vijesti