KRATKA PRIČA: Stefan Elezović - Dvorišta

Autor:

"Dvorište je ugled domaćina", kažu ljudi. Pročitajte odličnu priču Stefana Elezovića iz Lopara, koja tjera na razmišljanje...

0
A- A A+
kosilica Foto: Getty Images

Dvorišta

Vojin ima običaj da subotom, kada to vremenske prilike omogućavaju, pređe kosilicom svoje dvorište. To je uzorno održavan travnjak. On bi subotom jutarnju kafu ispio brže, zračio bi spremište za alat kada bi otpetljavao kabl; on mora doći do svakog ugla, zato kabl mora biti odmršen. Vojin kao da uživa u tom običaju, što, uostalom, taj čin i jeste, jer svaki vikend, za takvo nešto, ne postoji potreba. Ako bi se koja lat i opružila malo iznad nivoa ostalih, to je bilo zanemarivo, teško za primjetiti i nekome ko bi tu razliku posvećeno težio uočiti. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je to predostrožnost. Jako je teško predvidjeti kako će se stvari dalje odvijati. Vjerovatno misli da bi nakon jednog preskočenog subotnjeg manevera okućnica bila veliko ruglo. Izgledalo bi kao da niko ne živi tu, bila bi sramota.

Samo je kiša dokidala tu naviku. Vojin je tada natmuren kao i nebo što ga kvasi. Za razliku od atmosferske grmljavine, on uvijek kasnije zasvijetli. Trese se gledajući mlazove, najbolju dohranu floričnoj nemani što se otima starom ritualu. Zagrmio bi i na prolaznika u to vrijeme, sada je to rjeđi slučaj. Trudi se ne izlaziti bez prijeke potrebe. Žena se sklanja što dalje od njegovog raspomamnjenog pogleda, od njegovog besciljnog lutanja kroz sobe. Ona zna - ne može ga smiriti, pravi se da kuha i u čaj mu drobi leksaurine. U dugo kišno doba, ta se žena čuje dok zapomaže. On rijetko izlazi, penzionisan je zahvaljujući jakoj vezi, i neprestano ponavlja - tako je bilo nekad.

Komšijska dvorišta takođe su vrlo uredna. Samo jedno, do Vojinovog, šareni se, mijenja boje, mnogi bi ga zvali zapuštenim. Taj Mirko koji je živio par metara do Vojina, nikamo nije izlazio. Priča se za njega da je za vrijeme velike poplave, koja je prijetila naselju, jedini odbio da napusti svoj dom. Govorili su tada - obezbjedio je sebi kovčeg. Vojin je zazirao od zapuštenosti s druge strane ograde. Mirka je viđao rijetko, svega nekoliko puta godišnje, na nekoliko trenutaka, uglavnom dok je ovaj izlazio u trijem ili kada bi izlazio po novine koje ga očekuju na pragu. Podsmješljivo se dodvoravao susjedu Vojin, ne bi li mu kako natuknuo njegovu tobožnju neobzirnost. Kroz osmjeh, htio je reći da vidi njegovu neuviđavnost prema skladnosti, redu u nizu ulica, u moru avlija nasukanih na trotoare.

Realno gledano, sve je u najboljem redu, komšijski i ne baš. Pričao je Vojin supruzi već - trebalo bi uvesti zakone. Zar građaninu priliči takav nemar?

Bliži se Božić. Žaluzine su upetljane u trepereće lampice, na jelkama vise sazvežđa. Vani su štrikovi prazni odavno. Supružnici glume prazničnu radost. Nju itekako muči što nemaju djeteta. Htjela je da usvoje jedno... No, on nije htio da se bavi tuđim čedomorstvom – nije nam suđeno Marina... U čemu nema naše krvi to i nije naše. Slijegala bi ramenima pred njim, a plakala pred ogledalom, gledala suze na svom licu, u svoj pupak. Praznicima se misli o drugim. Pomenula je Mirka, a on je pomenuo dramu vezanu za poklone. Bio je radoznao... Hoće da se našali (onako kako on zna). Ona ga čeka, dok se ne vrati s prigodnim poklonom. Onda će poći k susjedu, biti zajedno za praznik. Sigurno misli da je taj samac još usamljeniji. Sam kao ukrašeno drvo, odsječen, daleko od šume, fiksiran, bez korijena.

Vojin, takav kakav je, smislio je grubu šalu. Kupio je veliku crnu ceradu, spakovao je u ukrašenu kutiju. Božićni poklon je obezbijeđen. Kada ne izlazi, mislio je, neka svoju kuću prekrije dobijenom plastičnom zastavom. Neka se um prolaznika igra pokušavajući odgonetnuti šta se krije iza.

Poslije podne, supružnici pozvoniše Mirku na vrata. On bi iznenađen nenadanom posjetom. Jadničku sigurno niko ne dolazi, kao što, možda, ni on nema gdje da ode. Na početku usiljen razgovor se pretoči u bliska doticanja - neka draga vremena, anegdote i sve petlje do pristaništa. Mogli su biti prijatelji sve one godine. Kašike rone u tanjire i gledaju se kao saborci u rovovima, razumiju se; čuvaju isto mjesto, brane od suprotne pozicije.

Ispraćeni srdačno, osjećaše toplinu u srcima, naročito ona. Vojin je na sebe tiho srdit, bilo mu žao. Nadao se da, zbog nesmotrenog poklona, susjed neće zamjeriti, da će se smijati, ako pak bude, biće iskren i sve mu priznati - reći da takav ne želi da bude, da je pogriješio. Nije mogao pokupiti što je donio, bilo bi krajnje neumjesno... On će to otvoriti kasnije. Šta bi mu ona rekla da je znala, pitao se.

Sutradan nije bilo rugla. Između susjeda je podignuta crna zavjesa. Mirko je razastro ceradu između sebe i Vojina, podigao na ogradu najlonski zid. Više se nisu gledali.

Stefan Elezović
Lopare

(Priča "Dvorišta" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice "Priče iz Komšiluka")

Ostale vijesti