KRATKA PRIČA: Denis Peričić - Kak ste, suseda?!

Jedna prava, čistokrvna komšijska priča stiže nam iz Varaždina. Uživajte...

0
A- A A+

Kak ste, suseda?!

Mate je bio jedan od onih ljudi koji mnogima idu na živce, pa je tako išao na živce i svojim susjedima. Živahan četrdesetogodišnjak, polumenadžer-polutrgovac za kojeg nitko nije znao čime se točno bavi i što prodaje, materijalno situiran – bilo je to očito već po skupom automobilu parkiranom pred zgradom i kvalitetnim odijelima, koje je unakazivao drečavim kravatama – Mate se ponašao kao najpametnija i najsposobnija osoba na svijetu, kao da su svi drugi glupi i nedostojni svezati mu vezice na cipelama.


Marica je bila... da, starica. Upotrijebit ćemo tu već pomalo proskribiranu riječ upravo u prkos licemjerju društva koje stare ljude naizgled korektno naziva „osobama treće životne dobi“ a istovremeno o njima ne vodi nikakvu istinsku brigu niti prema njima pokazuje ikakvo razumijevanje.

Udovica, odavna umirovljenica, sama u stanu vjerojatno već desetljećima jer su djeca otišla trbuhom za kruhom u inozemstvo, tamo zasnovali obitelji i dolaze tek rijetko, za blagdane, Marica je bila sušta suprotnost Mati; dovoljno je bilo vidjeti je kako svakog jutra sama nosi kantu drva za ogrjev iz prizemlja na zadnji, četvrti kat zgrade bez lifta pa da se shvati koliko je u tom biću bilo skromnosti, samozatajnosti i smjernosti.

A Mate k'o Mate: prolazeći uvijek užurbano kraj nje, ni na kraj pameti mu nije bilo da se ponudi ponijeti joj kantu s drvima. Štoviše, čak bi, graktavim glasom i na način koji je jedino on smatrao duhovitim, svaki put uskliknuo: „Kak ste, suseda?! Kaj ste još živa?!“

Marica bi samo gorko uzdahnula i, skromna kakva jest, odgovorila: „Živa sam, živa... Fala na pitanju, sused...“

Nije potrebno komentirati Matinu elementarnu nepristojnost, koja proizlazi već iz same gramatike (kad se ženskoj osobi obraćamo s „vi“ ne kaže se „živa“, nego „živi“), jer se naše umirovljenike ionako ne pita ni o čemu, a ponajmanje o gramatici. A ako ih se išta pita, onda ih se, zlurado i beskrupulozno, tu i tamo pita samo jesu li živi, kao da su tek teret kojeg se društvo želi što prije riješiti.

I tako prolažaše dani, tjedni i godine. Marica se sve teže i sporije uspinjala stubištem, a Mate se sve brže i lepršavije njime spuštao, osokoljen novim prilikama za zaradu. No čak i kad je prolazio vičući istovremeno u dva mobitela, uvijek bi našao onih nekoliko sekundi da je zapita: „Kak ste, suseda?! Kaj ste još živa?!“

A Marica bi uvijek sve gorče uzdahnula i, skromna kakva jest, odgovorila: „Živa sam, živa... Fala na pitanju, sused...“ Dok bi, svaki put sve sporije, dovršavala posljednju riječ, Mate bi već sjedao u svoj skupi automobil parkiran pred zgradom.

Razvijajući svoje poslove, provodeći dane sastančeći po restoranima i putem mobitela izdajući naredbe zaposlenicima i podizvođačima, Mate nije ni primijetio da je proteklo nekoliko dana bez jutarnjeg susreta s Maricom. Kako je i s drugim susjedima komunicirao slično, samo u prolazu, nije mogao znati da je Marica u bolnici, a da je i znao, sigurno se ne bi priključio onim susjedima koji su je posjećivali i kod liječnika se raspitivali o njezinu zdravstvenu stanju.

Ne saznavši stoga ama baš ništa o Marici ni nakon nekoliko tjedana, jednog se dana Mate, po običaju kasno, vraćao u svoj stan osobito zadovoljan. Sklopio je još jedan unosan posao, a ženu i djecu je otpravio na more, pa će sada malo uživati: već je za sutradan dogovorio susret s novom, mladom ljubavnicom.

No otključavši vrata stana, upalivši svjetlo i ušavši u dnevnu sobu, imao je što vidjeti: na kauču je sjedila Marica. Djelovala je zdravije nego ikad i gledala ga je samouvjereno, s nekom osobitom mirnoćom na licu.

Mate se prepao kao nikad u životu. Ispustio je ključeve i torbu, sapleo se i jedva održao na nogama. Ali Mate k'o Mate: ne bi on nikada dozvolio da ga se zatekne nespremnoga, a kamoli preplašenoga, pa se nastojao pribrati i zauzeti svoj nadmoćan stav. Ipak, koliko se god pritom trudio, uspio je tek piskutavim glasom propentati: „K-k-kak ste, suseda?! K-k-kaj ste još živa?!“

A Marica mu je odgovorila: „Nisam, sused, nisam...“ I paklenski se nasmijala.

Denis Peričić
Varaždin

.......

(Priča "Kak ste, suseda?!" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice "Priče iz Komšiluka")

Ostale vijesti