"Šokantan" trend u Francuskoj

Autor:

Sve više visokoškolovanih menadžera, konsultanata, PR stručnjaka, itd. napušta svoja radna mjesta kako bi ponovo sjeli u školske klupe i postali - ZANATLIJE! Pekari, krojači, cvjećari, vodoinstalateri, stolari...

"Šokantan" trend u Francuskoj Foto: MONDO portal/Marko Čavić

Nakon višegodišnjeg studiranja i sa diplomom u džepu, sve više mladih Franucuza odlučuje promijeniti svoj profesionalani život. Napuštaju svoja radna mjesta, finansijski i društveni komfor koji im određena zanimanja nude, a sve to kako bi ponovo sjeli u školske klupe i postali — zanatlije. Pekari, krojači, cvjećari, vodoinstalateri, stolari… Slađana Perković, za časopis "Talas", piše o novoj generaciji francuskih zanatlija, koji su umjesto radnog vijeka provedenog iza kompjutera radeći dosadni, nekreativni i obesmišljeni posao, zasukali rukave i odlučili baviti se nečim konkretnim!

„Zadnji put kada sam čekala u redu za hljeb bio je rat“, kažem pola u šali, pola u zbilji, ženi koja stoji ispred mene u beskonačnom redu ispred pekare „Au Pain et des idées“ („Hljeba i ideja“), na dva koraka od kanala St-Martin u 10. pariskom arondismanu. Žena sliježe ramenima. „Sorry“, kaže mi, ali ništa me ne razumije. Otpuhujem i nervozno počinjem cupkati u mjestu. Pored nas lokalnog stanovništa, koje se poznaje na kilometar upravo po nervoznom cupkanju u mjestu, tu su i ljudi koji su došli čak iz Japana kako bi probali nadaleko čuveni hljeb. A red je zaista impresivan. Kada bi nas neko fotografisao, mogao bi tu fotografiju slobodno iskoristiti u propagandne svrhe, i to sve sa velikim naslovom: „Glad i nestašica u Parizu!“

Da ne bude zabune, pekara u Parizu ima na svakom ćošku. Samo što je za razliku od većine drugih, hljeb u ovoj pekari neuporedivo bolji. I tu jednostavno nije stvar u ukusu, već je to činjenica.

Razne studije koje su se vodile o ovom fenomenu navode da je većina onih koji su se odlučili na korak profesionalne preorijentacije to uradila jer je i sama ideja da tokom radnog vijeka neće ništa konkretno uraditi imala vrlo poguban uticaj na njihovo psihičko i moralno stanje...

Ono što je zanimljivo jeste da Christophe Vasseur, čovjek koji stoji iza ove pekare, u početku sa pekarstvom nije imao nikakve veze. Dolazi iz porodice doktora, a on sam je godinama radio u modnoj industriji širom Azije. Imao je tridesetak godina kada je odlučio skinuti kravatu, a odijelo zamijeniti bijelom pregačom. Postao je pekar. I to ne bilo kakav pekar. Poznati gastronomski časopis Gault&Millau u martu 2008. godine proglasio ga je najboljim pekarom u Parizu, a kod njega se danas hljebom i pecivima snabdijevaju i restorani velikih pariskih palasa.

I to nikoga ne čudi, jer zaštitni znak pekare, hljeb „Pain des amis“ („Hljeb prijatelja“), koji ima tako vazdušastu sredinu i hrskavu koru, kao da je upravo izvađen iz šporeta na drva naših baka, na prvi zalogaj, kao u crtanom filmu „Ratatouille“, vraća direktno u djetinjstvo.

Mada bi ova priča lako mogla skliznuti u priču o mirisima i ukusima koji se mogu osjetiti u ovoj pekari, pokušaću se držati teme. Ovo, ipak, nije priča o hljebu, već o ljudima. O onima koji su promijenili svoj profesionalni život iz korijena, batalili svoj „bullshit job“, kako ga je imenovao američki antropolog David Graeber, i počeli se baviti nečim konkretnim. Bez obzira na to što su tako vjerovatno izazvali bar nekoliko srčanih udara u familiji.

U svojojoj knjizi „La Revolte des premiers de la classe“ („Revolt najboljih učenika“) novinar Jean-Laurent Cassely piše o fenomenu „novih zanatlija“, koji u posljednje vrijeme sve više uzima maha u Francuskoj. Brojni visokoškolovani pojedinci, među njima najviše uposlenika sektora odnosa sa javnošću, menadžmenta, marketinga i konsaltinga, napuštaju svoje profesije, finansijsku i društvenu udobnost koju im ona pruža, kako bi se profesionalno preorijentisali. Nekih 14 posto diplomiranih studenata dvije godine nakon sticanja diplome se odluči na ovaj korak, a od tog broja njih 7.000 svake godine se prekvalifikuje u zanatlije. Većina ispitanih odlučuje promijeniti profesiju, jer su razočarani poslovima za koje su se školovali, koji postaju sve više specijalizovani, jednolični i gdje je konačni rezultat nevidljiv. Pored dobro poznatog sindroma profesionalne iscrpljenosti, koja se još naziva i „burn-out“, sve više se govori i o „bore-out“ — dosadi na poslu, ali i „brown-out“ — tome kada zaposlenik ne razumije smisao svog posla.

Ono što gura visokoškolovani kadar da se sve više okreće manuelnim poslovima jeste i činjenica da se iza zvučnih naziva pojedinih pozicija, kao što je šef projekta u nekoj agenciji za odnose sa javnošću, obično kriju sati i sati provedeni ispred kompjutera, popunjavanje Excel tabela, beskonačno telefoniranje, pisanje izvještaja koje niko ne čita ili jednostavno prekraćivanje vremena listanjem Fejsbuka.

Razne studije koje su se vodile o ovom fenomenu navode da je većina onih koji su se odlučili na korak profesionalne preorijentacije to uradila jer je i sama ideja da tokom radnog vijeka neće ništa konkretno uraditi imala vrlo poguban uticaj na njihovo psihičko i moralno stanje.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE...

Tagovi:

Ostale vijesti