KRATKA PRIČA: Dušica Stevanović- Van granica sreće

"Na kraju sam je pitala koja je njena tajna sreće. Toliko ima ljudi oko nje, zdravijih, a nesrećnijih. Koja je to mudrost koju ona krije? 'Da ti kažem, sine...'" Pročitajte lijepu priču Dušice Stevanović iz Banjaluke

0
A- A A+
Foto: Getty Images

Van granica sreće


„Kako ste bako?“, upitah je u prolazu.

„Dobro!“, odgovara ona. Uvijek je nasmijana, iako njene noge sa godinama postaju sve slabije i teže. Skoro da više i ne može stati na njih. Ali na njenom duhu mogu da joj pozavide i nazdraviji ljudi.

Pohvalila mi se jednom prilikom da ima petero unučadi i da je dvoje najstarijih već krenulo u školu.

„Odlični su đaci“, oči su joj sijale kao zvijezda dok je pričala o njima. „A i ovi mlađi su divni. Sve me slušaju, iako znaju da baka ne može da hoda. Učim ih pjesmice, već sad ih znaju nekoliko.“

Ja sam tad otišla svojim putem, a baka je lagano sa štapom krenula ka svome stanu. Za razliku od mene, ona nikud ne žuri. Za razliku od mene, kojoj izmiče vrijeme iz ruku, ona ima svo vrijeme svijeta.

Prošlo je dosta vremena otkako nisam više sretala baku. Jednom prilikom sam u prodavnici srela njenu kćekru i upitala za nju. „Dobro je baka. Ne može na noge, ali zato plete i hekla svaki dan. Ima tri unuke, znate. Odlučila je da svakoj od njih ishekla po stoljnjak, kao njen poklon njima trima za vjenčanje jednog dana... pa polako hekla, svaki dan.“

„Ali... unuke su male, zar ne?“, upitah sa čuđenjem.

„Da, najstarija ima šest godina. Ali ona je tako odlučila i eto... Želi da svaka od njih na dan vjenčanja dobije poklon od bake“, dodala je kćerka.

Jedne nedjelje ujutro sam odučila i da je posjetim u njenom domu. Živjela je u stanu sa kćerkom i zetom. Bila je jedna od onih žena sa jakom ličnošću, za koju ni ne možete da pretpostavite da ima neki problem u životu, kamoli da je njene noge više uopšte ne slušaju. Jako se obradovala kad me je vidjela. Pričala mi je o svom mužu koji je umro prije nekoliko godina. Odavala mi je utisak obrazovane žene, sa lijepim crtama lica. Pomislih u sebi: “Mora da je kao mlada bila prava ljepotica“. Imala je blagi izraz lica, pogled očiju, bez bora i tragova starosti na njemu. Pitala sam se, koliko bih godina dala uopšte ovoj ženi?

Na kraju sam je pitala koja je njena tajna sreće... Toliko ima ljudi oko nje, zdravijih, a nesrećnijih. Koja je to mudrost koju ona krije?

„Da ti kažem, sine“, uzela je gutljaj kafe, pa nastavila: „Čovjek nikad ne može naći mir i sreću van samoga sebe. Možeš da plačeš nad sudbinom, ali isto tako možeš i da uživaš u moru ljubavi koja se nalazi oko tebe. Oko sviju nas. Ja možda ne mogu da hodam, ali imam sve što mi je potrebno u životu. Imala sam divan život, ja sam srećna žena“.

Jednog junskog dana, bakina dobrota je napustila ovaj svijet. Kad sam čula za tu vijest, imala sam osjećaj da je zaklopila oči sa osmijehom na licu. A, u ormaru, zapakovani, čekaju bakini pokloni za unuke, za njihov najljepši dan, sačuvani od vremena i zaborava. Mislila je ona na sve.

Dušica Stevanović
Banjaluka

Ostale vijesti