Na današnji dan, 17. septembra 1859. godine, Džošua A. Norton proglasio je samoga sebe carem Amerike, Nortonom Prvim. Ovo je uvrnuta priča o njemu...
Džošua Abraham Norton rođen u Londonu 1818. godine u porodici engleskih jevreja. Nakon puta u Južnu Afriku, kao tridesetogodišnjak sa 40.000 dolara u džepu doselio se u američki San Francisko. Uskoro je ovaj, za to vrijeme značajan imetak, mudrim spekulacijama prilično uvećao, pa je za četiri godine boravka u Americi stekao pravo bogatstvo od četvrt miliona dolara.
U decembru 1952. godine Norton je smislio lukav plan da svoj imetak još više uveća. U to vrijeme u Kaliforniji je živjelo preko 20.000 Kineza, čineći oko 10 odsto stanovništva, a oni su u Ameriku stigli kako bi kopali zlato i pravili pruge. Ti doseljenici iz Azije bili su nezainteresovani za zapadnjačku hranu, već im se ishrana zasnivala isključivo na jelima od riže.
Džošua je tada kupio sve zalihe riže koje su se mogle naći na tržištu u San Francisku, kako bi vještački podigao cijenu i obogatio se. Nastala je nestašica i cijene su zaista skočile. Međutim, prije nego što je uspio da rasproda svoje zalihe i obogati se, u luku su uplovili brodovi puni riže, a Nortonovo bogatstvo se preko noći pretvorilo u hrpu riže. Cijene su naglo pale, a on je ubrzo izgubio sav imetak koji je imao.
Uskoro je i nestao iz grada. Stanovnici San Franciska su se jedno vrijeme pitali šta je sa njim, ali su ga brzo zaboravili. Međutim, u jutro, 17. septembra 1859. godine Džošua Norton ponovo je stigao u grad, ovaj put predstavljajući se kao Norton I car Amerike!
Naravno, svi su pomislili da je potpuno poludio, međutim urednik lokalnih novina prepoznao je u svemu tome dobru priču, pa je u svom listu štampao Nortonovu proklamaciju. U njoj je ćaknuti ex-bogataš Ameriku proglasio carstvom, a sebe imenovao za prvog američkog cara. Norton I u proklamaciji je pozvao građane i vlasti da mu pomognu da ispravi loše zakone, podigne posrnulu zemlju na noge i vrati joj ugled i dostojanstvo.
Američke vlasti su naravno ostale gluve za sve ovo, ali je Norton I nastavio da se ponaša kao krunisana glava. Hodao je ulicama San Franciska u svečanoj uniformi, sa sabljom i štapom, regulisao saobraćaj, prijavljivao kvarove i nepravilnosti na gradilištima, apelovao na policajce da pošteno rade svoj posao...
Građani San Franciska su ga u početku zadirkivali, ali su ga ubrzo prihvatili kao svojevrsnu maskotu grada i počeli da mu se obraćaju sa simpatijama i poštovanjem. Besplatno su ga vozili, ugošćavali i štampali njegov novac, a uskoro mu je i sam grad dodijelio izvjesna primanja kako bi mogao da se oblači dostojno jednog cara.
Uskoro su hoteli i restorani počeli da se utrkuju ko će prije da ga ugosti, a grad je postao ponosan jer je, barem na ovaj način, postao prijestonica Američkog carstva. Imperator Norton I je paradirao ispred policije i išao u inspekcije u vojne akademije, gdje su ga svečano primali i postrojavali se...
Dobio je pristup gotovo svim javnim dužnostima u gradu, počeo je izdavati ukaze, voditi zvanična dokumenta Carstva i štampati proklamacije. Trudio se da prati gradske poslove i bude u središtu svih dešavanja, a u namjeri da prijestonici ukaže dužno poštovanje, objavio je da je kazna za nazivanje grada "Friskom" (omrženim nazivom među stanovnicima San Franciska) 25 dolara.
Dobričina Norton bio je i medijator u svađama i sukobima, pa je tako jednom prilikom, kada je nezadovljna rulja krenula da linčuje Kineze, zaustavio bijesne građane prigodnim govorom, pozvao ih na razum i molitvu, nakon čega su se nasilnici posramljeni razišli. Njegova ideja bila je i da se podigne i most između Ouklenda i San Franciska, a tu njegovu ideju svi su u početku smatrali totalnim ludilom, da bi se plan kasnije zaista i ostvarilo.
Norton I nije se samo brinuo za San Francisko i SAD, već i za stanje u susjednim zemljama. Tako je izdao ukaz u kojem se zahvaljuje građanima napaćenog Meksika što ga pozivaju da bude njihov zaštitnik, dodavši svojoj carskoj tituli zvanje "Protektor Meksika". Međutim, uskoro je odustao uz obrazloženje da je "nemoguće upravljati tako uzburkanom zemljom".
Umro je u januaru 1880. godine, jednostavno se skljokavši nasred ulice. U Nortonovim džepovima pronašli su nešto novca, nedovoljno za dostojnu sahranu, izgužvana dokumenta, pisma raznim evropskim vladarima, vlasničke papire od nepostojećih rudnika, izmišljene hartije od vrijednosti...
Umjesto sirotinjske sahrane, svom voljenom caru građani San Franciska organizovali su veličanstvenu posmrtnu ceremoniju. Povorka ožalošćenih bila je dugačka preko tri kilometra, a cara Amerike i protektora Meksika, Džošu Nortona posljednji put ispratilo je preko 30.000 ljudi, tj. jedna osmina tadašnjeg stanovništva ovog grada...