KRATKA PRIČA: Ognjenka Kalajdžić - Komšije

Još jedna sjajna, "čistokrvna" komšijska priča, ispričana na pomalo neočekivan način...

KRATKA PRIČA: Ognjenka Kalajdžić - Komšije Foto: MONDO/Samir Cacan

.......

"Pa kako ćemo živjeti, čovječe. Hljeba nećemo imati. To nam je jedini izvor primanja", vikala je Vera, sva zajapurena. "Živjeli, ne živjeli... Krmadi više nema i kapak!"

Tako su već nekoliko puta došli do prepirke Vera i Duško. Stanovali su u svojoj, već oronuloj kućici, blizu Lučkog mosta, u Mostaru. On bi ponekad nešto zaradio popravljajući pegle, rešoe i slične stvari. Ona nije nigdje radila, ali se lomila od posla u kući. Imali su dvoje djece, Borisa od sedam i Vanju od pet godina. Uglavnom se sama brinula o njima, kao i većina žena u to doba. Još je održavala baštu, kuću, a voljela je i ručni rad.

Brinula je i o svinjama. Iako rad oko svinja nije baš voljela, bio je od prilične koristi: Kad dođe zima, dvije bi prodali, a jednu ostavljali sebi. "Dobra zakrpa", govorila bi. Od tog novca su obavezno kupovali ćumur i drva. Tako bi radili svake godine, dok Duško nije odlučio pod hitno prodati svinje i nikada više ih ne nabaviti.

Sunce se veralo po krovovima, zima se još nije oglasila, a trebala je. Sve čisto u dvorištu, čak i ograda svježe ofarbana. Blagi miris dolme ponekad bi naletio do Duška, koji malo sjede na dvorište da uživa u divnom danu. Iza plota se pojavi Avdo, komšija koji je doselio prije nekoliko mjeseci.

"Dobro jutro komšija, šta ima? A ljudi moji, ja fina vremena..."

"Jest vala, ko proljeće, a neka je vala, dojadit će nam i zima". Nebo je ličilo na plavu svilu. Takvu boju ono može imati samo u Mostaru.

Djeca se približiše i pažljivo počeše slušati ljude, koje sudbina u komšiluk sastavi, te se malo upoznaju.

"Nego komšija, recider ti meni, života ti, šta bi od tvoji krmadi, odjednom ti nestadoše?"

"Vala mi dosadilo, a i Vera ne može više oko njih, a brate i ljepše je ovako".

Vera se lagano smješkala, ipak, gudi je, pa progovori: "Biće dobro, kad se čovjek rodi sa njim se rodi i nafaka, govorila bi moja pokojna majka".

Djeca se uskomešaše, pokrčkaše, a mali Boris izleti pravo pred Avdu: "Nije do majke, do tebe je, ti ne voliš svinje!"

Avdi bi jasno da je Duško ukinuo svinje jer su se oni doselili. Samo ih je ograda dijelila. Nekako su tad i nestale.

"Gledaj ti svoga posla moj komšija, meni ništa nisu smetale. Treba nafaku izbiti, a to danas nije lahko."

Iza plota se pojavi Zehra, Avdina žena: "Evo ja je zalila, hajte komšije da se saberemo, nema još mnogo ovako finih sunčanih dana".

"...a, biće ih, kad su nam vake komšije" tiho, skoro za se, izusti Avdo.

Ognjenka Kalajdžić
Växjö (Švedska)/Mostar

Ostale vijesti