"Ime mi je Tanja i pišem"

"Postalo je posprdno biti pisac"

"Ime mi je Tanja i pišem" Foto: Borislav Brezo za mondo.ba

Promocija zbirke pjesama “Razmnožavanje domaćih životinja” autorke Tanje Stupar Trifunović biće održana sutra (15. novembar) u 19 časova, u Crvenom salonu Banskog dvora.

Riječ je o sedmoj knjizi ove autorke, čiju promociju je organizovalo Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”. O zbirci će govoriti Kristina Ljevak urednica u izdavačkoj kući Baybook, književni kritičar prof. dr Igor Simanović, a program će voditi Vanja Šušnjar.

Neposredno prije predstavljanja knjige publici razgovarali smo s Tanjom o ličnom doživljaju njenog stvaralaštva, ali i domaće književne scene, njenim manama, nedostacima…


Reci nam više o "Razmnožavanju domaćih životinja"?

Zbrika pjesama nije baš nešto što je moguće prepričati ali može se govoriti o motivima, atmosferi, idejama koje se provlače kroz knjigu. Kritika i čitaoci će naravno i sa potpunim pravom imati neki svoj doživljaj knjige koji je možda i interesantniji od doživljaja same autorke.

Ono što je mene, ne samo u ovoj knjizi nego i inače opsjedalo, jesu uobičajene teme – čovjek, svijet i njihov suodnos. Društvo u kojem živimo i društvo kroz vrijeme; njegovi junaci, junakinje i/ili žrtve i kako bi oni izgledali u savremenom kontekstu.

Ljubav, bol, tuga, život, smrt, zanosi i razočarenja– sva književnost je o istim stvarima jer to su bitne stvari za čovjeka. Novi su načini na koje se iz sadašnje perspektive i vlastitog iskustva življenja vraćamo univerzalnim temama.


Jedna od pjesama postala je viralna na mrežama nakon, uslovno rečeno, incidenta na poetskoj večeri u okviru "Kočićevog zbora". Možeš li, nakon svega, objasniti šta se desilo?

Ne znam što bih to objašnjavala kada su oni koji su trebali objasniti propustili da objasnei vama i meni a možda i sebi samima. Ali kako je književnost zanimljiva samo ako je povezana s nekim ekcesom, ovaj put potpuno glupim i nepotrebnim, tako je i ovo pitanje postalo privlačno.

Mene u principu ne zanima šta se desilo, niti je bitna činjenica da se desilo meni, svejedno je kome, nego je to znakoviti pokazatelj našeg odnosa prema književnosti i uopšte umjetnosti a i ne samo prema njima već prema svemu. Rekla bih da se desila i dešava jedna farsa u kojoj su sve vrijednosti, norme, odnos prema profesiji i prema ljudima perverzno izokrenute naopako i da će to potrajati.

Riječ je o jednom besprizornom i otrovnom cinizmu koji je u savremenom društvu postao uobičajen. On će je sve učestaliji i strašno je što ćemo oguglatili na njega ili već dobrim dijelom i jesmo.

Tanja Stupar Trifunović Foto: Borislav Brezo za mondo.ba

Čini mi se da je roman, kao forma, bio iskorak iz tvoje "zone komfora" i da si ti prvenstveno pjesnikinja. Kako ti o sebi misliš? Jesi li Tanja pjesnikinja, Tanja prozni pisac, Tanja pisac - aktivista...?

Roman nije privremeni ni slučajni iskorak. Istina je da sam puno više pisala poeziju i objavljivala, ali od početka je postojala ta želja (a i pokušaji) da pišem i prozu. Dugo nisam bila zadovoljna svojim proznim radovima i čekala sam da sazru i da ih onda objavim. Kada je ta “zrelost” stigla, stigao je i roman.

Nemam te odrednice u glavi. Nemam ni plan sada ću pisati ovo ili ono. Izražavam se na način koji mi u datom trenutku odgovara. Nemam se potrebu ni usko definisati. Tako da bi dovoljno bilo to – ime mi je Tanja i pišem. Čak i ta odrednica pisac je postala apsurdna jer danas čim neko objavi bilo kakvu knjigu odmah mu se doda to pisac. Postalo je posprdno biti pisac.


Kada pišeš, misliš li na ljude koji će to kasnije čitati, i kako u tvojoj glavi izgleda ta publika koja će apsolutno razumjeti i uživati u tvojim pjesmama? Ko su ti ljudi?

Dok pišem ne razmišljam o tome. Pišem o raznim iskustvima kroz kakva i koja prolazi čovjek. Koga to zanima i čiji senzibilitet je blizak onom u knjigama sam će pronaći knjigu.  Mislim da treba stvari ostaviti otvorenim; dopustiti čitaocima da nađu svoje pisce i knjige. Kao čitalac volim taj osjećaj kada sama istražujem i  neka me knjiga privuče k sebi. Knjige nađu svoje čitaoce i pravi čitaoci nađu svoje knjige. To međusobno razumijevanje i privlačenje je nazamjenjivo i ne može se na silu iscenirati.

Tanja Stupar Trifunović Foto: Borislav Brezo za mondo.ba

Banjalučki sajam knjige već godinama više liči na buvljak, a ne na festival pisane riječi. Na čemu se, onda, zasniva ovdašnja književna scena i ko su joj predvodnici?

Banjalučki sajam knjiga liči na ono što i jeste – amaterizam i pijacu. Sunovrat Banjalučkog sajma biva još tužniji s obzirom da ga se sjećamo iz onih vremena (koja su paradoksalno bila poslijeratna i teža od ovih danas)  kada je bio sajam knjiga u pravom smislu te riječi i imao dobre šanse da bude  jedan od boljih u regionu.

Zašto je to tako, to je inspirativno pitanje za istraživačko novinarstvo. Književna scena pati od iste bolesti kao i sva kultura ovdje – drastičan pad ulaganja sredstava u izdavaštvo, nebriga, nepoznavanje i nepriznavanje autorskih prava, poremećen, može se reći nepostojeći sistem vrednovanja, izostanak književne kritike iz medija i književnog života, gašenje časopisa, nebriga o prevodilaštvu, prevodiocima i važnosti prevoda.

Tu su i nesposobnost da se izgradi makar jedna ozbiljna izdavačka kuća koja će oživjeti ovdašnju književnu produkciju i prepoznavati nove kvalitetne glasove kako bi imali kakav takav kontinuitet sa vremenom kada je ovdje postojalo izdavaštvo u pravom smislu te riječi, nesposobnost aktuelnih udruženja/podružnica pisaca da artikulišu svoje probleme i da se izbore za najosnovnija prava pisaca - koji su djelimično i sopstvenom krivicom postali potpuno nevidljiva i marginalizovana kategorija u društvu.

Ovaj haos rezultira velikim brojem kvazi izdavača i kvazi pisaca; jednom dinamičnom ali nekvalitetnom i možemo je slobodno nazvati - paranormalnom produkcijom.  U krajnjem buja amaterizam koji ne mora biti loš ukoliko ne zamijeni stvarni književni život. Kod nas se to već desilo.

Ono što je dobro i što daje barem mutnu nadu u mogućnost postojanja buduće  književne scene jesu mladi autori/autorke kojih ima i talentovani su; pitanje je da li će uopšte ostati ovdje, koliko će istrajati i koliko ćemo biti u stanju prepoznati njihove glasove u sa jedne strane ignoratskom odnosu prema umjetnosti i sa druge zagušujućoj i zaglušujućoj produkciji svega i svačega u kojoj su vidljiviji oni koji su glasni nego oni koji imaju šta reći.

Književnost je kod nas trenutno kao kakva gusta magla, siva zona svega i svačega. Nadajmo se kad se magla digne da će ostati i ponešto dobro.  Ne bih bila toliko slobodna da dajem ocjene o tome ko su predvodnici ali mogu pobrojati nekoliko autora koji su u posljednjih desetak, petnest godina objavili interesantne knjige, neke od njih su i nagrađivane i prevođene ali su nažalost, kod nas u lokalnom okviru, njihove knjige ostale nedovoljno primjećene; Tatjana Bijelić, Goran Dakić, Berislav Blagojević, Željko Đurđević, Lana Bastašić, Dane Komljen, Predrag Bojić, Danijel Gatarić, Vojislav Erceg.

Riječ je o interesantnim i međusobno različitim autorima i pristupima što je dobro jer doprinosi raznovrsnosti.  Možda sam ponekog i zaboravila, sigurno je da ima još interesantnih autora, ali nisu sama imena toliko bitna koliko nepostojanje preduslova književnog života.   

Ostale vijesti