Prije 103. godine, 6. i 7. januara u okolini Mojkovca vođena je čuvena Mojkovačka bitka koja će ostati upamćena po nevjerovatnoj hrabrosti crnogorske vojske.
Crnogorska vojska je tadazaustavila austrougarsku ofanzivu i pomogla srpskoj vojsci da se preko djelova Crne Gore povuče ka Jadranskom moru, a kasnije prema Krfu.To je ujedno bila i poslednja vojna operacija vojske Kraljevine Crne Gore, koja 1918. god ulazi u sastav Kraljevine Jugoslavije.
Legendarna bitka predstavljala je završnu fazu vojne operacije crnogorske Sandžačke vojske, koja je branila front od Višegrada do Mojkovca od oktobra 1915. do januara 1916. godine. Sandžačkom vojskom Kraljevine Crne Gore, koja je na Mojkovcu brojala 6.500 slabo naoružanih vojnika, komandovao je čuveni serdar Janko Vukotić.
Pogledajte MONDO priču:
Ovaj dio crnogorske vojske suprotstavio se herojski tri i po puta brojnijoj i dobro naoružanoj austrijskoj armiji pod komandom generala Vilhelma fon Rajnera. Autroguraska vojska brojala je na Mojkovcu 45 topova i desetine mitraljeza i raspolagala ogromnom količinom municije. Snage generala Rajnera obezbjeđivala su krila 53. i 62. austrijskoj diviziji sa ukupno 20.000 dobro naoružanih i obučenih vojnika.
Na Badnji dan 2016. godine, general Rajner izdao je naredbu za napad, vjerujući da će njegova armada naići na odgovor nespremne i slabonaoružane crnogorske vojske koja je raspolagala samo sa osam, većinom ruskih, mitraljeza. Crnogorska Sandžačka vojska u Mojkovačkoj bici imala je 22 laka topa i samo dvije teške ruske haubice.
Dijelovi dvije austrougarske divizije, 53. i 62. zaustavljeni su i natjerani na povlačenje i austrougarska armija nije uspjela da zatvori "mojkovačka vrata".
Mojkovačka bitka je u narodu poređena sa Termopilskom, a pamte se i riječi vladike Nikolaja: "Da nije bilo smrti na Mojkovcu, ne bi bilo ni vaskrsa na Kajmakčalanu".
Serdar Janko Vukotić jedan je od prvih školovanih oficira Kneževine Crne Gore. Podoficirsku i oficirsku školu završio je u italijanskom gradu Modeni. Uoči početka Mojkovačke bitke bodrio je svoje vojnike riječima: "Ne bojte se junaci ako danas budu krvavi badnjaci“.
Proslavio se u Prvom i Drugom balkanskom ratu, a na početku Prvog svjetskog rata bio je načelnik crnogorske Vrhovne komande, zatim komandant Hercegovačkog odreda i Sandžačke vojske. Za načelnika Vrhovne komande ponovo je postavljen 17. januara 1916. godine, nekoliko dana prije raspuštanja crnogorske vojske. Poslije kapitulacije odveden je u zarobljeništvo. Po povratku iz zarobljeništva primljen je u Vojsku Kraljevine SHS, a 1926. je unaprijeđen u čin armijskog generala.
Umro je 1927. godine u Beogradu, gđe je i sahranjen u Aleji velikana na Novom groblju.