Tek je počela nova godina a prva velika slava nam je već tu - Stevanjdan. Na treći dan Božića SPC slavi zaštitnika loze Nemanjića i "dan škrtica". Ovo su neki običaji - šta se radi "da bi valjalo".
Srpska pravoslavna crkva 27. decembra po crkvenom, Starojulijanskom kalendaru (9. januara po Gregorijanskom i Novojulijanskom / Milankovićevom) proslavlja Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana, zaštitnika loze Nemanjića.
U Srba postoji veliki broj narodnih običaja vezanih za Stevanjdan. Na taj dan završava se ophod kod domaćina koji je započeo obilazak komšija i prijatelja, ide se od kuće do kuće i miroboža, koristi običaj da se zavađeni pozdrave i poljube, a time i izmire.
"Jer, ovo je dan opšteg mirenja i praštanja."
Osnovno je da se na današnji dan iznosi božićna slama iz kuće, ali tiho da se ne "otjera Božić", i pažljivo jer je dragocjena.
Ta "tišina" je potrebna jer je slava sv. Stefana u treći dan najradosnijeg hrišćanskog praznika.
Slama se, zbog vjerovanja u njenu plodotvornu moć, prvo pažljivo pomete i sakupi, a potom ostavlja u štalu, voćnjak ili među pčele, da pojača rod ili napredak.
U Vojvodini je tradicija da slamu iznose žene, tiho, da se ne bi čulo kako odlazi Božić. One metlu kojom je božićna slama pometena, ne koriste tokom godine, već radi zdravlja čuvaju.
Slavski kolač za Stevanjdan mesi se dan prije slave, i ukrašava se figuricama ptica, žita, grožđa, burencima, knjigom itd.
Iznosi se na već obogaćen sto sa suvim voćem, orasima, medom, jabukama i narandžama a zatim posvećuje i sječe ili lomi, već pram lokalnim običajima).
Za ovu slavu, šaljivo kažu da je drže škrtice, jer siti gosti poslije Božićnog slavlja, teško da mogu mnogo da pojedu i popiju.
Ipak, za ovu kao i za sve slave najvažnije je da domaćin na sto iznese slavski kolač, da na trpezi uz ikonicu sveca – Svetog Stefana, gori slavska svijeća i da u domaćinovu kuću dođu njegovi najbliži - rodbina, kumovi, bliski prijatelji. Bez njih, ništa od navedenog nema smisla.
U šumadijskim selima se na Stevanjdan "polaze šljive". Domaćin sa sjekirom odlazi u voćnjak da "poseče nerodno". Uzmahne sjekirom, ali neko ko je s njim ga odvrati od sječe govoreći da ne sječe jer "rodiće ove godine". Zatim se stavi blagorodna slama u raklje svakog stabla koje je "podbacilo".
ŠTA KAŽE CRKVA
Odanost hrišćanstvu, duhovno uzdizanje, mučeničko stradanje i smrt, karakteristični su kako za ovog svetitelja tako i za gotovo sve mučenike, u vreme zabranjenog propovedanja hrišćanstva od prvog do četvrtog vijeka. Ali, ono po čemu se sveti Stefan razlikuje je to što je po predanju prvi hrišćanin postradao zbog vjere.
Ime Stevan ili Stefan (radi se o različitom obliku istog imena), potiče od grčke riječi Stephanos (Στεφανοσ), što znači onaj koji je krunisan, koji je ovjenčan.
Jevrejin a potom hrišćanski svetac, Stefan je imao judejsko i helensko obrazovanje, bio je srodnik još jednog potonjeg čuvenog hrišćanina jevrejskog porekla - osnivača crkve postola Pavla.
Na početku organizovanja hrišćanske crkve apostoli su, zbog obimne misije, odabrali sedam đakona da se staraju o sve većem broju poklonika hrišćanstva u Jerusalimu. Kao prvi đakon izabran je Stefan, otuda i epitet arhiđakon.
Stradanje svetog Stefana se dogodilo godinu dana nakon silaska Duha Svetoga na apostole. Njegovo mučeništvo je potresno opisano u Svetom Pismu, Dela apostolska 6 i 7 glava.
U prvoj godini po stradanju i Vaznesenju Hristovom, sveti Stefan je ogromnom snagom svoje vjere, svojih riječi i djela, podsećajući na riječi zakona i proroka Starog Zaveta, dokazivao svojim sunarodnicima Jevrejima da su oni zaista ubili Mesiju, očekivanog među Jevrejima toliko vijekova. Zbog toga je među svojim bližnjima imao mnogo neprijatelja, ali ih je uvijek pobjeđivao istinitim i jasnim riječima.
Kako nisu mogli drugačije spriječiti njegovo propovedanje, uz pomoć lažnih svjedoka pribjegli su kleveti da je hulio na Boga i Mojsija. Kao što se zbilo i sa Isusom Hristom, tako su i protiv svetog Stefana starešine pobunile narod i lažno ga optužili, uhapsili i osudili.
Rasrđena gomila nasrnula je na Stefana i odvela ga van grada gdje je kamenovan. On je tako bio prvi stradalnik za Hristovu vjeru i otuda mu slijedi i drugi epitet – prvomučenik.
Među prisutnim mučiteljima bio je prisutan i Stefanov rođak Savle, koji je kasnije, iskreno se pokajavši, spoznao istinu o gospodu Isusu Hristu, primio njegovo učenje i sveto krštenje, i ostatak zemaljskog života kao apostol Pavle proveo propovjedajući Jevanđelje, šireći Hristovu riječ i osnivajući crkvene zajednice.
Kada je postradao, sveti prvomučenik i arhiđakon Stefan je imao nešto više od 30 godina.
Stefanove poslednje riječi bile su: "Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj".
Ovo je bio prvi primjer mučeništva za Hrista, koji najbolje objašnjava riječi da je "krv mučenika - sjeme Crkve".
Mošti svetog prvomučenika Stefana su pronađene blizu Jerusalima 415. godine.
Srećna vam slava.