Regionalna književna zvijezda Rumena Bužarovska za MONDO priča o svojoj super-uspješnoj zbirci priča "Moj Muž", novoj knjizi "Nikuda ne idem", iskrenosti u književnosti, ženskoj i muškoj publici, političkoj sitauciji u Makedoniji…
Makedonska književnica Rumena Bužarovska jedna je od najuspješnijih autorki u zadnjoj deceniji u našem regionu, koja je sa svojom zbirkom priča "Moj Muž" uspjela da ustalasa i izazove oduševljenje ženske, ali i muške čitalačke publike.
Ogoljeni i sirovi prikazi porodičnih odnosa, opisani jednostavnim i briljantnim stilom, izazvali su snažan dojam kod čitalaca u Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj, BiH...
Rumenine priče, na momente veoma teške i mučne istovremeno su, na neki uvrnut način, i veoma šarmantne, pa ovu autorku iz Skoplja pojedini kritičari porede sa slavnim Čarlsom Bukovskim, što vjerovatno i nije daleko od istine.
Rumena Bužarovska biće gost drugog Festivala književnosti "Imperativ", koji će se od 30. maja do 3. juna održati u Banjaluci, a tim povodom popričali smo sa ovom, relativno mladom (1981. godište), ali, već izuzetno uspješnom i cijenjenom književnicom…
MONDO: Odakle crpite inspiraciju i koliko je u pričama iz knjige "Moj muž" stvarno proživljenih događaja, a koliko fikcije?
"Priče stvaram posmatranjem svakodnevice, čitanjem proze i iz vlastitog iskustva. To iskustvo ne mora biti realno: iskustvo je osjećaj. Ako tako posmatramo moju prozu, onda je sve što sam napisala proživljeno."
MONDO: Na prvi pogled djeluje da je knjiga "Moj muž" namjenjena prvenstveno ženskoj publici. Međutim, čitajući tu sjajnu zbirku priča stekao sam dojam da je ona napisana, rekao bih, na jedan "muški" i prilično "sirov" način, kao i da su likovi u njoj prikazani ogoljeno, uglavnom u svom najgorem izdanju - i to žene mnogo više od muškaraca... Učinilo mi se da bi za muškarce ova knjiga mogla biti veoma korisna, kao "insajdersko" štivo za upoznavanje žena... Da li ste možda doživjeli neke kritike od strane čitateljki, poznanica, itd. zbog "suvišne iskrenosti" ili kršenja "ženske konspiracije"?
"Ne smatram da iskrenost u književnosti može biti suvišna, a primjedbe koje sam dobila - da su priče pregrube ili prerealistične, te da se o takvim stvarima ne treba pisati - smatram komplimentom. Što se tiče ženskih konspiracija, iskreno ne znam šta je to i mislim da takva stvar uopšte ne postoji. Inače, moja knjiga nije namijenjena prvenstveno ženskoj publici, nego publici uopšteno. Ali, vidim da dio muške publike ima predrasude prema književnicama i pričama o ženama, smatrajući ih nebitnim, prolaznim, nedovoljno epskim za njihov ukus, što proizlazi iz njihovog nepoznavanja ženskog iskustva, iskustva koje je odsutno u svjetskoj književnosti generalno. Tako da nisam slučajno napisala priče iz perspektive 11 žena: htjela sam dati glasove ženama - nesavršene kao što i jesu u stvarnom svijetu - i normalizovati njihove misli i priče. Ne mislim da su muški likovi prikazani u boljem izdanju od ženskih. Ako pažljivo posmatrate, jedini muški lik koji je malo bolji od drugih je suprug koji je preminuo."
MONDO: Da li postoji ženska i muška literatura?
"To je dosta složeno pitanje kojim se bavi književna teorija - rasprave o ženskom pismu su zaista iscrpne i zanimljive. Ali, kratkim odgovorom: Ne. Ne možemo tako lako povući takve jednostavne binarne granice. Kao ljudska bića, kao čitaoci i kao pisci smo puno kompleksniji."
MONDO: Prema nekim statistikama žene su trenutno glavna čitalačka publika u našem regionu, a čini se da su sve zastupljenije i kao autori. Kako to objašnjavate?
"Taj trend postoji i u zapadnom svijetu - žene su dokazano glavna čitalačka publika, dok su muškarci još uvijek glavni stvaraoci književnosti. Vjerujem da se taj trend mijenja i da će se broj spisateljica i pisaca brzo izjednačiti što zbog emancipacija žena, što zapravo zbog toga što su žene glavna čitalačka publika. Zašto je to tako - to su se i drugi pitali. Moguće da je zbog činjenice što su žene različito odgajane od muškaraca, u domenu doma, u domenu svoje fantazije, i samim tim vanjski svijet im je bio manje dostupan i pun opasnosti koje društvo ne kažnjava i ne kontroliše. "
MONDO: Da li pratite regionalnu književnu scenu? Možete li da izdvojite neke novije autore i knjige koji vam se dopadaju?
"Pratim koliko mogu. Naš pristup književnosti stvaranoj na BHSC jeziku nije tako jednostavan jer su nam jezici različiti. Ipak, imam tu privilegiju da često nastupam na regionalnim festivalima i tako održavam kontakt sa scenom. Moji omiljeni autori su i dalje Olja Ivančević Savičević i Robert Perišić."
MONDO: Krajem prošle godine u Makedoniji je izašla vaša nova knjiga “Nikuda ne idem”, a ovih dana ona izlazi i u Srbiji … Možete li nam reći nešto više o tom djelu?
"Knjiga je izašla u Makedoniji, u decembru 2018. godine. Kao i obično, zanima me kako društvo utiče na intimne priče pojedinaca. Zbirka se sastoji od sedam dužih priča koje razmatraju teme - i traume - u vezi sa ekonomskim migracijama i kompleks inferiornosti od zapada, ali i kompleks zapadne superiornosti."
MONDO: U pitanju je ponovo zbirka priča - kada planirate da napišete roman?
"Što se tiče toga kada planiram napisati roman: ne razumijem zašto me to uvijek pitaju. Da li bi pjesnikinji postavili isto pitanje? Priče za mene nisu manje vrijedne od romana - žao mi je ako drugima jesu, ali to me uopšte ne zanima."
MONDO: Dosta se bavite i društvenim aktivizmom… Kakva je društveno-politička situacija u Makedoniji trenutno - bolja ili lošije nego prije par godina?
"Puno je bolja, da. Više nemamo autoritarnu desničarsku vladu koja nam je donijela ogroman regres i neuništive kаtastrofalne projekte kao Skopje 2014. Za razliku od tada, zaštita ljudskih prava je sada normalna stvar. Činjenica da smo promijenili ime, što je bio veoma traumatičan proces, ipak garantuje stabilnost, stabilnost koju dosad nismo imali što je garancija da ćemo egzistirati i da se kao država nećemo raspasti. Međutim, korupcija, neprofesionalost i bahato ponašanje vlasti su i dalje prisutni, a kako nemamo zdravu opoziciju, posao građana je sad još teži."