Stevo Grabovac za MONDO: Umjetnost nas oplemenjuje

Jedan od autora iz zbirke "Priče iz komšiluka" Stevo Grabovac ovih dana objavio je svoj roman prvenac "Mulat albino komarac". Popričali smo malo sa Stevom, uoči promocije njegove knjige naredni utorak u Banjaluci...

0
A- A A+
Stevo Grabovac Foto: Stevo Grabovac/MONDO

Stevo Grabovac promovisaće u 14. maja u Banskom dvoru svoj prvi roman "Mulat albino komarac", koji je upravo izašao u izdanju izdavačke kuće Imprimatur.

I prije zvaničnog izlaska, ovaj roman podigao je priličnu prašinu u banjalučkim književnim krugovima, jer su sretnici koji su imali priliku da ga pročitaju gotovo jednoglasni u stavu da je riječ o sjajnom djelu koje će se dugo čitati i pamtititi.

U knjizi je opisano odrastanje dječaka u ratom podijeljenom gradu, a recenzent romana Bekim Sejranović napisao je da je to "jedna od mnogih pripovijesti o prošlosti koju bi najradije svi zaboravili, ali to nije tako jednostavno jer je ta i takva prošlost uvjetovala budućnost glavnog lika koji svako malo ponavlja kako nema budućnosti, nema rješenja, nema novca, nema nikoga..."

Povodom predstojeće promocije, kao i gostovanja na festivalu književnosti "Imperativ" u Banjaluci, na kome će  čitati odlomke iz svoga romana i puštati muziku koja ga inspiriše, porazgovarali smo sa ovim perspektivnim autorom.

Na početku razgovora za MONDO, zamolili smo Stevu Grabovca da nam kažete nešto više o sebi...

"Rođen sam 1978. u Slavonskom Brodu, odrastao sam u Bosanskom Brodu, tamo sam završio osnovnu i srednju školu, a studirao sam na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci, istina neuspješno. U Rafineriji Nafte u Brodu radio sam 12 godina, a zadnjih osam godina živim u Banjaluci. Ukoliko saberemo sve periode u Banjaluci sam proveo cijelu deceniju, dakle dobar dio svog života i ovaj grad doživljavam kao dio svog bića."

MONDO: Najavljujući vaš roman izdavač Boris Maksimović napisao je da se radi o "nevjerovatno slikovitom i potresnom romanu o odrastanju jednog dječaka u jednom ratom podijeljenom gradu i o pokušajima da se nakon rata život vrati na neki normalan kolosijek". U kojoj mjeri su dešavanja opisana u knjizi autobiografska, a koliko su fikcija?

"Da sad ne odgovorim uobičajeno kao što se to obično čini u ovakvim prilikama, reći ću da je dobar dio ove knjige autobiografski, ali da su likovi isključivo plod moje mašte. Dobar dio događaja koji su opisani u knjizi zaista su se desili, ali s druge strane, logično je da sam dosta toga i 'začinio' lažima, odnosno da sam koristio određene književne postupke da, kako se to kaže – 'oneobičim' stvarnost. Tako da, uz veliku dozu istine, u knjizi ima i dosta pretjerivanja. Roman naravno, trebamo i moramo posmatrati kao fikciju, dakle, bez obzira na sve autobiografske elemente u svojoj konačnici, to je samo fikcija – izmišljena priča."

Foto: Imprimatur/Promo

MONDO: Urednik knjige Bekim Sejranović napisao je da se radi o "izuzetno čitljivom, ali i tužnom štivu, pisanom iskrenim i jednostavnim jezikom, bez zadrške i bez ikakve naznake politiziranja". Da li je bilo teško izbjeći politiku pišući roman o ratnim i poratnim dešavanjima?

"Ja sam apolitična osoba, pa sam se svim silama trudio da je izbjegnem, pokušao sam da budem beskompromisan prvo prema sebi, a onda i prema drugima dok sam pisao, s tim da mi kao ljudska bića nikad do kraja ne možemo biti objektivni, tako da vjerovatno u svemu tome postoji određena doza subjektivnosti. Ipak, trudio sam se da budem 'pošten' u smislu da ne osuđujem nikog i da nikog ne glorifikujem. Moji junaci su zapravo tek izgubljeni pojedinci koji su zastali u vremenu i prostoru, koji ne uspjevaju da se snađu ili koje su spoljne okolnosti odavno odvratile od borbe za sebe i svoje mjesto pod suncem."

MONDO: Vaša knjiga govori i o tome koliku ulogu muzika može da ima u životu čovjeka i kako može da ga čuva da ne prijeđe s onu stranu razuma. Kolika i kakva je uloga muzike u vašem životu? Da li vas muzika inspiriše da pišete?

"Muzika je neodvojiv dio mene. Nekada je to bio punk rock, grunge, metal, alternativni rock, a sada, što sam stariji, sve više to je klasika. Pasionirani sam ljubitelj muzike, ne kao neko ko je kolekcionar, već neko ko jednostavno obožava da sluša muziku. Vjerovatno je razlog tome što sam pripadnik te generacije o kojoj i pišem u romanu, koja je odrasla uz redovne restrikcije struje i hraneći se na kazanu Crvenog Krsta, generacije koja je željno čekala da čuje neku novu stvar na radiju i da je snimi na kasetu. Nama je muzika u to vrijeme imala gotovo mistični značaj. Barem nekima od nas. Sjećam kako sam jednom podivljao od bijesa kada je moj drug nehotice presnimio kasetu na kojoj se nalazila jedna od mojih omiljenih pjesama, za mene je to u tim trenucima bilo ravno smaku svijeta. Tako da je moja vezanost za muziku više sentimentalna nego što bih ja sebe u bilo kom pogledu mogao smatrati nekim stručnjakom. A mnoge pjesme su me zaista inspirisale za pisanje, odnosno prosvjetlile su put nekim mojim idejama koje možda nisam sasvim jasno vidio. Ja to čak ni ne krijem, naslovi mojih priča, pa i mog romana direktno su inspirisani određenim rock pjesmama."

MONDO: Član ste banjalučkog kluba čitalaca "D-klub". Možete li da nam kažete nešto više o ovom udruženju?

"D–klub je nastao iz jedne bezazlene ideje na društvenim mrežama, a prvobitni i osnovni cilj nam je promovisanje književnosti, to jest, mogu to tako reći – 'kulture čitanja'. Klub postoji već, evo godinu i po dana i okupljamo se u prostorijama Narodne Biblioteke svake dvije sedmice. Ta okupljanja su vezana za određene knjige koje u tom periodu čitamo. Ipak, da ne zvuči uštogljeno, naša druženja nikako nisu tek tupo akademsko razglabanje o književnosti, mada ima i toga, ali mi se svim silama trudimo da čitanje, književnost i umjetnost uopšte, ne prikazujemo kao monotone suvoparne aktivnosti dokonih ljudi koji nemaju pametnija posla. Naprotiv, knjige znaju da budu jako zabavne, a još zabavnije su rasprave o njima. A osim toga, niko od nas ne spada u dokone ljude i veoma često se mnogi od nas svim silama bore da ugrabe barem malo vremena da ga odvoje za čitanje. Ova druženja za mene lično imaju neprocjenjiv značaj, jer kad nađeš ljude slične sebi možeš se smatrati bogatim čovjekom i D–klub više nije samo formalna organizacija već i jedna grupa prijatelja koji djele zajedničke interese i zajedničku ljubav."

MONDO: Vaša priča "Knjiga o tebi" uvrštena je u prošlogodišnju zbirku najboljih regionalnih kratkih proznih ostvarenja "Priče iz komšiluka". Da li ste čitali ostale priče iz te knjige i da li je neka od tih priča ostavila naročit dojam na vas? Kako vam se čini cijeli taj projekat?

"Postoji dosta dobrih priča u toj knjizi, zaista ne bih nikog da favorizujem. Meni se čitava ta knjiga sviđa, jer je osmišljena tako da bude lako čitljiva, pregledna, priče su identične dužine tako da pažnja ostaje dosljedno fokusirana. Sam projekat 'Priče iz komšiluka' je izuzetan zbog mladih i neafirmisanih autora, jer im pruža mogućnost da negdje objave svoje radove i da neko prepozna njihov rad."

MONDO: Kakva je uloga knjiga i kniževnosti u današnjem vremenu? Možete li da nam preporučite nekog dobrog pisca ili knjigu koju ste otkrili nedavno?

"Nedavno je odlični hrvatski pisac Damir Karakaš rekao: 'Čitanje nas čini ljudima'. U suštini, možda će zvučati idealistički, ali ja mislim da nas čitanje oplemenjuje, knjige nas oplemenjuju. Umjetnost uopšte, to je ono što nas razdvaja od životinja i čuva u nama i njeguje sve ono što je ljudsko, sa svim manama i nesavršenostima, knjige su tu da prikažu uvid u stvari. Lično meni je možda i najveće otkriće u ovoj deceniji Roberto Bolanjo, čileanski pisac, nekoliko njegovih romana je prevedeno i objavljeno i u regionu, tako da su dostupni, a njegov roman '2666' smatram, krajnje subjektivno, najboljim romanom napisanim od početka 21 vijeka."

MONDO: Koji su vam planovi u budućnosti? Da li pišete nešto novo i ako da - možete li da nam otkrijete nešto o tom novom djelu?

"Ja trenutno radim na drugom romanu, uvijek se trudim da pišem, na žalost samo onoliko koliko okolnosti u kojima živim dozvoljavaju, znam da bi trebalo da to činim mnogo više. Ipak, nikad se s tim ne zna, roman na kome radim trenutno potekao od jedne stare ideje, ali šta će na kraju ispasti od svega, to u ovom trenutku ne znam. Trebalo je to da bude hronologija, koja je počela kao priča o jednom nepoznatom piscu, a na kraju se sve više pretvara u trilersku potragu glavnog junaka za vlastitim identitetom."

Stevo Grabovac Foto: Stevo Grabovac/MONDO



Stevo Grabovac do sada je objavio zbirku pjesama i kratkih poetskih crtica "Stanica nepostojećih vozova" (2007), a zastupljen je u zajedničkoj zbirci kratkih priča BiH autora pod nazivom "Ključ je pod otiračem", kao i u zbirci autora iz regiona "Priče iz komšiluka". Pisao je za razne portale, uglavnom kratke priče, ali i kolumne, kao i poeziju...

Ostale vijesti