Gogijev "najbrži cirkus"

Sudbina je baš zajebana stvar.

Gogijev "najbrži cirkus" Foto: Gulliver/Getty images, Pascal Rondeau

Nikad nisam bio poklonik Formule 1, niti sam volio da gledam prenose trka, tzv. Velikih nagrada od Brazila do Monce, što mi je onomad profesorica u Gimnaziji "laloški s visoka" objasnila da je to sport za aristokrate, a ne paore poput mene, koji sam na novosadski asfalt došao iz neke bosanske pripizdine.

Ovaj drugi dio rečenice nije eksplicitno rekla, ali jeste pomislila i što je najgore, bila je u pravu.

Moj pradjed Špiro i djed Ile su živjeli od zemlje i meni je opanak nekako mnogo bliži od šta ti ja znam, kravate ili nedaj bože leptir mašne, koje nikad ne nosim niti imam u ormaru, ali tad umjesto da nadobudnoj gospođi odbrusim da su svi Srbi prije "cirka" oko 200 godina živjeli od poljoprivrede i da to nije ekskluzivno vezano za Bosance, postidio sam se i ućutao.

Ali, kažem, u pravu je bila jer su mi vazda fudbal, košarka, rukomet, vaterpolo ili odbojka bili ispred bilo kojeg individualnog sporta, a osim toga, i danas mi nije najjasnije zašto bih gledao Formulu 1, kad ih bez usporenog snimka ne možeš upratiti golim okom. Barem ja ovako ćorav. Naravno, možeš da uživaš dok gledaš hostese ekipa, ali brate, lijepih žena ima svuda, pa mi nije ni to bilo posebno zanimljivo. Osim toga, nisam "fen" brze vožnje, otkako sam po prvi put sjeo za volan.

Uvijek sam se trudio da "ispoštujem" saobraćajne propise čak i kada su potpuno besmisleni (npr. pravac, nenaseljeno mjesto a ograničenje 50) jer mi je na pameti rečenica pokojnog starog: "Ko žurio, vrat slomio", ali to ne znači da se nisam naplaćao saobraćajnih kazni kao u priči. Međutim, uvijek je to bila neka benigna situacija prekoračenja od desetak kilometara na čas iznad dozvoljene brzine. Ali, barem su revnosni saobraćajci imali cugu na moj račun.

Osim toga, urezao mi se u pamćenje slupani bolid Ajrtona Sene iz 1. maja 1994. godine kada je brazilski superstar poginuo na stazi u Imoli, a čuo sam i zapamtio sijaset tragedija u ovom sportu, od Žila Vilneva, Ronija Petersona ili Žila Bjankija. Naravno, medijski je najviše ispraćena Senina saobraćajka, a u novije vrijeme i tragedija njemačkog vozača Mihaela Šumahera.

Mihael Šumaher Foto: Gulliver/Getty images, Clive Mason

Da ironija sudbine bude veća, sedmostruki prvak svijeta u "najbržem cirkusu" nastradao je na skijanju u francuskim Alpama prilikom odmora sa porodicom a u karijeri je svakog vikenda za volanom bolida rizikovao život jureći više od 300 na sat.

Sudbina je baš zajebana stvar.

To je navodno, sila koja određuje život svakog pojedinca i od koje se ne može pobjeći. Još od starih Grka, tri suđaje ili moire, vam odrede cijeli život i smrt. Klota prede niti života, Laheza nastavlja a Atropa presijeca tu nit hladno, bezosjećajno, bezdušno i nemilosrdno i džaba vam što se vi batrgate.

Kako pjesma "Pušenja" kaže, ja nisam neki vjernik, niti gledam Dnevnik, ako baš ne moram po službenoj dužnosti, niti pak vjerujem da je odmah po našem rođenju zapisano gdje ćemo i na koji način skončati.

Opet ne vjerujem ni da smo po rođenju baš "tabula raza" i da smo, što bi se reklo, eksluzivni kovači vlastite sreće i da ćemo uz malo spretnosti i sreće doživjeti ono što se kolokvijalno zove "američki san". Negdje između, ajd' da kažem, čini mi se najlogičnijim izborom.

Šta vrijedi što ste vrijedni, pametni, uporni, marljivi, što se ponašate u skladu sa pionirskom zakletvom, što smo je nekad s ponosom polagali, ako nemate jak stomak ili niste skloni rektalnom surfovanju spram nadležnih od komšiluka do posla, a da ne pričamo kakvo je stanje u opštinskim, kantonalnim, entitetskim ili državnim vlastima.

Svuda, ali bukvalno svuda, najbolje prolaze oni što su usavršili "disciplinu kičme", a da se ni u putu nisu sreli sa Kojinim bendom. I nije to samo kod nas tako, već manje-više svuda u svijetu.

Imao sam jednog druga Gogija, koji je sam krčio svoj put, često i na nelegalan način, ali opet sa dosta stila i bez imalo nasilja, što je uz njegov prijatan fizički izgled i urođenu galantnost, kod nas mlađarije izazivalo mnogo poštovanja, a nerijetko i zavisti na njegove silne uspjehe, posebno kod suprotnog pola.

U tom predratnom periodu, glavna fora su bili tzv. barirani čekovi, koje je svako, ali bukvalno svako, mogao da dobije ukoliko registruje neku "fiktivnu" firmu, a onda po bivšoj Jugoslaviji s njima kupuje šta god može "u pola cijene" da proda na crnom tržištu. Bilo je tu golfova iz TAS-a, narezaka "Gavrilović" preko, šta ti ja znam, namještaja "Lesnina" ili pak sokova "Fruktal". Dakle svega.

Mislim da niko nikad zbog toga nije kažnjen u novonastalim državama od Vardara do Triglava, jer su ljudi imali poslije mnogo većih problema, između ostalih i kako da sačuvaju glavu na ramenima.

Kao što je kod moje stare pojam muške ljepote uvijek bio Alen Delon, tako je u mojim tinejdžerskim očima taj Gogi bio u svakom pogledu "prekul" tip, kojeg nisu interesovala uveliko počela buđenja nacionalne i nacionalističke svijesti. Moguće da mu to nije važno jer nije ni znao koga da odabere s obzirom da je bio dijete iz mješovitog braka, mada vjerujem da je bio iznad bilo kakvog mnoštva jer je do koske živio život, a nikako bio njegov puki posmatrač.

Formula 1, vatra, bolid Foto: Gulliver/Getty images, Mark Thompson

Dok je bjesnio rat u Hrvatskoj, sjeo je u svog bmv-a i zapalio na more. Prošao je bez problema kroz Bosnu i Hercegovinu, ali je odmah po ulasku u Hrvatsku, zaustavljen od ko zna koje paravojne formacije.

Iako ih je ubjeđivao da ide na godišnji odmor, da on nema ništa sa nacionalistima, posumnjali su da je srpski špijun i zamalo riješili po kratkom postupku na "licinom mjestu", ali na sreću, glavom je platio samo njegov čelični crni ljubimac, kojeg su izrešetanog gurnuli u provaliju.

A Gogija su sproveli do oficirskog kadra, koji je zaključio da nema tu ni Š od špijunaže, ali da mora biti kriminalnih postupaka s obzirom na "bruku" njemačkih maraka, koje je imao kod sebe s namjerom da ih spička po lokalima na Makarskoj rivijeri.

Lovu su mu oduzeli i ekspresno uhapsili i sproveli na dalje postupanje. Brzo je procesuiran sa presudom od četiri godine robije, pa je završio u splitskom zatvoru "Lora", koji je zahvaljujući "Feral Tribjunu" baš u tom periodu postao poznat po ratnim zločinima nad Srbima iz Dalmacije i ratnim zarobljenicima.

Na sreću, njegov grijeh osim "istočnog" nije bio što mu je otac srpske nacionalnosti, već je među hrvatskim kolegama iz kriminalnog miljea, brzo stekao ugled, koji nadilazi nacionalne podjele, pa je bez većih problema odležao svoje.

Oni što su robijali nekad u životu, vjerovatno znaju o čemu govorim, mada ja na sreću nisam imao tu "privilegiju". Gogi nije previše o tome pričao, pa sam pretpostavio da je do zaštite "kolega" došao razbivši glavu nekom od glavnih "baja" u tvorziji.

Nebojša Šatara Foto: MONDO/Vedran Ševčuk

Negdje krajem 1995. godine, sjedio sam u studentskoj sobi u Novom Sadu, kad se začulo kucanje na vratima.

"Pa gdje si ti mali, čuo sam da si tu pa rekoh da se javim", stajao je glavom i bradom, kao da nije ni dana ostario.

Ispričao mi je brojne anegdote i dogodovštine iz splitskog zatvora, koje nisu za priču, a opet je vozio nekakav "bijesan" bmv i ponudio da iziđemo u grad kako bismo proslavili ponovno viđenje i sam život.

Lumpovali smo te večeri po Beogradu, gdje se nastanio po dolasku iz Splita, a ono što mi je ostalo u sjećanju bio je njegov "šumaherovski" manevar na jednom od beogradskih mostova, gdje je u punoj brzini od otprilike 100-ak km na čas, preko duple pune linije, naglo povukao ručnu kočnicu i napravio U-turn!

Poslije sjajne večeri i popriličnog mamurluka ujutro sam se vozom vratio u Novi Sad i nastavio sa svojim uobičajenim aktivnostima, da bi za nekoliko mjeseci od zajedničkog poznanika primio užasnu vijest.

"Gogi je poginuo u saobraćajnoj nesreći kod Bijeljine, krenuo je u našu kasabu u centralnoj Bosni da popije kafu i obiđe stare prijatelje".

Šta ti je sudbina, pomislih... Baš zajebana stvar.

P.S. I dalje ne volim Formulu 1.

Pročitaje sve kolumne ŠataraŠ

Ostale vijesti