Navijači crveno-bijelih i dalje čekaju da u svom dresu vide igrača koga je njihov tim toliko dugo jurio... Šta je razlog zbog kog Ivanić i dalje nije "sjeo" ekipi, da li je do pozicije, sistema, gužve u napadu ili nečeg trećeg?
Jurila ga je i jurila Crvena zvezda nekoliko prelaznih rokova i uspjela da mu "obuče" dres početkom ovog februara plativši BATE Borisovu jako obeštećenje od 1,3 miliona evra.
Zbog svih pomenutih okolnosti - očekivanja javnosti od Mirka Ivanića bila su gigantska, kako bi to otprilike rekao pomoćni trener Milan Kosanović za takve igrače se misli da će "predriblati trojicu-četvoricu i dati pet golova", ali kada se i taj prag drastično spusti - teško je "osmicu" Crvene zvezde za sada ocijeniti nekom visokom ocjenom, ako i pozitivnom.
/Boaći kao nekad, Zvezda po navici!/
Nije prošao pripreme zimus, "tražio" se čitavog proljeća, a tek na momente navijači Crvene zvezde mogli su da vide poneki raskošan potez iz njegovog bogatog arsenala.
Vladan Milojević isprobao ga je na nekoliko mjesta u timu, pokušavao da ga uklopi sa Benom i Marinom, bilo je tu nastupa i sa dva napadača, pa je i poslije šest mjeseci teško pogoditi koja je to pozicija koja mu najviše odgovara.
Naravno, igrači će iz kurtoazije kazati da im odgovara "svaka gdje ih trener stavi", ali jasno je da postoje mjesta na terenu gdje se svaki od fudbalera osjeća "svojim", prirodnije...
Za sada kod Mirka Ivanića ne može da se vidi opuštenost u igri, i dalje djeluje u grču, vjerovatno i zbog težine dresa koji nose crveno-bijele boje, pa je tako još jednu prosječnu partiju pružio u dvomeču protiv Suduve.
Posebno upečatljiv bio je izlazak pred golmana Karduma u Beogradu, kada je imao sve vrijeme svijeta da postigne rutinski pogodak, ali šutirao je bez snage - možda i samopouzdanja.
U danima iz BATE Borisova ili Vojvodine - možda bi gol iz takve situacije mogao da postigne i zavezanih očiju, međutim mnogo je gore kada se "zavežu" noge, a Crvena zvezda mora da radi s njim kako bi dobila ONOG igrača koga je platila.
Trebalo bi da postane ključni igrač u timu uz Marka Marina, međutim za sada to nije ni blizu toliko ubjedljivo, posebno kada se uzme u obzir da je prošao period adaptacije.
BEN, IVANIĆ, MARIN - MOGU LI DA IGRAJU ZAJEDNO?
Pričalo se već neko vrijeme o odlascima Marina i Bena, ali je Crvena zvezda uspjela da zadrži dvojicu najboljih igrača - i uspjeće u tome najmanje do kraja kvalifikacija.
To je istovremeno značilo da je pred Vladanom Milojevićem "sladak" i izazovan zadatak da u postojeći sistem "instalira" i Mirka Ivanića, a iako je javnost očekivala da će to biti na poziciji centralnog ili ofanzivnog veznog - "osmica" Zvezde otišla je na lijevi bok.
Utisak je da možda u takvoj konstalaciji prednjeg dijela napada - tim donekle gubi na prodornosti, brzini i rješavanju situacija "jedan na jedan", međutim utisak je da je Milojević imao jak razlog da na taj način postavi svoj tim pošto mu donosi dobar balans u defanzivnom stavu - Zvezda bez ikakvih problema može da se transformiše u 4-4-2 gdje Ivanić i Ben "brane" bokove.
/Milojević najavljuje bolju Zvezdu: Rano za Fince/
Takve okolnosti svakako bi odgovarale ekipi u jakim mečevima u Ligi šampiona, ali je isto tako istina da u Superligi i prvim kolima kvalifikacija - Zvezda za protivnika ima slabije timove.
To po takvoj postavci stvari znači da će se oni braniti duboko, kao što je to bio slučaj sa Suduvom, pa tako Crvena zvezda ostaje bez jednog od najtradicionalnijih oblika u fudbalu - brzih krila koji na individualni kvalitet "rješavaju" protivničke bekove i traže igrača u 16 metara.
Marin, Ivanić i Ben vole da igraju "ka unutra", traže loptu u međuprostorima i pomalo pate kada su na boku, što ponekad zna da bude problem za ekipu.
Utisak je da nema dovoljne brzine u napadima, postaju jednolični, lopta nema protok i "vrti se" u krug oko kaznenog prostora, pa zato ni ne iznenađuje onoliki broj šuteva iz daljine na meču u Litvaniji kada je Vladan Milojević, vjerovatno, htio da "razbije" tempo i potraži šansu iz odbitka.
Sedam dana kasnije na "Marakani" pomenuti trio funkcionisao je bolje, možda i zbog šireg terena, ali svakako i publike koju ne treba isključiti kao faktor.
Odnosno, u prosjeku su izgledali bolje, kod Ivanića se nije vidio veliki pomak.
FORMACIJA CRVENE ZVEZDE U NAPADU - IVANIĆU NIJE (JOŠ) LEGLA
Bez naročite dileme moglo bi da se kaže da je Crvena zvezda protiv Suduve u napadačkoj formaciji, dakle kada ima loptu, najčešće djelovala u sistemu 3-2-4-1 (3-3-3-1).
To znači da se dvojici štopera (Babić i Milunović) pridodaje i lijevi bek Rodić, u organizaciji napada pomažu Jovičić i Jovančić, s tim da je drugopomenuti pozicioniran nešto više, a najzanimljivija situacija je sa igračima koji daju "širinu" ekipe.
Na desnoj strani je to očekivano desni bek Gobeljić - dok je na lijevoj to radio Ivanić - i njihov zadatak je da stoje uz "ivice" kako bi razvukli protivničku ekipu da ne igra usko.
S obzirom na to da su Marin i Ben imali tendenciju da češće igraju po desnoj strani, gdje su sarađivali sa Gobeljićem i Boaćijem koji je izvlačio štopere, nerijetko i Jovančićem koji je želio da učestvuje u igri, lijeva strana Crvene zvezde djelovala je znatno manje zastupljena.
Međutim, kada bi zaigrali rizičnije sa igračem više na protivničkoj polovini - i kada bi Rodić bio taj koji daje širinu umesto Ivanića - utisak je da je to djelovalo znatno bolje.
Upravo u tim situacijama Crvena zvezda je i došla do golova!
Ivanić je "okupirao" takozvani lijevi međuprostor, Marin je bio u sredini, Ben u desnom međuprostoru, a to je ovoj "trojci" omogućilo da prilaze jedan drugom, budu bliži i traže loptu za igrače koji utrčavaju iz drugog plana.
Prije izuzetnog pasa Bena za Boaćija vrijedi istaći da je Ivanić "zakucao" jednog štopera uz sebe pozicionirajući se u 16 metara, dok je slično bilo i kod gola Marina.
Ivanić je napustio svoju poziciju, otišao skroz na desnu stranu kako bi pomogao Marinu, a onda se lijepo ubacivao iz drugog plana za pas Bena.
Tu loptu je presjekao Boaći i "produžio" je za Nijemca koji je pun samopouzdanja lako postigao pogodak za dupliranje vođstva.
Iz ovoga se može zaključiti da je Ivanić i te kako imao ulogu u pobjedi nad Suduvom, ali se ona ne bi bilježila u statistiku - i nažalost po Zvezdu više je bila izuzetak nego pravilo.
MOŽE LI ZVEZDA DA DOBIJE JOŠ VIŠE OD IVANIĆA?
Utisak je da Mirku Ivaniću znatno više prija kada širinu ekipi daje Milan Rodić, odnosno kada može više da razmišlja o slobodnijem kretanju na terenu, a manje o čekanju da lopta stigne na njegovu stranu i da tek tada bude uključen u napad.
Jasno je da je veći rizik kada oba beka odlaze visoko, a problem Zvezdi pravi i to što je tako izloženija protivničkim kontrama.
U tom slučaju očekivanja su da, prije svih, defanzivni vezni uspijeva da pokrije veliki dio terena i u ranoj fazi prekine protivničku kontru, dok je istovremeno potrebno i da štoperi budu izuzetno brzi kako bi na širokom prostoru uspijevali da zaustave rivala.
Uvježbavanje tranzicije u takvim situacijama jedan je od najvećih trenerskih izazova, a kao poteškoća može se navesti i tendencija igrača da griješe u dodavanjima.
Imali su izuzetno niske procente tačnih pasova prošle godine u Ligi šampiona, a posebno se više očekuje od veznih igrača koji nisu bili sigurni u organizaciji igre.
Zbog toga se možda i lijevi bek premješta na mesto štopera, a ne defanzivni vezni kako je često u mnogim ekipama, pa u neku ruku i ne iznenađuje što je u ovom prelaznom roku Crvena zvezda dovela Kanjasa i Žandera.
Vidjećemo da li će sa njima u ekipi možda i Mirko Ivanić moći da pokaže više - potreban je Zvezdi kako bi se plasirala u grupnu fazu Lige šampiona, a već je u tome uspijevao...