KRATKA PRIČA: Enes Hodžić - Sjećanje

Posljednje zbogom dragom prijatelju... Priča Enesa Hodžića iz Visokog

0
A- A A+
Foto: Ilustracija/Getty Images

SJEĆANJE

I dok se večeras neko raduje raznim pobjedama ili se razočarava izgubljenim bitkama, dok razmišljaju o događajima udaljenim i od jednih i od drugih hiljadama kilometara, ja zaustavljam jedan tren u mom satu na zidu i brojim njegovu repetitivnu veličanstvenost u sjećanju. Samo jedan tren, jedna slika čovjeka neobrijanog, sa ovlaš navučenom odjećom na njemu i malim, dlakavim psom na mom kalendaru djetinjstva što se šeću ulicom na toplom majskom suncu.

"Samo uči školu! To je najbitnije!", pratio bi taj hrapavi glas, nerijetko prekinut kašljanjem i oblakom duhanskog dima, moje korake kroz svako jutro sakriveno u nesanici koju sam trpao u svoju torbu krenuvši prema školi. I lavež tog crnog, dlakavog lavića što cijelog djetinjstva budi u meni strah i tjera me sa komšijske trešnje natrag iza velikih bedema moje male bašte.

Večeras, sjedim na balkonu i promatram tu tužnu kuću što ove noći odiše gubitkom. Praznina ispunjena sjećanjima i eho nekog bivšeg vremena marširaju sad hodnicima, dok titrava svijeća zidovima iscrtava siluete čije lekcije su u meni odgajale čovjeka. Još jednom će me snovi kupiti i odvesti u svoje okrilje, poigrati se mojom maštom na obodima čudnog šešira mog srca, u koji posežem tragajući za dvojicom prijatelja koje nisam ni stigao ispratiti na posljednju šetnju. Sklopit će se oči i sva čula će zanijemiti pred tragovima nepoznatog, barem još jednom prije nego zašušti zemljana kiša preko ravnog krova mog posljednjeg doma.

A onda još jednom začujem poznati lavež jednog psa - lava i hrapavi glas što me pozdravlja, upozoravajući me da učim školu, da bi se zatim prekinuo kašljem i teškim uzdahom, zaledio sebe za zid mog sjećanja. Ponovo gledam tu šetnju starih, već godinama rastavljenih, znanaca pod plačnim nebom kroz našu, kišom okupanu ulicu, koja još odiše mirisom sjećanja na toplu dječiju ljubav prema tom liku, isprepomiješanu sa strahom od trčećeg laveža iza mojih leđa.

Salutiram kao vojnik, dižem sve moje barjake, zastave i stjegove na bedemima male bašte velikog sjećanja za posljednji pozdrav jednom velikom vojniku iz armije dobrih ljudi mog djetinjstva. I vidim dvije siluete što plove kroz mrakom osvijetljeni kraj ove ulice.

Zbogom.

Posljednje zbogom, dragi prijatelji.

Enes Hodžić, Visoko

........

(Priča "Sjećanje" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)

Ostale vijesti