• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Ranko Stojić: Vučić je u pravu, Bugojno je crveno-belo

Autor mondo.rs

"Ja sam kao golman Partizana odlazio kod rodbine u Bugojno i stalno nosio pun kofer dresova, ali nisam imao kome da ih podelim. Zato sam posle donosio golmanske rukavice", govorio je novi gost Mondo rubrike "Mojih Top 11.

 Mojih-Top-11-Ranko-Stojic-Kolumna-Nesa-Petrovic-Mondo Izvor: MONDO
Mojih Top 11, Ranko Stojić
Izvor: MONDO

Krasila ga je hrabrost u situacijama 'jedan na jedan', a on je u šali govorio da tu osobinu duguje prirodi profesije koju je diplomirao.

"Završio sam Školu unutrašnjih poslova u Beogradu i često za sebe kažem da sam jedinstven primerak u svetu. Gde ste još videli Bosanca koji se bavi golmanskim i policijskim poslom u isto vreme".

Dobrodošli u TOP 11 Ranka Stojića, čoveka koji je kroz igračku karijeru učio na vlastitim greškama i postao jedan od najuspešnijih menadžera u Evropi.

Sistem:

"Moj omiljeni sistem je 4-1-2-3. Ili 4-3-3 kao neka skraćena varijanta. To sam forsirao i dok sam bio u Radu".

PARTIZAN (1980 – 1984)

Izvor: MN PRESS

Golmani: Radmilo Ivančević, Rade Zalad.

Odbrana: Dragi Kaličanin, Nikica Klinčarski, Sead Mašić, Miodrag Radović, Nenad Stojković, Zvonko Popović, Ljuba Radanović, Slobodan Rojević, Vladimir Vermezović, Stevica Kuzmanovski.

Vezni red: Jusuf Hatunić, Miodrag Ješić, Slobodan Pavković, Dževad Prekazi, Admir Smajić, Aleksandar Trifunović, Moca Vukotić, Zvonko Živković, Zoran Dimitrijević, Radomir Radulović, Sead Sarajlić, Kujtim Šalja, Goran Stevanović.

Napad: Miloš Đelmaš, Pavle Grubješić, Dragan Mance, Zvonko Varga, Slobodan Krčmarević, Uroš Milutinović.

Sve je krenulo od Bugojna.

"Tamo sam rođen, tamo sam i počeo u juniorima Iskre i već sa 17 godina dobio šansu u prvom timu. Komentari su bili pozitivni, ali su ljudi iz kluba promenili strategiju o opredelili se za iskusnijeg golmana Fahriju Dautbegovića. Bio sam mlad i impulsivan, nisam hteo da grejem klupu i odlučio sam da odem iz Iskre. Upisao sam studije u Beogradu i potpisao za Zvezdaru".

Malo je falilo da završi u OFK Beogradu ili Vojvodini.

"Branio sam boje 'romantičara' na turniru u Vijaređu, ali sam se povredio na poslednjoj utakmici i kada smo se vratili za Beograd niko mi iz ekspedicije kluba nije ponudio prevoz do kuće. To me je jako pogodilo i rešio sam da nikada više ne obučem dres OFK Beograda. Nakon šest meseci, stigao je poziv Vojvodine. Srećom, imao sam dobrog savetnika, Tomaša Tomaševića, koji je kasnije bio i predsednik FSS i koji mi je pomogao prilikom upisa na Fakultet. On mi je rekao da je najbolje da prvo završim studije, a da će fudbalskih ponuda biti još više ako nastavim pravilno da se razvijam. Poslušao sam čoveka za kojeg sam znao da mi želi dobro".

U jednom trenutku je i Crvena zvezda pokazala interesovanje.

"Imao sam dogovor u 10h ujutro da potpišem za Zvezdu, ali sam prethodne večeri pročitao u novinama neki podatak koji se nije uklapao u ono što je meni na sastanku predočeno. Zato sam promenio odluku i otišao u Partizan. Inače, nikada nisam krio da sam navijač Crvene zvezde. U Tempu je to čak bilo i na naslovnoj strani, jer u to vreme nije bilo strašno da neko ko igra za jedan beogradski klub, prizna da navija za onaj drugi. Slično je bilo sa Jovicom Nikolićem, Slađanom Šćepovićem i mnogim drugim igračima".

Zvezdaš iz Bugojna. Ništa čudno za tu sredinu.

"U Bugojnu bukvalno nema nijednog Partizanovca. Upravo je predsednik Srbije, Aleksandar Vučić, koji takođe vuče korene iz tog mesta, čak smo i komšije, u jednoj TV emisiji ispričao anegdotu koja je apsolutno tačna. Naime, ja sam kao golman Partizana odlazio kod rodbine u Bugojno i stalno nosio pun kofer dresova, ali nisam imao kome da ih podelim. Zato sam posle donosio golmanske rukavice koje su neutralne. Znalo se u tom periodu koji grad u Jugoslaviji je naklonjen Dinamu, koji Partizanu, gde su Željini, gde Veležovi navijači a Bugojno je bilo zvezdaško od glave do pete. Kasnije sam kroz karijeru naučio da je bolje kada se vezuješ za ljude, a ne za institucije".

Debi za Partizan protiv Vojvodine, uz splet mnogih okolnosti.

"Došao sam kao četvrti golman. Radmilo Ivančević je bio neprikosnoven na golu, ne samo zbog kvaliteta. On je bio veliki prijatelj sa trenerom, čak su zajedno i stanovali u Turskoj. Imao sam ispred sebe još Zalada i Nikitovića koji su bili mladi reprezentativci. Radio sam pakleno i posle zimskih priprema u Rovinju našao sam se u najužem krugu kandidata za prvi tim. Igrali smo protiv Vojvodine, Ivančević se povredio u duelu sa robustnim Vujadinovićem i sećam se da sam tako lagano preskočio reklame i otrčao na gol kao da je to potpuno normalna stvar. Kruna te polusezone je bio derbi sa Crvenom zvezdom pred 100.000 ljudi. Možda i moja najbolja utakmica u karijeri. Poveli smo golom Moce Vukotića u prvom minutu, Zvezda je posle napadala ceo meč i izjednačila preko Repčića u drugom poluvremenu. Imao sam nekoliko sjajnih intervencija, Repčiću sam skinuo zicer u poslednjem minutu i posle tog duela nije više bilo dileme ko je Partizanov broj jedan".

Bio je redovno u konkurenciji za trofej koji je Tempo tradicionalno dodeljivao najboljem golmanu Prve savezne lige.

"Nikada u karijeri nisam primio više od 30 golova u jednoj sezoni. Ni kasnije u Belgiji. Najteže mi je bilo protiv Hajduka u Beogradu. Te sezone kada sam osvojio trofej za najboljeg golmana, bukvalno sam začarao mrežu na JNA. Samo je Skočajić iz Veleža uspeo da me savlada sa bele tačke, a 'hajdukovci' čak tri puta za 90 minuta. Imali su strašan tim sa Žungulom i Šurjakom, fenomenalnog trenera Tomislava Ivića i iskoristili su činjenicu da smo bili umorni i istrošeni. Sve golove su nam dali iz kontre. Zanimljivo da smo u Splitu retko gubili. Ja sam uvek imao poseban motiv u tom ambijentu na Poljudu gde su navijači bili vrlo ekstremni. Jednom sam pokušao da govorim o tome u radio emisiji, ali me je Marko Marković na pola rečenice prekinuo i prešao na drugu temu".

Za anale ostaje šampionska sezona 1982/83. Jedina titula u Rankovoj karijeri. Jedna, ali vredna.

"Pamtim je po izuzetnom timu, vrhunskom ambijentu i fenomenalnom treneru i čoveku kakav je bio Miloš Milutinović. Niko nije očekivao, jer je Partizan pre te titule imao nekoliko posnih sezona. Toma Kaloperović je bio sjajan taktičar i trener koji je umeo da radi sa mladim igračima. Ali Miloš je ipak doneo nešto novo. Ulio nam je ogromno samopuzdanje i naučio nas da se ne plašimo nikoga. Mnoge igrače koji su bili u silaznoj putanji, poput Prekazija i Ace Trifunovića, vratio je na ozbiljan nivo. Manceu je našao žicu i prosto ga preporodio. Kad god je bilo teško, Dragan je uzimao stvari u svoje ruke i rešavao utakmice. To zajedništvo i kompletan ambijent su bili ključni faktori u pohodu na lovor".

Odbrana titule počela je senzacionalnim porazom od Rijeke.

"I odmah im je palo na pamet da menjaju Miloša. Van svake pameti. Bio sam u to vreme predsednik Radne zajednice profesionalnih fudbalera i partijski sekretar. Svima, čak i generalnom direktoru. Moca je bio kapiten i otišao sam kod njega da mu kažem da to što rade ovi iz Uprave nije normalno. Imamo tim, imamo atmosferu, sezona je tek počela, a oni smenjuju trenera. Moca je odgovorio 'vidi, ja se ne bih mešao'. On je bio pri zalasku karijere, imao je neke druge planove i nije hteo nikome da se zamera. Pokušavao je kao i danas, sa svima da bude dobar. Ali mi je rekao 'ti slobodno radi kako misliš da je najbolje'. Ja sam sazvao sastanak i objasnio direktno i otvoreno da mi kao ekipa moramo da stanemo iza Miloša. To sam rekao i novinarima koji su me čekali ispred stadiona. Posle dva dana igrao se derbi sa Dinamom, dobili smo 1:0 i ja sam bio igrač utakmice. Preuzeo sam odgovornost, Miloš je ostao, a mi smo u poslednjem kolu izgubili titulu jer je Zvezda rutinski rešila meč na Koševu".

Arhiva Monda iz osamdesetih otkriva da je Stojić tada najčešće bio u sukobu sa članom uprave Partizana Jovanom Mileusnićem.

"Ne mogu to da kažem jer sam privatno jako dobar prijatelj sa njegovom ćerkom Milkom. Ne verujem, on je bio samo predsednik IO i koliko se sećam, nismo imali nikada nijedan konflikt. Ubeđen sam da Jovan nije imao ništa lično protiv mene. Više je do trenera koji su bili jako uticajni u klubu, da im sada ne pominjem imena".

Partizan je u to vreme retko izlazio u Evropu, a i kada bi izašao, brzo je napuštao takmičenje.

"U poslednje vreme kada slušam intervjue drugih momaka iz te generacije, shvatam zašto smo ispali od Dinama iz Berlina. Neozbiljno smo prilazili utakmicama. Bilo nam je 50 odsto obaveza, 50 odsto turistička tura. U Berlinu su neki igrači kasnili na sastanak, jer su ceo dan bili u prodavnici Salamander cipela. Tamo smo izgubili 2:0, u revanšu je sve krenulo po planu, Prekazi je dao gol na početku meča, ređali smo šanse, ali je ostalo samo 1:0. Platili smo ceh ozbiljnom nedostatku internacionalnog iskustva".

TOP 11 – Momčilo Moca VUKOTIĆ (krilni napadač)

Izvor: MN PRESS


"Uopšte nemam dilemu. Po svemu. Fudbalski apsolutno. Tehnički savršen, realizacija, golovi, asistencije kompletan igrač. Ljudski možda još bolji, ako je to ikako moguće. U ovom sistemu, može da igra i 'desetku' i 'lažnu devetku'. Imao sam ogroman respekt prema njemu. Toliko, da sam mu prvih šest meseci u svlačionici govorio 'dobar dan'. Čak i posle, kada sam postao prvi golman, nije bilo 'gde si Moco'. On me je baš voleo, stalno me je zvao na kraju treninga da igram sa njima 'pet na dva'. Valjda da me malo oslobodi. Pokušavao je posle karijere na nekoliko funkcija, ali mislim da je njemu najbolje ovo što sada radi. Kao skaut u FSS. Da prati, da putuje, da ima dobre asistente i da ponekad bude uključen u rad na terenu. Tokom okupljanja reprezentacije, njegovi saveti mogu da budu od neprocenjivog značaja. Moca zrači pozitivnom energijom što je izuzetno korisno u procesu stvaranja pobedničkog ambijenta unutar i oko nacionalnog tima".

DINAMO ZAGREB (1984 – 1987)

Golmani: Zvonko Marić, Marijan Vlak, Dražen Ladić.

Odbrana: Mustafa Arslanović, Dražen Biškup, Srećko Bogdan, Milivoj Bračun, Davor Braun, Željko Cupan, Zvezdan Cvetković, Jasmin Džeko, Slavko Ištvanić, Srećko Katanec, Mirko Lulić, Mihailo Petrović, Ante Rumora, Damir Lesjak, Željko Vuković, Dubravko Pavličić.

Vezni red: Snješko Cerin, Ismet Hadžić, Marko Mlinarić, Mladen Munjaković, Željko Adžić, Dražen Besek, Dražen Boban, Dragan Bošnjak, Zvonimir Boban, Samuel Okvaraji (Nig), Robert Prosinečki, Boro Kuzmanović.

Napad: Bora Cvetković, Ivan Cvjetković, Nikola Jurčević, Predrag Jurić, Jozo Bogdanović, Stanislav Komočar, Nebojša Malbaša.

Bio je zvezda prelaznog roka u leto '84. Zajedno sa Jasminom Džekom i Sulejmanom Halilovićem.

"Opet je do izražaja došla moja tvrdoglavost. Sezonu pre toga bio sam najbolje ocenjeni igrač Partizana i smatrao sam da zaslužujem određeni tretman. Nikoga nije zanimalo što mi ističe ugovor i što mi pripadaju neke beneficije za produžetak saradnje. Uprava je bila komunistički orijentisana, sve je išlo po pe esu i nije im odgovarao niko ko iskače iz šablona. Varga i Živković su dobili stanove, a meni su rekli da odem u vojsku pa ćemo to rešiti kada skinem uniformu. Shvatio sam da su me uzeli na zub posle pobune oko Mloša i rešio sam da odem u Dinamo".

Oduvek je ljude rangirao po ljudskim kvalitetima, a ne po nacionalnoj pripadnosti. Znao je da u srcu Hrvatske neće imati ni najmanji problem.

"Ja sam kroz celu karijeru čovek izazova. Bio je to prvi veliki transfer na relaciji Beograd – Zagreb. Posle su mojim stopama krenuli Čava Dimitrijević, Vlado Čapljić U Partizanu je samo par meseci posle mog odlaska došlo do smene Uprave. Zeka i Moca su preuzeli čelne funkcije i da sam to znao nikada ne bih odlazio iz Partizana. To su ljudi koji shvataju suštinu fudbala. Oni su posle samo godinu dana došli kod mene u Zagreb da me mole da se vratim u Humsku. Pričali su i sa ljudima iz Dinama, jer se znalo da nisam zadovoljan među 'modrima' i da bih se rado vratio za Beograd. To je vrlo interesantna priča".

Slušamo...

"Dva dana su bili kod mene, dogovorili smo sve pojedinosti i kada sam ih povezao ka aerodromu, rekao sam 'ljudi, ovo samo jedan čovek može da stopira. Čuo sam da se Ćiro Blažević vraća u Dinamo. Ako je to istina, nema ništa od našeg dogovora'. A znate zašto? Sezonu pre toga, Ćiro je vodio Prištinu i borio se za opstanak, a jedan od glavnih konkurenata bio mu je Dinamo iz Vinkovaca. Ja sam bio na okupljanju reprezentacije u hotelu Interkontinental, kada mi je prišao jedan poznanik i rekao mi da bi Ćiro Blažević hteo da razgovara sa mnom. Bio sam zbunjen, jer se nikada ranije nismo ni sreli, ni upoznali. Pristao sam naravno, on me je odvoji na stranu i rekao 'sine, sledeće kolo igrate u Vinkovcima, čuo sam da će Dinamo da pusti Vinkovce da bi ovi ostali u ligi'. I pitao me da li bih bar ja mogao da odigram pošteno. Nisam uopšte oklevao sa odgovorom. Rekao sam 'šefe, ja sam rođen u Bugojnu, igrali smo prošle sezone protiv Iskre, predsednik je stajao celu utakmicu iza mog gola, oni su pet puta izlazili sami na mene, nisam primio gol. Završilo se 0:0 i Iskra je ispala iz lige. Što se mene tiče, možete da budete spokojni'".

Rečeno, učinjeno.

"Odigrali smo 0:0 i u Vinkovcima, opet sam zaustavio gomilu zicera, ovi moji su puštali, ali ja sam ostao čist. Sećam se vrlo dobro, dobio sam devetku u novinama. Priština je ostala u ligi i Ćiro me je zvao telefonom i rekao 'mali hvala, nikada ti ovo neću zaboraviti'. I znao sam da jedino on može da stopira moj povratak u Partizan. I dok sam ja to prepričavao Zeki i Moci, neko mi je stavio ruku na rame. Kada sam se okrenuo, ugledao sam Ćiru. Neverovatno. Bukvalno me je presekao u pola rečenice. Kaže 'gde si mali, šta se radi', pa se okrenuo ovoj dvojici 'a vi? Šta vi radite ovde'. Zeka kaže 'došli smo da ga vodimo nazad za Beograd'. A Ćira će 'njega da mi vodite? Slušajte, da mi date Vargu, Živkovića i Mancea, nema šanse da ga pustim'. I tako ja ostanem u Dinamu".

U Partizanu su nudili garsonjere. Ovde je dobio četvorosoban stan i kredit za nameštaj koji je vraćao u ratama.

"Ma nisam vraćao ništa. Dinamo je u to vreme bio finansijski najstabilniji klub u zemlji. Čak mi je Ćiro preko svojih veza sredio da dobijem butik u centru Zagreba jer je znao da moja supruga ima afinitete prema modi. Nažalost, izostali su rezultati. Odigrali smo po jedno polufinale i finale Kupa Srbije. To je ona čuvena utakmica na stadionu Partizana kada nas je Velež pobedio sa 3:1. U prvenstvu smo najdalje dogurali do šestog mesta, što je daleko ispod renomea jednog od članova Velike četvorke jugoslovenskog fudbala".

Nema racionalnog objašnjenja za Dinamova posrtanja sredinom osamdesetih. Ili ima?

"Nismo bili ništa slabiji od one šampionske generacije iz '82. Ali, Dinamo je poput Partizana imao mnogo problema sa opozicijom u klubu. Stalno se kroz medije stvarala loša slika o ambijentu u svlačionici. Treneri su menjani na svaka tri meseca i to je jedan od ključnih razloga loših rezultata. Ja sam došao na insistiranje Branka Zebeca. Nismo se ni upoznali, oni su ga smenili i doveli Kobešćaka. Posle toga Roru. Sećam se da su Ivića počeli da ruše posle prvih nekoliko treninga. Za mene je to bilo neshvatljivo. Imaš stratega top nivoa, a podmećeš mu klipove u točkove. Kasnije sam shvatio da su ga rušili igrači koji nisu voleli da treniraju. Kod Ivića se treniralo duplo više nego kod drugih trenera, a u Dinamu se pilo duplo više nego u drugim klubovima. Često sam sedeo sa šefom i razmenjivao mišljenja. Jednom prilikom mi je rekao 'neka ih Ranko, neka izlaze i neka piju koliko hoće, ali kad završe moj trening, jedva će čekati da odu kući na spavanje'".

Za tri sezone na Maksimiru, odigrao je mnogo spektakularnih utakmica. Pamte se naročito dueli sa Zvezdom i Partizanom.

"Sa Milkom Đurovskim sam bio nerazdvojan u reprezentaciji, iako smo po karakteru dve potpuno različite osobe. Tada je bila aktuelna ona 'odbojka' Moke Slavnića i Dragana Kićanovića i Milku je palo na pamet da bi to isto nas dvojica mogli da izvedemo na utakmici. Kaže 'ti ćeš mi dodati loptu, ceo stadion će biti u šoku, a ja ću nonšalantno da ti je vratim i da nastavim da trčim'. Meni se ideja dopala i nisam imao ništa protiv. Posle par dana, Zvezda je došla na Maksimir i dok smo stajali u tunelu pred izlazak na teren, Milko me pita je l' važi dogovor. Ja ga pogledam i vidim izraz lica koji mi se uopšte nije svideo. Neki čudan poluosmeh, onako šeretski i mangupski. I ja shvatim o čemu se radi. Rekao sam 'Milko, da ostavimo to za neki drugi put, kad ti budeš golman, a ja napadač'. Koliko je bio lud, ubeđen sam da bi uzeo loptu i ušetao se u moj gol".

Boban je u to vreme tek počinjao da gradi veliku karijeru.

"Zvone je imao 15 godina. Više sam igrao sa njegovim bratom Draženom i često sam bio gost u njihovom domu. Jednom su oni došli kod mene i sećam se da je Zvone igrao 'brejkdens' na glavi. Bio je žgoljav, neuhranjen, brzo su ga uveli u hiperprofesionalan ritam. Imao je trenera za plivanje u kombinaciji sa 'power' treningom. Ali ništa tegovi, više neki specijalni metod sa prilagođenom ishranom. Pored ogromnog talenta, posedovao je natprosečnu inteligenciju, što u modernom fudbalu pravi razliku na terenu. Tada i nije toliko. Zvone mi je uvek više obećavao od Robija Prosinečkog i da sam duže igrao sa njim, sigurno bih ga stavio u 'Mojih TOP 11'".

TOP 11 – Marko MLINARIĆ (vezni red)

Izvor: MN PRESS


"Moderan tip veznog igrača. Recimo u ovom mom sistemu, bio bi odmah ispred zadnjeg veznog. Retko je gubio lopte, ubacivao se iz drugog plana, ugrožavao gol, izvodio slobodne udarce Nažalost, nije napravio karijeru kakvu je zaslužio. Svako je odgovoran za svoj život i ne bih voleo nikome da popujem. Marko je bio u vezi sa Minjom Majurec, poznatom glumicom koja je bila starija od njega. Ona je, inače, mnogo dobar tip. Bili smo komšije i viđali smo se i privatno. Ali taj glumački život nije baš uvek uredan i kompatibilan sa obavezama profesionalnog fudbalera. To mu je bio ozbiljan hendikep i zato nije ni dostigao željeni nivo. Doduše, imao je lepu epizodu u Okseru. Ja sam zbog mojih relacija sa Siseom, Bumsongom, Kapoom jako dobar sa Gi Ruom koji je često dolazio u Beograd i pitao me za Marka Mlinarića. Ni u reprezentaciji nije zabeležio mnogo nastupa jer je na njegovoj poziciji konkurencija bila paklena".

LIJEŽ (1987 – 1989)

Golman: Ranko Stojić.

Odbrana: Žan-Fransoa De Sar, Moreno Đusti (Ita), Bernar Habran, Žan-Maru Huben, Vensan Makijel, Rafael Kvaranta, Bernar Vegrija, Žan-Mark Bosman, Boris Anri.

Vezni red: Deni Bofen, Kristof Ergo, Hans-Peter Lipka (Ger), Didije Kvejn, Frederik Vasež.

Napad: Luk Erne, Nebojša Malbaša, Zvonko Varga, Deni Vejt.

Belgija se desila slučajno, ali u idealnom momentu.

"To je bio splet neverovatnih okolnosti. Služio sam vojsku u Novom Sadu i igrao za armijski rukometni tim. Imali smo odličnu ekipu, igrao je onaj Stojiljković što je kasnije napravio karijeru u francuskoj ligi. Ja sam bio golman, normalno. Osvojili smo prvenstvo i dobio sam dozvolu da pet dana ranije skinem uniformu i vratim se u Zagreb. Pošto sam sve vreme trenirao sa Vojvodinom, odmah sam se stavio na raspolaganje, ali nisam ni slutio da ću tako brzo dobiti šansu da zaigram. Vlak se povredio dva dana pre utakmice sa Rijekom i dok smo bili u karantinu, zvao me je Varga iz Liježa da mi kaže da im treba golman i da će poslati nekog skauta da me gleda. Iako nisam imao puno posla, odbranio sam dve šanse 'jedan na jedan' i posle pet dana potpisao ugovor sa Liježom".

Lep grad, divni ljudi, ambiciozan klub. Prava sredina za početak internacionalne karijere.

"Pamti se evropska avantura i bljesak protiv Benfike. Oni su u to vreme bili fudbalska sila, igrali su dva puta finale Kupa šampiona. Jedno su izgubili od PSV Ajndhovena, drugo od Milana. I upravo između ta dva finala, mi smo ih izbacili u Kupu UEFA. Dobili smo ih u Liježu 2:1 i niko nam uoči revanša nije davao ni gram šansi. Tada je trener Rober Vasež pokazao kakav je motivator. Ušao je u svlačionici i prvo se obratio meni ' Slušaj Ranko, postoje utakmice gde golman mora da bude najbolji. Danas ti rešavaš, nema druge'. Ustao sam i rekao 'šefe, no problem'. Kasnije sam shvatio da je ta naša konverzacija uticala pozitivno na sve igrače. Mi smo u prvom poluvremenu jednom došli do gola i poveli 1:0. U nastavku je sevalo sa svih strana, ali smo izdržali i sa 1:1 otišli dalje. Nikada neću zaboraviti scenu kada Euzebio plače u hodniku ispred svlačionice".

Što nije uspelo lisabonskim orlovima, jeste legendarnom Italijanu Altobeliju.

"Juve nas je izbacio sa dve minimalne pobede i on mi je oba puta zatresao mrežu. U Liježu smo odigrali egal utakmicu. Italijani su, po običaju, zatvorili sve prilaze golu i nije bilo puno šansi. Altobeli je bio vrhunski strelac, iako sam na vreme izašao i lepo skratio ugao, on je bocnuo loptu i rutinski rešio situaciju. Nisam imao tehniku nemačkih golmana koji rukometnim gardom idu na te takozvane male lobove. Bilo bi previše da smo posle Benfike izbacili još jednog velikana evropskog fudbala. Za utehu mi je ostao susret sa Dinom Zofom, koji mi je prišao posle meča u Torinu i čestitao mi na izvrsnim intervencijama. Nisam propustio priliku da se slikam sa legendom italijanskog i svetskog fudbala i tu uspomenu čuvam i dan danas".

U Liježu je igrao sa Žan-Markom Bosmanom, čovekom koji je milione fudbalera učinio milionerima, a danas živi na ivici bede.

"To je tužna priča. Svi su profitirali na Bosmanovom slučaju, a najviše njegovi advokati Dupon i Mison. Oni su pokrenuli lavinu i napravili revoluciju u svetskom fudbalu. Bosman je samo slušao savete i klimao glavom. Inače, radi se o jednom divnom momku za koga nikada ne biste rekli da je sposoban da protiv nekoga podigne tužbu. Bio je tih, miran, korektan nadasve talentovan. Nakon što je doneta presuda, njega nijedan klub nije želeo u svojim redovima. To je ono što zameram njegovim advokatima. Zgrnuli su silan novac, a nisu našli način da mu pomognu da i on reši egzistenciju. Danas živi u Belgiji i jedva sastavlja kraj s krajem".

TOP 11 – Zvonko VARGA (napad)

Izvor: MN PRESS


"Nisam ga stavio u tim na prijateljskoj bazi. Ipak je on obeležio jednu epohu Liježa. Dovoljno je reći da je na jednoj utakmici protiv Beršota koju smo dobili sa 6:1, postigao svih šest golova. To je jedinstven slučaj u belgijskom fudbalu. Igrao je odlično sa obe noge, imao je vrhunsku tehniku igra glavom fenomenalna, bez obzira na hendikep sa visinom. Mislim da bi i danas mogao da demonstrira mladim igračima kako se u skoku gađa mesto gde golman ne može nikako da reaguje".

ANDERLEHT (1989 – 1990)

Golmani: Filip De Vilde.

Odbrana: Henrik Andersen (Den), Bertran Krason, Žorž Grun, Stiven Keši (Nig), Vim Kojman (Hol), Gij Markul, Donald Van Durme, Adri van Tigelen (Hol).

Vezni red: Mark Degris, Arnor Gudjonsen (Isl), Milan Janković (Jug), Šarli Musonda (Zam), Kari Ukonen (Fin), Patrik Vervort, Per Zeterberg (Swe).

Napad: Luk Nilis, Luis Oliveira (Bra), Filip Osondu (Nig), Mark Van Der Linden, Gert Verhejen.

Odlične partije na golu Liježa nisu promakle čelnicima najpopularnijeg belgijskog kluba.

"Imao sam ponude Bordoa, Porta, Monpelijea Sa Monpelijeom sam čak potpisao i predugovor, po daleko boljim uslovima od onih koje je nudio Anderleht. Odabrao sam vilu i sve je bilo dogovoreno. Na klupi je bio Eme Žake, doveli su Kantonu, Valderamu zaista veliki projekat. Neki moji prijatelji ne mogu da mi oproste ni dan danas što sam pogazio reč i prevario Monpelije. Nisam se poneo korektno. Plan je bio da nasledim Rusta koji je već imao 38 godina i hteo je u penziju. Praktično se bio oprostio, ali je posle moje odluke morao da se vrati na gol. Anderleht je u to vreme bio sedmi klub po rejtingu u Evropi, a meni je taj sportski motiv uvek bio izazovniji od finansijskog".

U životu se sve plaća.

"Napravio sam veliku profesionalnu grešku, ali iznad svega ljudsku. Praktično sam ostavio Monpelije bez golmana i to mi se vratilo kao bumerang. U Anderlehtu sam se odmah posvađao sa trenerom De Mosom. Igrali smo pripremnu utakmicu u Lidsu i bilo je planirano da brani De Vilde, a ja da budem u timu u generalnoj proveri sa Bordoom i da posle počnem prvenstvo. On je preko noći promenio odluku i stavio me na gol u Engleskoj. Branio sam fenomenalno, pobedili smo 5:1, sećam se da sam primio neki bezveze autogol Kad je protiv Bordoa rekao da je De Vilde na golu, poludeo sam od besa. Svašta sam mu rekao u svlačinici, pred svim igračima. On reč nije izustio, samo je klimnuo glavom, okrenuo se i otišao. Ispostavilo se da mi nikada više nije pružio šansu. To mu je išlo na ruku i zbog kvote stranaca, jer su u Anderlehtu tada igrali naš Milan Janković, Holanđanin Van Tigelen i pokojni Nigerijac Keši".

Često je plaćao ceh zbog dugog jezika i kratkog fitilja.

"Naučio sam lekciju koja mi je kasnije bila od velike koristi kada sam postao menadžer. Igračima koje zastupam stalno govorim da nikada ne ulaze u sukob sa trenerom. Imaće ih u proseku 15ak u karijeri, od toga će osmorica biti vrhunski stručnjaci, trojica tu i tamo, a trojica-četvorica katastrofa. Ja tu poslednju kategoriju nazivam 'holanđani'. Oni su odlični taktičari, ali kao ljudi hmmm ne očekujte od njih mnogo sa te ljudske strane. Zato i kažem igračima da prema svima moraju da se ponašaju korektno. Ja sam to protiv Bordoa shvatio kao smak sveta, a radilo se samo o prijateljskoj utakmici. Umesto da ćutim i da u prvenstvu budem neprikosnoveni prvotimac. Pogotovo što me je De Mos doveo da budem njegov 'novi Prudom'. De Vilde nije bio na mom nivou, ali je bio pametan momak. Korektan, radan, vrlo profesionalan Bili smo cimeri i često sam mu pomagao savetima. Imao je izvrsnu progresiju i jako mi je drago što je uspeo u karijeri".

Upravo je De Vilde bio jedan od protagonista pohoda Anderlehta na finale Kupa pobednika kupova.

"Malo je falilo da se u tom ciklusu sastanemo sa Partizanom, ali bolje po njih što su ispali od Dinama iz Bukurešta. Imali smo moćan tim i ne verujem da bi uspeli da nam pruže dostojan otpor. Mi smo te sezone izbacili Krojfovu Barselonu sa Zubizaretom, Salinasom, Kumanom, Bakerom Za De Mosa je to bila utakmica života. Za sve te holandske trenere, Johan Krojf je najveća referenca u fudbalu. On nam je danima pred utakmicu ponavljao 'Barsa, Barsa, Barsa Krojf, Krojf, Krojf'. Toliko nas je 'napalio', da smo znali da možemo da ih prođemo. Finale sa Sampdorijom je došlo u nezgodnom trenutku jer smo par dana pre te utakmica imali odlučujući duel za titulu sa Brižom".

Ekipa Vujadina Boškova je slavila u Geteborgu sa 2:0 golovima Vijalija u 105. i 107. minutu.

"Oni su posle toga osvojili i titulu u Italiji. Vujke je imao fantastičan tim sa Manćinijem, Vjerhovodom, Vijalijem Katanec je sjajno balansirao na sredini terena sećam se da sam stajao sa Srećkom posle utakmice i sumirao utiske, baš u trenutku kada je Boškov ušao u sudijsku svlačionicu sa torbom punom dresova Sampdorije. Rekao sam 'mister, sad mi je jasno zašto su ovi sudili ovako'. A Vujke se šeretski nasmejao i u svom stilu odgovorio 'vidi, moraš da znaš jednu stvar, na ovom nivou ništa se ne prepušta slučaju' (smeh)".

TOP 11 – Mark DEGRIS (vezni red)


"Vrlo delikatno. Od startnih 11 iz Geteborga, prosto ne znam za koga da se odlučim. Pošto mi je talenat uvek na prvom mestu, neka bude Degris. Imao je sve što jednog fudbalera čini vanserijskim asom. Šut, leva, desna, 'vista', asistencija, gol izuzetan momak. Vrlo mudar i pametan. Stalno potenciram tu inteligenciju jer znam koliko je ona bitan faktor u modernom fudbalu. Mark je danas jedan od najpriznatijih komentatora na belgijskoj televiziji, a piše i kolumne za najtiražnije novine u Briselu".

ŠARLROA (1990 – 1992, 1994 – 1995)

Golmani: David Becl, Lase Erikson, Frenki Frans, Ištvan Gulaš.

Odbrana: Marko Kasto, Kristof Desi, Roh Žerar, Gert Hebreht, Mišel Rasken, Fabris Silvanji, Olivije Suri, Mamdu Tev, Čedomir Janevski, Erik Van Mer, Loran Zakarija, Ivan Deslover, Didije Freni, Aleksandr Teklak, Loran Vujo.

Vezni red: Ati Afo, Atabi Aktepe (Tur), Filip Dezmet, Pjer Esers (Hol), Imre Garaba (Hun), Rudi Muri, Kevin Pug (Eng), Erik Suri, Kristijan Vavadio, Per Zeterberg (Swe), Tomas Ačempong (Gha), Tibor Balog (Hun), Gabor Bukran (Hun), Ištvan Pisont (Hun), Samuel Remi.

Napad: Didije Begnis, Dante Bronjo, Osvaldo Urtado (Chi), Frederik Žakmar, Rejmon Momon, Mark Vujts, Nebojša Malbaša, Anđelo Niskens, Toni Bronjo, Žan-Žak Mise-Mise (Cam), Entoni Petakia.

Iz Brisela u Šarlrou. Neko bi rekao korak unazad u karijeri. Naprotiv.

"Trener Helens je insistirao da dođem i nisam pogrešio. Radi se o legendi belgijskog fudbala, odigrao je preko 60 mečeva za reprezentaciju. Vrlo korektan čovek, vodio je Lil, kasnije smo se sreli i u Serengu. Odmah mi je dao kapitensku traku i postavio me za lidera ekipe. Imao sam fantastičnu zadnju liniju, gde je samo Mađar Imre Garaba imao preko 20 godina. Sve ostalo deca. Levi bek Muri, koji je u trećoj ligi igrao kao napadač".

Dalje?

"Zatim, Suraj, Ati Afo iz Togoa Završili smo kao četvrta odbrana u ligi. Šarlroa je fudbalski grad, prepun italijanskih doseljenika. Ceo taj region se zove Pej Nuar, u prevodu Crna Zemlja, zbog rudnika koji su u prošlosti bili glavni izvor prihoda. Kao da sam birao gde će Jugoslavija igrati utakmice tokom Evropskog prvenstva 2000. godine. Prvu u Šarlroi, drugu u Liježu".

TOP 11 – Per ZETEBERG (vezni red)


"Bili smo zajedno i u Anderlehtu, ali je on tada kao mlad igrač tavorio na klupi. U Šarlroi je prosto eksplodirao i postao Igrač godine u belgijskom prvenstvu. Niko u klubu nije verovao da možemo da ga angažujemo. Ja sam rekao 'pustite mene, ja ću to završiti'. Kao da sam znao da ću postati menadžer. Stavljam ga na zadnjeg veznog, mada je on pokrivao celu sredinu terena. Ostavio je veliki pečat i u Olimpijakosu. Trenutno je šef skauta u Anderlehtu. Veoma je prijatan i komunikativan, stalno nešto pevuši na engleskom. Možda bi napravio i bolju karijeru da nije imao problem sa dijabetesom".

SERENG (1992 – 1994)

Golmani: Harald Hajnen Odbrana: Beni Debusker, Bambola Olivije, Karim M'Gogi, Mansoni N'Gombo (Con), Domeniko Olivijeri (Ita), Lars Olsen (Den), Iv Vanderveren, Žan-Mari Huben, Serž Didije Kimoni, David Svertfegers Vezni red: Isajas (Bra), Manu Karajanis, Edgardo Parizi (Arg), Edson (Bra), Ronald Fogen, Didje Kvejn, Patrik Tepers Napad: Ištvan Balog (Hun), Edmilson (Bra), Stefano Giro, Ange N'Gapi (Con), Aksel Lavare, Rožer Lukaku (Con), Zvonko Varga, Vamberto (Bra).

Niko nije verovao da se jedan od najboljih golmana u Belgiji, preselio u drugoligaški klub.

"Opet je presudio poziv trenera, ali i ambiciozan projekat predsednika Serenga. Klub je preuzeo jedan od najbogatijih ljudi u Belgiji Dejv Blanton. Cela ta porodica je izuzetno imućna, jedan od braće je sponzorisao Formulu 1. Dobio sam bolje uslove nego u Anderlehtu i na neki način spojio lepo i korisno. Odmah smo ušli u Prvu ligu i posle 65 godina postali prva ekipa saveznog ranga koja je osvojila šampionat bez poraza. Na krilima te energije, napravili smo darmar i u elitnom rangu i završili prvenstvo na senzacionalnom trećem mestu. Ne mogu da se otmem utisku da bismo sigurno osvojili titulu da je šampionat potrajao još pet kola. Kidali smo u poslednjih nekoliko utakmica. Odemo u Brisel i preslišamo Anderleht sa 2:0. Demonstracija vrhunskog fudbala. Imali smo tri Brazilca u timu i bili smo hit sezone u Belgiji".

Tri Brazilca i tri Kongoanca. Jedan od njih izuzetno zvučnog prezimena.

"Da, Lukaku. Tehnički je bio bolji od svojih sinova, ali nije imao tu njihovu konstituciju. Rožer nije bio 'killer' u 16 metara, voleo je da se vrati i da učestvuje u igri. Ne iznenađuje me što su Džordan i Romelu nastavili fudbalsku tradiciju u porodici".

TOP 11 – Lars OLSEN


"Bili smo fenomenalan tandem i zajedno smo vodili celu ekipu. On je kapiten one šampionske generacije Danske sa Evropskog prvenstva '92. Nije ga krasila brzina, ali mu je pas bio tačan, donosio je prave odluke i bio pravi vođa na terenu. Do skoro je obavljao funkciju tehnika mlade reprezentacije".

ROJAL ANTVERPEN (1995 – 1997)

Golmani: Ivan De Corte, Ratko Svilar, Iv Van Der Straten, aleksandar Klak (Pol)

Odbrana: Niko Brokart, Petar Čestić, Sami Dilen, Gert Emereht, Manu Godfrua, Sami Greven, Džordž Kulčar, Karlo Lavinj, Johan Miker, Rudi Šmit, Rudi Tejmans, Ivan Ilić (Srb), Igor Nikolovski (Mkd), Paskal Plovi.

Vezni red: Ivica Jozić (BiH), Vim Kikens, Saša Lenart (Ger), Cvijan Milošević (BiH), Osomo Mvijena (Cam), Gani Ovolabi (Ngr), Krist Porte, Miloš Svilar (Srb), Roni Van Reti, Vilijam Verbek, Dragan Glogovac (Srb), Siniša Končalović (Cro), Sandro da Silva (Bra)

Napad: Bimbo Fatokun, Dragan Jakovljević (Srb), Rubinilson (Bra), Frensis Severens, Vili Vinsent (Mau), Guram Makajev (Kzh).

Za kraj karijere, još jedan grad u kome je reprezentacija Jugoslavije boravila za vreme Evropskog prvenstva u Belgiji i Holandiji.

"Veoma lep grad, predsednik koji je 'munja', pravi entuzijasta. Decenijama je bio savetnik kraljevske porodice za finansije. Inače, bivši fudbaler i voleo je da sve drži pod kontrolom. Obožavao je srpske fudbalere, pogledajte spisak koliko je tu igrača sa naših prostora. A gde su Dika Stojanović, Pivaljević, Jakovljević Imali su odlične periode, pre mene su dogurali i do finala Kupa kupova na Vembliju sa Parmom. Posle su počeli da lutaju, nisu na vreme izvršili smenu generacija i to se odrazilo na rezultate".

TOP 11 – Ratko SVILAR (golman)

Izvor: MN PRESS


"Svakako najzaslužnija ličnost što se Antverpen pretvorio u srpsku koloniju. Moderan golman, ispred svog vremena. Izuzetno brz, možda bi i danas mogao sa uspehom da brani. Ako njega pitate, rekao bi da je bolji golman od većine aktivnih čuvara mreže (smeh). U Antverpenu je bio bog i batina. Ja sam tri puta odbijao njihovu ponudu jer sam znao da pored Ratka nikada neću dobiti priliku na golu. Tek par meseci posle mog dolaska u klub, on se sklonio i prihvatio posao trenera golmana. Imao je godinama problem sa stomakom i bubrezima, ali je radio pakleno. Uvek duplo više od ostalih. Mnogo je vodio računa o svojoj mentalnoj i fizičkoj formi, zato je i trajao toliko dugo".

Uskoro bi još jedan Svilar mogao da stane na gol srpske reprezentacije.

"Mali je vrlo talentovan i to se videlo već sa 11/12 godina. Međutim, požurio je sa odlaskom iz Anderlehta. Danas je u fudbalu veoma bitan plan karijere, ne preskakati etape. Svaka odluka mora da se donese posle detaljne analize svih faktora koji utiču na razvoj nekog fudbalera. U Briselu je imao sve na dlanu, morao je da ide korak po korak, sve bi to bilo zdravije i možda bi sada bio standardni član reprezentacije Srbije. On i ćale su bili nestrpljivi, ne možete sa 17 godina da budete neprikosnoveni na golu Anderlehta. Otišli su u Benfiku a mnogi ne znaju da je Benfika biznis klub. Ima tu i pametnih ljudi koji dobro rezonuju i donose mudre odluke. Ali, uglavnom dovode igrače da bi napravili posao i zaradili novac. I nikada nisu na gubitku. To su na svojoj koži osetili i mnogi srpski fudbaleri. Svilar takođe".

REPREZENTACIJA JUGOSLAVIJE (1984 – 1986)

Golmani: Dragan Pantelić, Živan Ljukovčan.

Odbrana: Branko Miljuš, Mirsad Baljić, Ljuba Radanović, Vladimir Matijević, Davor Jozić, Zoran Vujović, Faruk Hadžibegić, Miodrag Radović, Vlado Čapljić, Mirza Kapetanović, Vladimir Vermezović, Marko Elsner, Zoran Vulić.

Vezni red: Miodrag Ješić, Edin Bahtić, Blaž Slišković, Nenad Gračan, Ivan Gudelj, Mehmed Baždarević, Velimir Zajec, Predrag Pašić, Marko Mlinarić, Zvonko Živković, Dragan Stojković, goran Stevanović, Milan Janković.

Napad: Fadilj Vokri, Zoran Batrović, Petar Georgijevski, Darko Pančev, Zlatko Vujović, Miloš Šestić, Stjepan Deverić, Milko Đurovski, Vahid Halilhodžić, Mitar Mrkela, Haris Škoro, Miloš Bursać.

Postoji debi iz snova, ali i debi iz noćne more. Kao što je bio Stojićev u Glazgovu sa Škotskom.

"Podelio sam minutažu i golove sa Draganom Pantelićem. Primili smo obojica po tri komada. Bilo je tu mnogo debitanata, čini mi se šestorica. Bahtić, Vokri, Georgijevski, Batrović, Jozić i Pančev. Čak smo i poveli preko Vokrija, ali je u nastavku usledila škotska kanonada. Imali su nekoliko igrača top nivoa. Sunes, Dalgliš, Vork Padala je kišica, teren je bio onako britak zujalo je sa svih strana. Nama je u odbrani igrao Matijević, koji je u principu bio dobar igrač, ali jako spor, nije mogao ništa da pohvata. Panta i ja smo imali nekoliko ozbiljnih intervencija. Kad su nas uhvatili u mašinu, mogli su deset da nam daju".

Druga je bila već bolja. Sa Bugarima 0:0. Treća najbolja, protiv DDR-a 3:2.

"Igrali smo na JNA i meni je bilo jako bitno da ostavim dobar utisak na terenu gde sam proveo najlepše godine života. Na golu Bugarske je debitovao Borislav Mihajlov, sjajan tip, razgovarali smo dugo posle utakmice. Nismo imali dovoljno vremena da uigramo tim za te kvalifikacije, ali mislim da je u samoj organizaciji bilo detalja koji nisu odavali utisak zrelosti. Uoči meča u Lajpcigu, vukao sam ozbiljnu povredu zgloba. Stavljao sam led, išao na krioterapiju i onda me je Miloš upitao da li sam siguran da mogu na gol. Nije bilo te sile koja bi me naterala da kažem 'ne'. Vratilo mi se, imao sam nekoliko bravuroznih intervencija. Zajec je odigrao fantastičnu utakmicu, Šestić takođe Baždarević nije izgubio nijednu loptu. Ceo tim je funkcionisao besprekorno. Imali smo maler da budemo u grupi sa Francuskom i nismo otišli na Svetsko prvenstvo u Meksiko".

Utakmica odluke igrala se na Koševu.

"Prsa u prsa sa onim strašnim kvartetom francuskog tima - Platini, Žires, Fernandez, Tigana. Završilo se 0:0. Paradoks je da u periodu kada sam branio najbolje u životu, nisam bio pozivan u reprezentaciju. Primera radi, Ivković je bio standardni reprezentativac, a u tom prvenstvu kada sam ja na 36 utakmica primio 6 golova, on je primio 42!? Ista liga, još je on igrao u jačem klubu, Genku. Tada nisam shvatao u čemu je bio problem i kakve su relacije. Posle sam saznao da je Osimov menadžer kroz karijeru bio Ivkovićev ujak, Ante Dujmić. Ali ne samo on, bilo je i drugih ljudi oko reprezentacije koji su uticali na izbor selektora i na moj status u nacionalnom timu".

Nije mogao da poželi lepši oproštaj. Protiv Brazila u Resifeu. Iako u tom trenutku nije ni slutio da mu je to poslednji nastup za Jugoslaviju.

"Opet sam sa Ljukovčanom podelio golove na ravne časti (smeh). Ziko je dao tri komada, od kojih je taj jedan bio spektakularan. Predriblao je tri naša igrača i došao do aut-linije. Ja sam izašao da skratim ugao, ceo stadion bi se zakleo da će da otvori stopalo i gađa suprotan ugao, on je na pola metra zalomio, napravio lažnjak i iz mrtvog ugla zatresao mrežu. Neverovatno. Sećam se da je Kareka posle dao fenomenalan gol. Ili Dirseu, nisam siguran. Lopta se dva puta odbijala prečka-zemlja, prečka-zemlja i završila u mreži".

TOP 11 – Vahid HALILHODŽIĆ (napad)

Izvor: MN PRESS


"Hteo sam Sušića, ali pojma nisam imao da sa Papetom nikada nisam odigrao nijednu utakmicu za reprezentaciju. Je l' ste sigurni? Meni se baš čini da je igrao u Sarajevu protiv Francuske. Ali dobro, ako kažete da nije, onda moram da napravim neke korekcije u timu. Pomeriću Mocu na bok, da bih u špicu oslobodio mesto za Vahu. Bio je top igrač, ali vrlo komplikovan kao čovek. To moram da vam ispričam. Dok je Luis Fernandez bio trener PSŽ-a, ja sam imao šest svojih igrača u startnih 11. Jedan od njih, Frederik Deu, onaj što je igrao u Lansu i Barseloni. Ja sam ga odveo u Pariz, gd je posle dva meseca postao kapiten. Vahid je nasledio Fernandeza i zavlačio me pola godine oko produžetka ugovora. Biće, neće biti, produžiće, neće produžiti I dođe do sastanka sa predsednikom kluba, sedimo svi za istim stolom, on sve vreme na francuskom, onako arogantno 'ne možeš ti meni da namećeš igrače' i sve tako. Ja se toliko naljutim, ustanem i pred svima mu kažem na srpskom 'šta glumiš bre tu pred ovim ljudima, pokušavaš da ostaviš utisak, a ne sećaš se kad si ušao u reprezenztaciju, sedeo si u ćošku i nisi umeo reč da progovoriš'. On u šoku. Ali isterao je svoje i nije produžio ugovor sa Deuom, morao sam da ga odvedem u Marsej. Posle sam saznao da je on sa Ćalasanom već bio pripremio transfer Jepesa iz Nanta za osam miliona i da mu Deu kao slobodan igrač nije odgovarao. Uvek je bio nadobudan i arogantan. Ali kao igrač, vrhunska klasa. Ne bih ga stavio u tim da nije dobar".

(DO) TOP 11 – Žorž GRUN (odbrana), Henrik ANDERSEN (odbrana), Adri VAN TIGELEN (odbrana)


"Ni tu nemam dilemu. Grun je bio kapiten Anderlehta i reprezentacije Belgije. Visok, stasit, moderan tip bočnog igrača. Andersen, standardni danski reprezentativac, možda najjača karika tog šampionskog Anderlehta. Sećate se verovatno one užasne povrede kada je imao otvoreni prelom kolena na Evropskom prvenstvu u Švedskoj. Svi su se hvatali za glavu dok je on jaukao od bolova. Momak za desetku, danas je TV komentator, privatno smo jako dobri. Često je davao golove posle prekida, bio je među najbržima u timu, proslavio se posle u dresu Kelna. U 3-5-2, možeš da staviš koga hoćeš između Gruna i Andersena. Žorž 191, Andersen 196, dva tornja, dva izuzetna resursa kod ofanzivnog i defanzivnog prekida. I Van Tigelen, jedan od najboljih defanzivaca sa kojima sam igrao u karijeri. Brzina, pregled igre, donošenje odluka, pas pozitivno bezobrazan, fudbalski drzak bitan šraf u jednoj od najmoćnijih generacija u istoriji holandskog fudbala. Mada ni njemu ljudske osobine nisu bile na zavidnom nivou. Loš čovek. Stalno negativan, sa trenerom u klinču, sa nama u kontri Ali, kao igrač top".

Trener: Rober VASEŽ

Toma Kaloperović, Miloš Milutinović, Branko Zebec, Tomislav Ivić, Ćiro Blažević, Rober Vasež, Ad De Mos, Žorž Helens, Žorž Lekens, Laslo Fazekaš, Georg Kesler, Miloš Milutinović, Ivan Toplak, Ivica Osim.

"Bez premca. Radan, inteligentan, harizmatičan, sa smislom za humor personalitet umeo je da napravi ambijent. Proslavio se i u selektorskoj ulozi. Izuzetno obrazovan, mogao si sa njim da pričaš o čemu god hoćeš. Od tamo nekog Liježa, napravio je tim evropskog renomea. Sin mu je bio kod nas u ekipi, ali nikada nije imao nikakvu protekciju. Čuli smo se pre nekoliko dana, baš kada je Rober umro. Ja sam bio sa Vargom u Atini i nismo stigli da odemo na sahranu. Ako mi dozvolite, priključio bih ovom mom stručnom štabu i Tomislava Ivića. Imao je moderne metode treninga, od njega sam prvo naučio kako se 'dva na dva' iz hokeja koristi u fudbalu. Uvodio je i neke akcije iz vaterpola i košarke prvi je primenio postulate totalnog fudbala u jugoslovenskim okvirima stavljao je akcenat na brzini bočnih igrača baš je bio preteča savremenog fudbalskog stručnjaka".

TOP 11 – Ranko STOJIĆ: Svilar – Grun, Andersen, Olsen, Van Tigelen – Zeteberg – Mlinarić, Degris – Vukotić, Varga, Halilhodžić. Trener: Rober Vasež.

Hrabro i otresito. Ekipa za totalnu ofanzivu. Očekivano od Bosanca koji se u isto vreme bavio golmanskim i policijskim poslom.

Komentari 1

Komentar je uspješno poslat.

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Miron Bozo

Ranko Stojić je prešao u Dinamo iz Zagreba zbog novca na nagovor Zebeca. 1984 godine 1 kolo JNA Partizan Dinamo branio je kod Juga. Pozdrav za Zebeca i Cecu.

NAJNOVIJE

Kolumna - Nebojša Šatara

Navijači

MONDO Tim kola

FK BORAC

RK BORAC